kako kad se djeca u parku neće igrati s njom?

[čokolada]

Što napravite kad dođete u park, cura (4 i pol g.) vidi dijelom poznatu djecu jer su neke iz vrtića, a budu neke i malo starije (koje su si dobre s ovima iz vrtića), i nakon kraće igre te starije i nepoznate krenu s "izolacijom" tipa : ajde se ti sad makni, ili ne trebaš nam, ili još gore ako krenu sa sočnijim tjeranjima (a roditelja nema u blizini)? Napr. ti si mala i glupa (ova moja odmah skače kako je to ružna riječ i ne smije se govoriti), vidi nemaš ni šminku (prevrću po torbicama i vade rumenila, sjenila, ruževe...), odlazi, mrš tamo i sl.
Cura je jako društvena (možda i previše ), uvijek prilazi prva, pita kako se tko zove, o sebi i članovima obitelji kaže do u 3. koljeno, i pita može li se priključiti igri.
Pogađaju je jako takve situacije i ne kuži zašto je nekome dosadna.
Trebam li ičime intervenirati ili da je pustim da nauči lekcije?

[stray_cat]

trebas intervenirati i to na taj nacin da se ti igras sa njom

ne mozes drugu djecu tjerati da se igraju sa njom, ali ti joj mozes biti drustvo do trena dok se neko ne zainteresira za igranje sa njom

[Maslačkica]

Potpisujem stray i vjerujem da ti se srce kida kada to tako vidiš... pa zato...

[Mima]

Zato trebamo svoj park !! Iz kojeg ćemo potjerati sve dosadne male bebe

[Maslačkica]

A čuj, još sam nešto htjela reći... nažalost u vrtiću i u školi djeca odbacuju jedne druge, i znaju biti jako okrutna.
I od djece se ne očekuje da će nekoga protjerati iz društva, ali to rade i 3.-godišnjaci...

Kažem da se trebaš igrati s njom, ali možda ona ne bude se htjela igrati s tobom, ili i ako se igra sigurno ćete pitati zašto su joj to rekli i zašto ne žele da se igraju s njom, i kako je utješiti i da se ne osjeća loše sama sa sobom.
Šta reći? "ma ta djeca su glupa?" Mislim, ne znam...
Čekam i ja odgovor na ovo mama sa stažom i iskustvom.

[Eci]

I ja se priključujem, ali nemam odgovor nego istu situaciju.
Nedavno smo doselili u novi kvart i cura je odmah našla društvo (5 g.). E. nikako da upozna nekoga, a i ti koje upozna ga nakon nekog vremena zezaju ili tjeraju. On je jako emotivan i vidim da ga to muči. Samnom se ne želi igrati.
Da ne velim kak se brinem kako će biti kad počne škola.
Ajde, dobri savjeti?

[cvijeta73]

moj juraj je imao drugu taktiku. u parku je, kad smo doselili, bio najmlađi (ne puno, ali dvije-tri godine). zato jer nam je park ispod balkona pa ga cijelo vrijeme vidim, a druge petogodišnjake roditelji nisu puštali same u park. a nisu dolazili ni s njima jer ima još jedan park malo dalje, puno ljepši za manju djecu. uglavnom, on je sjedio sam u parku, uporno, brat bratu sigurno mjesec dana. nikoga ništa nije pitao, samo bi sjedio i mic po mic se približavao djeci. meni ga je već bilo muka gledati. jedino je pristajao da mm dođe pa da igraju nogomet. mene ni u ludilu nije htio dolje. onda je počeo nositi loptu, pa je ta lopta bila jedina, pa su ga jadnog stavili na gol -jer su ga ipak morali uključiti obzirom da je lopta bila njegova.
eno ga sad - glavni je dolje. svako malo netko od djece zvoni na parlafon - mooolim vas, može juraj vani?

[Tara]

ja odmalena učim svoju T. da se treba znat izboriti i postaviti.
ako nisu druge cure fine prema njoj - ne treba niti ona biti fina prema njima.
mene su moji starci učili da uvijek moram biti fina, dobra, popuštati itd... pa me sad sram reklamirati račun na kojem me, npr, trgovac vidljivo odrao i zaračunao mi jednu stvar 2 puta.

isto tako, ako npr. cure u parku imaju šminku, moja T će dofurat nekaj drugo, po čemu će ona biti posebna, i onda se sve te klinke okupe oko nje. probaj i ti malenoj dati nek ponese nekaj drugo, npr. naljepnice sa šljokicama, perlice (bilo kaj) pa će svi bit zainteresirani da vide kaj je to...

[Nataša,Sarajevo]

cvijeta73, baš ti je sinak spretan!

Ja sam bila jedna od onih koje se gurkalo na stranu i od koje se bježalo.
Sad sam i
Svejedno, i sad kad osjetim da negdje nisam poželjna ( npr. kad upadnem u po trač partije kolegica na poslu pa nastane muk ) pokunjim se ko malo dijete...

