Putopis sa obiteljske zapadnoevropske turneje
OBITELJSKA ZAPADNOEVROPSKA TURNEJA:
ZG-Slovenija-Italija-Švicarska-Francuska-Belgija-Nizozemska-Njemačka-Austrija-Slovenija-ZG,
u 19 dana i sa 4099 km
(ili: ZG-Brescia-Aosta-Geneve-Lyon-Bourges-Bauge-Gresillon-Paris-Bruxelles-Rijen-Delft-Den Haag-Scheveningen-Dordrecht-Rotterdam-Aschaffenburg-Nuernberg-Wels-ZG)
Preduvod
Znam da će vas zgroziti dužina ovog teksta, više od 30 stranica, i da ga mnogi od vas zbog toga neće pročitati ... no isto tako znam da ja ne mogu i ne želim komprimirati utiske sa naših 19 dana putovanja, 8 zemalja i 18 gradova u 2 ili 3 stranice. Stoga, vi hrabri navalite na tekst ovakav kakav jest, a vi ostali ... izvin'te, ali tako je, spremite tekst na sigurno mjesto i isprintajte si ga za neki ležerniji vikend ili božićne praznike. ;o)
Uvod
Za početak, mislim da bi bilo zgodno napisati ponešto o tome kako smo uopće krenuli na put.
Početkom godine smo saznali da će se REF (obiteljski esperantski susret koji se svake godine održava na drugom mjestu negdje u Europi, a na kojem uvijek rado sudjelujemo) održati u dvorcu Gresillon u Francuskoj. „Zanimljivo“, rekosmo mi, „ali je to predaleko za nas.“, smatrali smo da Zrinka još ne može izdržati tako dugačak put. No, tokom proljeća smo vidjeli da ona puno bolje izdržava vožnju u autu nego prije pa smo u travnju ponovo počeli razmišljati o putovanju, a zaključili smo i da bi ga bilo zgodno povezati sa posjetom mojoj sestri u Nizozemskoj. U svibnju smo ozbiljno zagrizli i krenuli sa podrobnijim planiranjem, odabirom rute (dijelom pomoću web routera Via Michelin, ali ipak najviše pomoću klasičnih auto karata) i mjesta za stajanje.
Odabrali smo princip razbijanja pojedinih dnevnih etapa vožnje sa samo jednom, ali dužom pauzom (nekoliko sati) i to se pokazalo odličnim principom koji je u praksi jako dobro funkcionirao (nakon pauze sredinom dana su klinci obično zaspali sat-dva u autu izmoreni šetnjom i igrom, što je nama roditeljima omogućavalo malo mira). Isto tako, nismo se opterećivali detaljnim planiranjem boravka u pojedinim gradovima, već smo si samo odredili 2-3 glavna cilja u svakom gradu i sve ostalo prepustili odlučivanju na licu mjesta, prema raspoloženju i vremenu. Preko weba (turističkih zajednica pojedinih gradova) rezervirao sam potrebne hotele (Aosta, Lyon, Fuerth) i s time nije bilo problema – dobili smo vrlo dobre hotele po za mene neočekivano niskim cijenama. Isto tako, zamolio sam turističke urede da nam pošalju poštom turističke materijale i odaziv je bio više nego dobar, varirao je između dijelom upotrebljivih prospekata sa nekakvim generalnim planom grada (Geneve – zanimljivo, bilo je problema sa komunikacijom na engleskom) do odličnih materijala sa korisnim dodatnim informacijama i solidnim planovima (Brescia, Fuerth, Novarra – tamo na kraju nismo išli).
Puno informacija sam našao na internetu, ponajviše što se tiče javnog prijevoza i parkirališta u pojedinim gradovima, a tako se i rodila ideja o pješačkom izletu u Švicarsku – nakon puno vožnje u autu vožnja javnim prijevozom je bio bogomdani odmor i za njih i za mene, a i zgodan način za razgledavanje grada kad smo se umorili od šetnje. Nakon dugo razmišljanja ponijeli smo i kolica za Zrinku i to se pokazalo kao dobar potez – tek ponegdje u metroima (uglavnom Pariz, manje Bruxelles) je to bio problem.
Ono čega smo se najviše pribojavali je bilo kako će klinci (prije svega Zrinka) podnijeti dugu vožnju, no tu su nas oni ugodno iznenadili, bilo je OK uz tek pokoji ispad (najviše na povratku kad je već zavladao umor). Bojali smo se i lošeg vremena, no nekako smo uletjeli u relativno suh period u Francuskoj i Nizozemskoj sa tek pokojim kraćim pljuskom i dva puta po nekoliko sati kiše (prije i poslije našeg dolaska tamo su vladale temperature od +15-20stupnjeva i kiša je padala danima bez prestanka). Malo smo se pribojavali i zdravstvenih problema, prije dvije godine smo za 15 dana u Češkoj imali nekoliko manjih boljki, no sada je sve prošlo tip-top, osim nekoliko krpelja i manjih ogrebotina sve je bilo super, čak nije bilo ni jedne povišene temperature niti proljeva. Strahovali smo i od gužvi na cestama i zastoja, no planirana ruta nas je (dijelom planski, dijelom neplanirano) vodila konstantno smjerovima bez gužve (ili u suprotnom smjeru od gužve) i tokom cijelog putovanja tek smo jednom, zadnjeg dana puta, zastali na auto putu zbog neke nesreće.
