Imala sam želju roditi u privatnom rodilištu. I nisam. A zašto nisam, nemam pojma. Jednostavno dan po dan.... i ja stigoh roditi u Rijeci. Hm... Rađam ja satima, a pored mene stoji samo MM. Nigdje nikoga, babica tu i tamo povremeno navrati, pogleda i ode. Nezainteresirana totalno. Vjerojatno samo čeka dan kada sjeda plaća, ostalo je se ne tiče.... a ja se mučim i mučim... Horda osoblja šeta tamo amo (zgodan je bio izlaz na hodinik!), studenti se naviruju, ja jedva prodisavam trudove, čistačica čisti pod :shock: , nitko me ništa ne pita, ne nude da potišem ni onu izjavu da se slažem sa svim postupcima (pa taman potpisala i bianco, ali ne nude uopće), šibaju me dripom, prostinom ili čime već, injekcijama spasmeksa, rade mi epiziotomiju, odlučuju u moje ime- kao mene se to ništa ne tiče- KATASTROFA. To je što se tiče rađaonice, a o petoj (da, onoj koja se naziva kažnjenička bojna!), ustvari odjelu babinjača stvarno ne bi.
Htjedoh reći, u toj muci rađanja pitam ja MM- vrijedi li trpiti ove gadosti osoblja za 20- 30 000,00 kn ili koliko već porod košta kod Podobnika????
Tužno me je gledao, ništa nije odgovorio, znam, bilo je kasno poduzeti bilo što.
I da opet idem roditi, sigurno bi otišla u privatno. Sada sigurno!!!! Ne zato što porod boli, boli naravno, tu i tamo u Japanu, vjerojatno jednako, već iz jednostavnog razloga što želim da me se tretira kao ljudsko biće, a ne kao stvar. Ja i stvari poštujem!
Dakle, sve koje ste u nedoumici, ne dvojite. Ako sam ja pogriješila, nemojte vi. Učite na tuđim greškama, jer što nam u rodilištima rade- to je koma!
Pozdrav od nas dvoje,