To su za mene bile grozne situacije i pamtila sam ih dugo, predugo, buh!

[Mima]

Problem i je u tome što će naša reakcija u najvećoj mjeri ovisiti o našoj socijalnoj spretnosti. Neka snalažljiva mamica će valjda povesti igru u kojoj će sudjelovati sva djeca iz parka, i tako uključiti i svoje dijete. Druga neće. Ja sam ta druga

[AdioMare]

Moja prva pomisao je da ih sve porazbacam zbog Ančice jer sam odvratno subjektivna i osjetljiva kada su takve stvari u pitanju.

Dobro stray govori, igraj se ti s njom, ponesite zabavne stvari u park (kolut, uže za preskakanje, šta ja znam) pa da vidiš kako će se klinčadija sa zavišću okupljati oko vas dvije, a onda sjedi na klupicu i uživaj u tome kako će ih osvajati tvoja draga curica.

Moja mala je skroz druga pjesma nego ja i sin. Kod nje nema ne, ne može, nećeš se igrati s nama. Ona to primi na znanje, ali i dalje trčkara za metama jedne prilike je meni išlo na živce pa sam ju pozvala nek se samnom igra dok se oni počnu igrati igara u koju će ju uključiti (ono, mislila sam, do momenta kad će se smilovati ili ona zaboraviti na njih) no, ona meni samo mrkne obrvama (u stilu, pusti ti mene, igrat će se oni samnom ) i tako to i bude.
Odnosno, ona uopće nije povrijeđena kada ju netko odbije.

Ima jedan primjer vrtićkog rođendana, prvi na koji nije bila pozvana i zbog kojeg je bila u nevjerici. Objašnjavala sam joj da je Antonio želio pozvati samo dečke i kako je to njegova želja tu nema mjesta ljutnji. Ona -jok, zašto ne? Ponudila sam joj da ćemo se nas dvije lijepo provesti za njegov rođendan tako da ćemo se prvo dobro zabavljati, potom u Mekiju pojesti i zaliti, a nakon toga otići u trgovinu po neku igračkicu jer je ovaj puta ne moramo kupiti za rođendan. Ajd, primirila se na 20 minuta i u autu nakon toga izjavi: Znaš šta, mama, svejedno ti mene odvezi na Antonijev rođendan, ne ljutim se ja na njega što mi nije dao pozivnicu! :shock: - kakti, još mu velikodušno i oprašta.

Sunce žarko na kog li joj je džon obraz?

[larmama]

definitivno ce ih privuci ako se ti igras nesto s njom, naravno ne sve ,ali dovoljno da krene zblizavanje s nekim djetetom
MM se obicno igra lovice s L. u parku i kad krenemo po kvartu malo malo pa nas nepoznate mame pozdravljaju, onda mi MM objasni da se i njihova djeca obicno prdruze igri

[tajchi73]

meni je nedavno bilo tako teško, M. se igrao s jednom curicom i kad im je stigla još jedna prijateljica njih dvije se lijepo urotile i počele ga tjerat. E sad, njemu je trebalo malo duže da skuži pa ih je prvo nateravao misleći da bježe jer se tako igraju, pa ih je počeo gurkat, da bi se na kraju pokunjio i sjedio s njima u kućici na toboganu ali onak izoliran. Priđem da ga zabavim a kad imam što za čut od njih, daj se makni M., s tobom se nećemo igrat itd.itd., ovaj moj sve jadniji a ja ali hebi ga ne mogu ništa glasno reć jer ipak su klinci od mojih frendica i tako odcvrkućem mom M. ali tako da me obje čuju: neka M. danas se ( kažem ime jedne ) ne želi igrat s tobom a sutra kada neće imat društva ti se nemoj igrat s njom. Nije baš pedagoški ali mala je itekako shvatila što sam rekla i da viš sljedeća akcija i moj M. uključen u igru. Znam da se glupo mješat, posebno što će to sutra napravit moj nekom drugom djetetu i što ja to vjerojatno neću vidjeti isto kao što ni ovo nije vidio nijedan drugi roditelj osim mene ali stvarno ih obje voli i baš mi je bilo onak majčinski krivo .

[Maslačkica]

Svejedno, i sad kad osjetim da negdje nisam poželjna ( npr. kad upadnem u po trač partije kolegica na poslu pa nastane muk )

Ovo sam ti ja pročitala kao: "Ni dan danas neće niko da se druži samnom, tj. nisam poželjna, pa ni na poslu (npr. kad upadnem u po trač partije kolegica na poslu pa nastane muk - ovo je pročitano kao UVIJEK kada uđem one u muk)
...i mislim si....aj, bolje da je ne upoznam....
(jer ipak neće NIKO da se druži s njom... )

Znaš šta, mama, svejedno ti mene odvezi na Antonijev rođendan, ne ljutim se ja na njega što mi nije dao pozivnicu! - kakti, još mu velikodušno i oprašta.

