Dakle činjenica stoji - imam stidljivu decu. Nepoverljivu, povučenu, plašljivu, koja strepe od novih situacija i novih ljudi. Mislila sam da će vremenom popustiti ali ništa.
Jutros na primer - 1.09. je, vrtić pun dece, krenuli svi koji nisu išli preko leta, krenuli predškolarci, krenuli jasličari. Njima se vratila glavna teta sa godišnjeg. U grupicu je stiglo nekoliko novih - svi oko njih, zapitkuju kako se ko zove, predstavljaju se, vuku za rukav na igru. Oni stari koji su sad ponovo krenuli oduševljeno pričaju društvu kako su proveli leto. Svi opušteni sem mojih sinova koji stoje postrance i čekaju da ih malo prođe stid pa da barem priđu teti :/
Vrtić je njima jako poznata teritorija. Ma čuj poznata, već dve godine su maltene svakodnevno tamo. Ako negde trebaju da budu opušteni sem u kući to je tamo. O odlasku u goste ili dolasku gostiju kod nas ne bih ni da počinjem. Glave dole, promrmljaju 'dobar dan' na moju petu molbu i žibac u sobu. Ista priča (ako ne i gora) jeste ako nekoga sretnemo na ulici. Ne ponašaju se ništa bolje nego kad su bili dvogodišnjaci ali mi je to tad bilo razumljivo - sad baš i nije :/
Pričam, pričam, pričam, objašnjavam zašto se ne treba bojati ovoga ili onoga, zašto se ne treba stideti, probala sam i da igram na onu (meni jako omraženu) kartu 'pa vi ste muškarci' ali ne vredi, deca su mi takva pa to ti je
Ima li mama sapatnica da barem sebe ubedim da je i ovo normalno. Ili još bolje da dobijem neki savet![]()