Evo naše iskustvo nejedača: mališa je rođen s 2kg, nikad nije pravo prihvatio cicu, a i nisam imala dovoljno mlijeka, tako da nam je boca bila glavna. Oduvijek je jeo malo ali često, znači svaka 2-3 sata. Dohranu uopće nije prihvatio do 8. mjeseca, tek tu i tamo pokoja žličica. Prvo mu je sve trebalo miksati jer se i na najmanji komadić davio. Postepeno smo počeli gnječiti, a sad s 14 mjeseci i meso gricka zubićima. Kod nas je sve išlo polako, boca je bila glavna a između ovisno o njegovoj volji. Krenulo nam je bolje tek kad je on skužio obiteljski život za stolom i hranu iz tuđih tanjura. I danas jede često a malo i uopće me to ne brine. Nije bucko, ali nije baš ni premršav (iako ima tek nešto više od 9kg). Ima dana kad pojede bolje i dana kad ne ide nikako, ali i ja sam takva, nekad jednostavno nisam gladna. Ponekad nam ručak traje sat vremena, a ponekad pojede za 5 minuta. Sve su to faze i proći će. Ima hrane koja mu je bila super prije dva mjeseca a sad je više neće i obrnuto. Iako iskreno, lijepo je počeo jesti tek kad smo počeli malo soliti hranu, ali stvarno malo. I nisam podlegla i davala mu bilo što samo da pojede, to mi nekako nema smisla (iako sam sad omražena mama jer svom sineku još nisam dala čokoladu i kikiće, a neke mame ne kuže kak on uopće živi kad ne jede lina, ali meni nema ljepšeg od prizora kad on zgrabi mrkvicu i onak slasno zagrize)
 |
|||
Odgovori s citatom
Jel to normalno, valjda više vole slatko ili ni ne kuže toliko okuse?
a72 prvotno napisa
jesam radila i bas je dobar. 