Sunce žarko na kog li joj je džon obraz?

A kako utješiti dijete? Kako si eto ti njoj na kraju objasnila da je nepoželjna, tj. da nije pozvana?

I vidjela sam u očima nećakinje, tj. i danas vidim kada bude odbačena tj. povrijeđena sa 17 godina onu tugu u očima... Znam odgnati je sada, kada je velika i jer mi vjeruje, ali kada je bila mala...jooooj muko moja!

[tajchi73]

AdioMare-
Ima jedan primjer vrtićkog rođendana, prvi na koji nije bila pozvana i zbog kojeg je bila u nevjerici. Objašnjavala sam joj da je Antonio želio pozvati samo dečke i kako je to njegova želja tu nema mjesta ljutnji. Ona -jok, zašto ne? Ponudila sam joj da ćemo se nas dvije lijepo provesti za njegov rođendan tako da ćemo se prvo dobro zabavljati, potom u Mekiju pojesti i zaliti, a nakon toga otići u trgovinu po neku igračkicu jer je ovaj puta ne moramo kupiti za rođendan. Ajd, primirila se na 20 minuta i u autu nakon toga izjavi: Znaš šta, mama, svejedno ti mene odvezi na Antonijev rođendan, ne ljutim se ja na njega što mi nije dao pozivnicu! :shock: - kakti, još mu velikodušno i oprašta.

Sunce žarko na kog li joj je džon obraz?

[/quote]



, pa nije to loše i tako svi imamo želju naučit djecu da nam budu uporna ( eto tvoja već je, možda na krivom polju, al još je mala, ima vremena )

[Mima]

I nama se ovo dogodi, ja mislim da su to prave vrtićke fore jer primjećujem da i djeca koja su se prije igrala sa svima i dijelila igračke sad ne daju svoje i imaju te fore 'ti se nećeš sa nama igrati', 'ti nam nećeš biti prijateljica' - nekima (manjima) to traje jedan dan pa se onda opet igraju, a veće curice bome imaju to okrutno ponašanje dobro usvojeno. Što raditi - ne znam :? ; kao što već rekoh onaj tko je socijalno spretan, sigurno mu je najbolje da uključi svoje i drugu djecu u nekakvu igru, mi zakinuti bi najvjerojatnije trebali pustiti dijete da samo rješava takve situacije. Jer - možda su naša djeca spretnija od nas
Lea npr. isto ima obraz-džon, bar je imala dok je bila manja i kad bi joj netko rekao ti se nećeš sa nama igrati ona bi rekla ' e baš hoću !!' i u masu situacija bi se uspjela zgurati. Sad ipak manje to radi, nego se makne. Više ja loše reagiram u takvim situacijama nego ona.

[AdioMare]

A kako utješiti dijete?

Pokušala sam ju utješiti tako što sam joj predložila naš "tulum", igranje na Bundeku, sladoled ili klopa u Mekiju i neka igračkica na kraju balade, a sve zato jer sam vidjela da joj je to prestrašno. Objašnjavala sam joj to kao no big deal, njegova je odluka bila takva i mi je moramo prihvatiti.

Kako si eto ti njoj na kraju objasnila da je nepoželjna, tj. da nije pozvana?

Da nije pozvana to je na kraju prihvatila, (jer je želio pozvati samo dečke) ali da nije poželjna, ona to jednostavno ne prihvaća, to ti i pričam!

Ima jedan mali preko put kuće za kojim ona gine, a on se ponaša prema njoj kako kada. Kad je u svojoj minus fazi i kad ju tjera, zna biti poprilično grub, zalijeće se prema njoj kao da plaši golubove, ja na to poludim. A moja strpljivica se odmakne, gleda ga s izvjesne daljine, pa se opet malo primakne. On ju potjera, ona se odmakne, ali ne odlazi daleko. Kad on već zaboravi na nju ona mu prilazi i sjedne na obližnji zidić, samo promatra. On ju pogleda mrko, ali više ju ne tjera. Pa se ona malo nalegne na zidiću da mu bude bliže, a kada njegova reakcija izostane ona se odvaži uzeti njegov autić ili pištolj. Na kraju se igraju zajedno.

Ja je gledam i najradije bih ju zavezala za nožni zglob uz našu balkonsku ogradu, kolko budem ljuta.
Sada već prihvaćam da je ona takva, odlučna ostvariti svoj naum, koliko god taktizirala ili se za njega žrtvovala. :/

[tajchi73]

AdioMare-Ima jedan mali preko put kuće za kojim ona gine, a on se ponaša prema njoj kako kada. Kad je u svojoj minus fazi i kad ju tjera, zna biti poprilično grub, zalijeće se prema njoj kao da plaši golubove, ja na to poludim. A moja strpljivica se odmakne, gleda ga s izvjesne daljine, pa se opet malo primakne. On ju potjera, ona se odmakne, ali ne odlazi daleko. Kad on već zaboravi na nju ona mu prilazi i sjedne na obližnji zidić, samo promatra. On ju pogleda mrko, ali više ju ne tjera. Pa se ona malo nalegne na zidiću da mu bude bliže, a kada njegova reakcija izostane ona se odvaži uzeti njegov autić ili pištolj. Na kraju se igraju zajedno.

Ja je gledam i najradije bih ju zavezala za nožni zglob uz našu balkonsku ogradu, kolko budem ljuta.
Sada već prihvaćam da je ona takva, odlučna ostvariti svoj naum, koliko god taktizirala ili se za njega žrtvovala. :/

[/quote]


ja pročitala kao kada , još si mislim kakve sve fore neću pročitat na ovom forumu :? a kad ono čista želja da što više pročitam prije kraja radnog vremena .
Mala ti je super, kad se jedan nije htio igrat sa mnom a sestra me odlučila odvuć iz parka, ja sam svom snagom uhvatila drvo i grlila ga iz petnih žila, dok valjda sestra nije natjerala dotičnog da se igra

[tanja_b]

Što napravite kad dođete u park, cura (4 i pol g.) vidi dijelom poznatu djecu jer su neke iz vrtića, a budu neke i malo starije (koje su si dobre s ovima iz vrtića), i nakon kraće igre te starije i nepoznate krenu s "izolacijom" tipa : ajde se ti sad makni, ili ne trebaš nam, ili još gore ako krenu sa sočnijim tjeranjima (a roditelja nema u blizini)? Napr. ti si mala i glupa (ova moja odmah skače kako je to ružna riječ i ne smije se govoriti), vidi nemaš ni šminku (prevrću po torbicama i vade rumenila, sjenila, ruževe...), odlazi, mrš tamo i sl.

Nemam savjet, samo sam što s takvim igrama počinju već u vrtiću, i to, čini se, sve ranije i ranije.
Ima jedna dobra knjiga na tu temu. Zove se "Ženski bullying".

[sorciere]

kikicu je spašavalo to što se uvijek volila igrati s mlađima ("zaštitnica").

stariji su dolazili na igranje pred prozor, jer sam stavila dekice na travu, dala igračke, sokove, slatkiše...

tak sam ju imala na oku - a imala je i društvo. nakon nekog vremena smo "selektirali" društvo, jer su dolazile cure koje nisu htjele donesti niti jednu svoju igračku s obrazloženjem: "nisam luda da SVOJE igračke UPROPAŠTAVAM u parku" . te su mogle samo gledati sa strane - jer je "uvjet" za igranje - bila bar jedna vlastita igračka (bilo koja). naših je bilo 90%.

najljepše je bilo kad su počeli dolaziti i dečki s autićima , i igrali se s barbikama ...

[čokolada]

A. nema osjećaj za razliku u godinama, podjednako bi se igrala i s ovima od 2 i 9 godina (a ide i u mješovitu vrtićku grupu). U žaru jurnjave nije uvijek uviđavna prema drugima - još se borimo s čekanjem u redu za tobogan i ljuljačku . Savladala je posuđivanje opreme od drugih (romobil, bicikl) i vraćanje istog u RAZUMNOM roku.
Jedino što je nekad pogodi taj je osjećaj odbačenosti, bilo da je na neki način opravdan (kao u gornjem primjeru), ili neopravdan - napr. na toboganu je s dvije cure koje prvi put u životu vidi. Jedna drugoj priča koga će pozvati na rođendan, a A. uskače: "hoćeš li i mene pozvati?"
- neću , pa ne poznajem te!
- ja sam XY i živim u XY ulici, evo sad me poznaješ!

Naravno da objašnjavnamo da se nepoznati ne pozivaju na rođendan....zapravo bih htjela da usvoji otpočetka socijalne vještine, a ne znam da li je još premalena za razumijevanje međuljud. odnosa - nekad mi se čini još jako "bebasta" .

:/ naravno da i iz mene progovaraju frustracije iz djetinjstva, kako steći prijatelje i izboriti se u skupini.

[stray_cat]

Dobro stray govori, igraj se ti s njom, ponesite zabavne stvari u park (kolut, uže za preskakanje, šta ja znam) pa da vidiš kako će se klinčadija sa zavišću okupljati oko vas dvije, a onda sjedi na klupicu i uživaj u tome kako će ih osvajati tvoja draga curica.

da ja uletim sa takvim rekvizitima mislim da bi ljudi pozvali policiju kad bi pokusala sa tako kompliciranim rekvizitima. nemrem sebe ovoliku zamislit kak skakucem preko strika ili kak gracilno vrtim hulahop

kako mi uglavnom uvijek imamo pse sa sobom onda se djeca ne daju otjerati jer luka (koj je ispao sebastianov companion animal, pas terapeut za autisticno dijete) moze aportirati ko munjen satima i svi klinci sa tiskaju oko nas a neustrasivi sebastian koji im otima loptice i kongo iz usta je glavna faca i svi ga hoce

kad je situacija da ga neko odbije ja preorjentiram aktivnost da se skupa igramo nesto drugo

[leonisa]

stray, zasto?
ovo ljeto na plazi radila sam s L. kule.
i to bas kako rade djeca- kad bi mi srusila kulu, ja bi se derala, glumila da placem, bacala se s njom po plicaku...L. je umirala od smijeha.

malo po malo dolazila su druga djeca do nas, i za tren oka okupila se fina elipica djece od 2 do 9 godina.

i svi smo se zajedno igrali.

njihove mame su komentirale nesto poput "mama kao dijete" no u mojim ocma, meni je to bio kompliment 8)

zato- da, uzad, gumi gumi, onaj kolut....ma sta god, samo da je puno smijeha i uzvancije!
saljem vam big

[čokolada]

mislim da će se i mlado i staro u parku oraspoložiti kad počnem vrtit kolut

[leonisa]

[Anci]

Ja sam jučer ponijela gumi gumi.
Mislila sam da se neću sjetiti... no, da ste me vidjele.

Skupilo se cijelo čudo djece oko nas.

A sad znači- kolut 8)
(čula sam da radi čuda za struk)

[leonisa]

Ja sam jučer ponijela gumi gumi.
Mislila sam da se neću sjetiti... no, da ste me vidjele.

Skupilo se cijelo čudo djece oko nas.

A sad znači- kolut 8)
(čula sam da radi čuda za struk)

u kom ste kvartu?
mogle bi olimpijadu a klinke da se provlace

[Deaedi]

Krede su isto super, pocnemo sarati po podu i zacas se skupi hrpa klinaca. A bez moje velike interakcije preskakanja gumi-gumija

[sofke]

nije ni to skakutanje po parku s klincima baš odgovor na problem

ja sam ta koja je skakutala i mahala po pješčaniku s kanticama, radila kolače, izvodila majmunarije i slično

naravno da je oko nas uvijek bila hrpa djece,a radila sam to zato što je Sof sramežljiva pa da se bolje uklopi, igra, ostvari kontakt s klincima itd..

zato danas ona ne želi mrdnuti dalje od mog krila, očekuje da se ja uvijek igram s njom (njima), od samostalnosti niti s

možda je bolje biti mater koja fino pije kavu i puši i briga je gdje je mali/a ..pa je on/ prisiljen sam se snaći i naći si prijatelje i riješiti konfliktne situacije

ja sam se ovako dovela do situacije da moja skoro pa 4,5 godišnja kćer očekuje od mene da doslovce skačem skupa s njom na trampolinu (da ne bi bilo zabune na onom malom)

ili cmizdri sa strane i povlači me za rukav..

možda je faza, a možda sam i ja kriva..a sve u najboljoj namjeri

[Dijana]

Moja je tip da se "trpa" i kad je neće, i baš ne prihvaća odbijanac. I ako se neka djeca neće igrati s njom, nju to ništa ne smeta, trči i dalje za njima. :/ Pa se na kraju ipak počnu igrati s njom.
Najbolja mi je na plaži, odmah usnimi curice slične dobi, upozna se i pita hoće li se igrati s njom. I jako je, ali stvarno jako i uvijek željna društva, valjda zato što je jedinica.
Jednom je na plaži gnjavila malo veće curice da se igraju s njom, pa joj je jedna od njihovih mama rekla da je dosadna. I kaže ona meni na sav glas: Mama, ova teta mi je rekla da sam dosadna. (a ova odmah do nas). A ja se nisam snašla bolje nego da kažem, ma baš te briga šta teta kaže. :/ Nakraju se s tim curicama pozdravila i izljubila.
Inače, kako vaše curke stoje s igrama s dečkima? Moja se uopće ne želi igrati s dečkima, osim s malim susjedom, koji je kao i ovaj od adiomare, kako kada. Nekad ima agresivne ispade, tipa da joj zna prijetiti šakom, pa da će je nabiti loptom, ali ja sam uvijek tu, pa priskočim. A za njim je luda. S jedne strane, vidim da joj nije idealno društvo, a s druge, nije loše da upozna drugačije karaktere od sebe. (ona ni malo nije agresivna). Nekad se on na nju naljuti pa joj kaže "Neću ti biti prijateljica", onda ga ona poduči da treba reći "prijatelj".
I smeta ga vikanje i vrištanje (a ona ponekad vrišti u igri), jednom joj je rekao "Ma dobro, dobro. Samo nemoj vikat." Oni su onak, tipično muško (osim ove agresivnosti, ne želim je automatski pripisivati muškom spolu) i tipično žensko. (lutke, igrajmo se mame i tate, za loptu ima dvije lijeve)

Smiješni su i slatki skupa, ali kad se igraju skupa, ako sam ja u kući, a oni ispred, moram debelo otvoriti uši, da vidim u kojem smjeru se igra razvija, jedan dan su si super, drugi dan se ne mogu vidit. :/
Naporno, mogu reći.

[samba]

Ja sam jednom prilikom bila s Rinom u parkiću kad je imala negdje 2 godine. Dvije curice od kakvih 5 godina su se klackale i prišla im je vršnjakinja za koju sam primjetila da ju poznaju, kadli one njoj: Marš kujo jedna! Doslovno sam skoro pukla i nešto sam komentirala da ne vjerujem ili nešto tako pa su se ove dvije pobrale. Ne mogu zamisliti da to netko napravi mom djetetu, ne znam kako bi reagirala!?!?!

[Matilda]

Prije dvije godine smo se upoznavali s klincima u kvartu na dječjem igralištu. Jednom sam donijela glinamol i na kraju se na klupi skupilo cijelo društvo koje je mijesilo i izrađivalo figurice.

[Dijana]

Ne znam, ja sam odlučila više ne biti animator. A bila sam dosta dugo vremena. Hrpica mama sjedi i ćakula, a ja glumim vuka iz sedam kozlića. Ili glumim kupca, a djeca prodavače. Ili ih lovim. Na plaži puštam da me gnjuraju, i tako dalje. Nije uopće problem nešto donijeti da se druga djeca zainteresiraju i okupe, ali niti to možeš uvijek, niti mislim da je efikasno na dulji rok. I tako, pustila sam je da "pliva" kako zna i umije. Petljam se samo kod agresivnosti, ružnih riječi ili vrijeđanja i u ništa drugo.

[Anci]

zato danas ona ne želi mrdnuti dalje od mog krila, očekuje da se ja uvijek igram s njom (njima), od samostalnosti niti s

možda je bolje biti mater koja fino pije kavu i puši i briga je gdje je mali/a ..pa je on/ prisiljen sam se snaći i naći si prijatelje i riješiti konfliktne situacije

ja sam se ovako dovela do situacije da moja skoro pa 4,5 godišnja kćer očekuje od mene da doslovce skačem skupa s njom na trampolinu (da ne bi bilo zabune na onom malom)

ili cmizdri sa strane i povlači me za rukav..

možda je faza, a možda sam i ja kriva..a sve u najboljoj namjeri

Moja otprilike jednako stara kći ovako reagira kad smo na nepoznatom terenu ili u park dođu nepoznata djeca. Ne voli ni kad je gužva.
Njoj paše jedno ili dvoje djece. Sve iznad toga joj ne paše.

Kad je njena ekipa, ok je.

Sad je i MM počeo s gumi gumijem!

[Anci]

Još da dodam: ali ja se stvarno volim igrati: i u pijesku, i školice, i gumi gumi, i loptom... u moru radimo gluposti...

Ne vidim djecu cijeli dan, sad da još sjedim sa strane i ćakulam,a mogu umjesto toga igrati gumi gumi.
Ili biti prodavačica

[sofke]

ma znam Anci

ja se uvijek glupiram, to mi je prirodno, djeca kuže ak si isforsiran

i meni je super igrat se s njima primjerice u pješčaniku, puno se više narazgovaram i nasmijem nego da laprdam o ne znam čemu

ali ne znam koliko je taj moj angažman na kraju dobar za Sofi..a da imam srca gledat je kak stoji sastrane jer je sramežljiva, nemam..

[krumpiric]

lako je tebi pričat, kad izgledaš mladje i imaš bolju liniju od osmogodišnjakinja u parku

[cvijeta73]

ma znam Anci

ja se uvijek glupiram, to mi je prirodno, djeca kuže ak si isforsiran

i meni je super igrat se s njima primjerice u pješčaniku, puno se više narazgovaram i nasmijem nego da laprdam o ne znam čemu

ali ne znam koliko je taj moj angažman na kraju dobar za Sofi..a da imam srca gledat je kak stoji sastrane jer je sramežljiva, nemam..

e, tako sam se i ja osjećala dok je juraj stajao sa strane i gledao u djecu. samo on mi nije dao ni blizu parka. a tvoja je još mala, nije baš tako lako odmah se uklopiti. juraj isto nije od one djece koja su čim dođu negdje glavna i odmah krenu s igrom i upoznavanjem. ma kakvi. jako dugo, kad god bi došli u neku novu sredinu, s nepoznatom djecom, bi se isto tako držao mene kao priljepak. i obično bi se oslobodio i zaigrao tek pred kraj, npr. rođendana. a u igraonice nije htjeo jako dugo - npr. pozove ga susjeda s kojom se druži od rođenja i super se slažu. ali, ona na rođendan u igraonicu pozove i svoje prijatelje iz vrtića. i sad, da je slavila kući, sa mnom kao sigurnosti, on bi se zaigrao i super zabavio. ovako smo, dok je bio manji, redovito odlazili s takvih rođendana - nije mi imalo smisla ostavljati ga negdje, u nekakvoj igraonici, sa suzama u očima.
no dobro, to iz mene progovara i velika protivnica dječjih rođendana po igraonicama do najmanje pete godine

mislim da radiš dobro i da nisi ti ništa kriva. malo po malo, i sve manje će nas trebati kao partnera u igri, još malo pa će vas tjerati iz parka.

[melange]

Još da dodam: ali ja se stvarno volim igrati: i u pijesku, i školice, i gumi gumi, i loptom... u moru radimo gluposti...

Ne vidim djecu cijeli dan, sad da još sjedim sa strane i ćakulam,a mogu umjesto toga igrati gumi gumi.
Ili biti prodavačica

[Dijana]

Ma nisam ja neka ćakulona, ja popričam možda sa dvije tri vrtićke mame, uglavnom promatram druženje djece. Sama sa mnom se može igrati kod kuće, ispred kuće.. Ali kad se druži s djecom, pustim je radije da se igra samo s njima. I mislim da je dobila na samostalnosti otkako nisam animator.

[Dijana]

I da, ja sam od cijele naše grupe, još uvijek jedina mama koja još uvijek ide kamo joj i dijete ide, tj. za grupicom. Ona je najmanja, sporija i manje spretna od drugih, pa me frka da negdje ne padne, da je negdje slučajno ne gurnu. Tako da, imam situaciju na oku, ali ne učestvujem aktivno u igri.

[mamma san]

Čoksa, dođi nama na jedno parkovito igranje. Znaš da znam da će Lovro (ponovo) poluditi za ptičicom.

No, razumijem te. I meni je totalna koma kad vidim klince koji izbjegavaju moje dijete. No s druge strane, on se sam naučio izboriti. Stoji i čeka svoju priliku da se uključi u igru. Ili ako ga baš ignoriraju nađe si drugog partnera (obično mlađe dijete ).

A i kao neke mame koje su to prije napomenule, i ja sam sklonu "pariranju" u igračkama. Nisam sklona tome da moje dijete donosi istu igračku kao i drugi koji ga isključuju, već tome da uzme nešto za totalno drugu igru. I to uvijek upali.

U najgorem slučaju, ja se poigram sa djetetom, a ako ga sredina u kojoj se nalazimo maksimalno frustrira ili nije raspoložen za pokušaje, jednostavno promijenimo okruženje.

[svjetlic]

ufff...sad kad vas čitam nekako mi je lakše
mislila sam da je moj jedini koji bi da se netko poigra s njim dao svoj gaće
evo identično ponašanje...uopće ne bira...tamo gdje se on odlučio priključiti nema te vrste ignora koje bi ga zaustavile
toliko mi se u prvo vrijeme srce paralo da sa rekla MM-u ima da mu rodim još jedno samo da više ne izigrava majmunčića po parku!
no s vremenom nekako sve manje me to tika ( da mene, njega uopće, on to uopće ne doživljava kao nešto loše ), nek proba, nek se izbori, valjda će shvatiti da se netko ne želi s njim igrati iz ovog ili onog razloga ( ima 3,5 godine tek za orijentaciju 8) )

[korason]

Fran se obicno ne da potjerati ni kad su klinci puno stariji od njega (nezaboravna scena kad je kao trogodisnjak na triciklu jurio za deckima na biciklima, oni ga "stopaju" rukama da se ne vozi gdje i oni, a on im mice ruke i vozi ko lud vicuci "e bas se hocu igrati!!!")
ali ponekad ne ide, pa ne ide (cini mi se da su deckici iz naseg kvarta, iako stariji, pomirljiviji, pa ga na kraju prihvate, ali vece curice ga otpile i ne popustaju, a znaju biti i jako okrutne i ismijavati manju djecu)
kad vidim da nema pomoci, pokusam ga zainteresirati za neki drugi sadrzaj, drugi parkic, setnju do jezera i bacanje kamencica, pa se maknemo... za 5 minuta zaboravimo sto je bilo i opet smo veseli i razigrani

[pepa23]

A šta kada se naše dijete neće igrati s nikim, to je naš problem. ?Dijete ima 3 godine i svoja dva -tri prijatelja a drugi ga ne zanimaju jednostavno se srami i niš od igre.

[pepa23]

Tek sad vidim kako sam ovo glupo napisala.Naš sin u parku stoji s strane i promatra drugu djecu i ne želi se igrati jednostavno kao da se boji ili srami.Ukoliko u park dođe s svojim prijateljem onda se normalno igra .On drugoj djeci ne prilazi a kada ga zovu za igru on neće i neće niti na naše nagovaranje.

[tanja_b]

Tek sad vidim kako sam ovo glupo napisala.Naš sin u parku stoji s strane i promatra drugu djecu i ne želi se igrati jednostavno kao da se boji ili srami.Ukoliko u park dođe s svojim prijateljem onda se normalno igra .On drugoj djeci ne prilazi a kada ga zovu za igru on neće i neće niti na naše nagovaranje.

Ja bih rekla da je to normalno ponašanje za trogodišnjaka.
Moj ima 4 godine, pa je tek nedavno počeo komunicirati s djecom u parku, a i to ne svaki put i vrlo površno (zapravo, igra se s djecom samo ako sretnemo nekog pajdaša iz vrtića, inače se i ne pokušava "družiti").

[Maslačkica]

Kada se desi da ih djeca odbijaju da li zovete svoju djecu sebi i da se odmaknu od djece ili ne reagirate?
Isto pitanje se odnosi na mamu kojoj je dijete reklo da joj je teta rekla da je dosadna (da se ne vraćam sada nazad....pročitala prije par dana) -osim reakcije da ne sluša tetu da li si pozvala dijete sebi i rekla joj da se odmakne od curica ili nisi ni reagirala što se toga tiče?

Muči me to da li mi svojim ponašanjem još više produbimo ili smanjimo djetotovu zbunjenost i nelagodu kada su odbijeni i na koji način bi bilo najbolje reagirati (iako znam da je ovo glupo pitanje, jer mi se čini da tu nema "najboljeg")

[cvijeta73]

Tek sad vidim kako sam ovo glupo napisala.Naš sin u parku stoji s strane i promatra drugu djecu i ne želi se igrati jednostavno kao da se boji ili srami.Ukoliko u park dođe s svojim prijateljem onda se normalno igra .On drugoj djeci ne prilazi a kada ga zovu za igru on neće i neće niti na naše nagovaranje.

Ja bih rekla da je to normalno ponašanje za trogodišnjaka.
Moj ima 4 godine, pa je tek nedavno počeo komunicirati s djecom u parku, a i to ne svaki put i vrlo površno (zapravo, igra se s djecom samo ako sretnemo nekog pajdaša iz vrtića, inače se i ne pokušava "družiti").

potpis.

[cvijeta73]

Kada se desi da ih djeca odbijaju da li zovete svoju djecu sebi i da se odmaknu od djece ili ne reagirate?
Isto pitanje se odnosi na mamu kojoj je dijete reklo da joj je teta rekla da je dosadna (da se ne vraćam sada nazad....pročitala prije par dana) -osim reakcije da ne sluša tetu da li si pozvala dijete sebi i rekla joj da se odmakne od curica ili nisi ni reagirala što se toga tiče?

Muči me to da li mi svojim ponašanjem još više produbimo ili smanjimo djetotovu zbunjenost i nelagodu kada su odbijeni i na koji način bi bilo najbolje reagirati (iako znam da je ovo glupo pitanje, jer mi se čini da tu nema "najboljeg")

a ja reagiram instinktivno. a sad, da li je to najbolje - onako školski, po knjigama - ne znam.
dakle, kad se desilo (dok je juraj bio manji) da ga baš grubo odbiju, sigurno bi se pretvorila u majku zaštitnicu i pozvala ga sebi. u stvari, to se nije desilo, nisu ga mogli odbiti jer se on nije nikad tek tako uključivao u igru. više bi sa strane promatrao i čekao prikladan trenutak da se ubaci. ili se nije ubacivao ako mu je teren bio previše nepoznat i neprijateljski nastrojen.

ali, sjećam se jedne scene zbog koje mi je srce puklo. imao je cca 3-4 godine. uvijek je obožavao starije dečke i u vrtiću su mu najveće face bila tri dečka koja ga nisu baš pretjerano fermala. i jedan dan dođemo u vrtić, a on sav ozaren (trebali ste vidjeti to njegovo sretno lice) vidi da njih troje sjede za stolom i četvrta stolica prazna. i on meni, onako s vrata, sav ponosan kaže - bok, mama, idem ja kod dečki, i frajerski uđe u vrtić. čim se primaknuo stolici - ova trojica su ga grubo odbila i nisu mu dala da sjedne. teško sam se oduprla porivu da uđem unutra i napravim reda. on se tužno odmaknuo, otišao na drugu stranu i sjeo s drugom djecom. meni oči pune suza, gledam ga, a on u roku minute, zaboravio na tu trojicu i bezbrižno se zaigrao sa drugom djecom.

a ja i dan danas pamtim taj događaj