Što se financija tiče, nije baš da je bilo hiperjeftino, sve zajedno smo potrošili oko 1800 EUR (uključeni svi mogući troškovi), najviše na gorivo (trošili smo u prosjeku malko više od 6 l dizela na 100 km) i cestarine.
Sve u svemu, za 19 dana puta i 4099 km, mislim da smo odlično prošli, dijelom dobrim planom, a dijelom i srećom ... no, zna se, sreća prati hrabre!
(naravno, sad već razmišljamo o budućim planovima za slijedeće godine – REF 2009 u Norveškoj ili Poljskoj? Balkanska tura po Rumunjskoj, Bugarskoj i Makedoniji? Španjolska i Portugal? Vidjet ćemo ... ;o) )
Za kraj – zašto sam sve ovo napisao? Zna se, da vam se pohvalimo kako nam je bilo lijepo i kako smo vidjeli i doživjeli puno toga zanimljivoga ;o) .... ali i zato da svima vama neodlučnima, kojima crv putovanja ne da mira, a ne odlučujete se na njih zbog djece, pokažemo da ih je moguće provesti i uživati u njima, zajedno sa djecom. Vjerujete mi, lijepih trenutaka je bilo puno više od onih drugih (bilo ih je, ali se oni brzo zaborave) i bilo je lakše sa klincima na putovanju nego na „klasičnom“ ljetovanju na moru.
Stoga, ako imate želje za putovanjima, krenite sa planiranjem, pripremite djecu, spakirajte kofere i krenite! I ne zaboravite nakon puta napisati nekakav putopis sličan ovome, rado ih čitamo!
================================================== ========
A sad, krenimo zajedno na put!
Fotke su na:
Italija i Švicarska (Brescia, Aosta, Geneve): http://picasaweb.google.hr/vanja1903...alijaSvicarska
Francuska1 (Lyon, Bourges): http://picasaweb.google.hr/vanja1903...008LyonBourges
Francuska 2 (REF, dvorac Gresillon): http://picasaweb.google.hr/vanja1903/Ljeto2008Gresillon
Paris, Bruxelles: http://picasaweb.google.hr/vanja1903...ParisBruxelles
Nizozemska (Rijen, Delft, Haag, Dordrecht, Rotterdam, pješčara): http://picasaweb.google.hr/vanja1903...2008Nizozemska
Njemačka, Austrija (Aschaffenburg, Nuernberg, Wels): http://picasaweb.google.hr/vanja1903...jemaKaAustrija
Fora fotke odasvud: http://picasaweb.google.hr/vanja1903/Ljeto2008ForaFotke
===============
Srijeda, 23.07.2008.
Zagreb-Brescia-Aosta
===============
Buđenje je bilo vrrrrlo rano, u 3 sata, vani je još vladao potpuni mrak i mir. Završne pripreme su trajale nešto duže od planiranoga i tek smo u 04:50 svi sjeli u auto i krenuli – hura, krećemo!!!!
Prvi dio puta je bila pjesmica, kroz Sloveniju smo projurili kao metak, ja sam jedini stupio nogom na slovensko tlo dok smo kupovali benzin kod N. Gorice ... trebalo je iskoristiti jeftino slovensko gorivo, sva slijedeća će biti puno skuplja!
U Italiju smo ušli u 07:20.
Italija – do Venecije je bilo lako, dvije trake autoputa, ne odviše prometa ... no, nakon Padove se autoput proširio na tri trake, a gustoća prometa udvostručila. Najdesnija traka je bila puna kamiona, srednja često isto krcata njima tako da se tek po krajnjoj lijevoj moglo normalno voziti, ali zato stalno sa 130 km/h. Primjetio sam da su se talijanski vozači auta dosta upristojili od posljednjih vožnji po Italiji prije desetak godina, no zato su vozači kamiona bili vrlo bezobrazni i nekoliko puta nas doveli na rub sudara svojim prelaženjem iz trake u traku bez žmigavca i svakog rezona.
Nakon Padove smo napravili kratku pauzu na parkingu (u Italiji je benzinska svakih 15-tak km, uz obavezan Autogrill restoran) i zatim nastavili do Brescie gdje smo isplanirali prvu dužu pauzu od nekoliko sati. Vožnja je bila monotona – gužva, maksimalna koncentracija, kamioni ... ukratko, 0 bodova za uživanje u vožnji i krajoliku.
A Bresciu smo zaista iščekivali – od svih gradova čijim turističkim uredima sam se javio, iz Brescie smo dobili najkvalitetnije materijale, mailove na najboljem engleskom, sve tražene informacije u kratkom roku ... i grad je djelovao zanimljivo prema tim materijalima iako su mu turistički vodiči posvećivali minimalno prostora. I, grad je opravdao očekivanja!
Pronašli smo oko 10:10 nekako naš put do tvrđave na uzvisini usred grada, tamo nas je prema riječima ljudi iz turističkog ureda čekao besplatni parking, tako rijedak u Italiji. I parking je bio tamo, besplatan ... no, samo do 12 sati, kada je zbog neke manifestacije trebalo baš taj dan maknuti aute, na što nas je malo rječju, malo pantomimom upozorio ljubazni stariji gospodin – velika mu hvala!
No, imali smo još sat i pol vremena do podneva pa smo se parkirali tamo i obišli tvrđavu. A tvrđava je bila mjesto iz snova za naša od vožnje umorna tijela i duh! Bilo je vruće, a tvrđava je nudila duboki hlad parka oko i u tvrđavi. Sa zidina je bio prekrasan pogled na čitav grad i u daljinu sve do alpskih vrhova prekrivenih snijegom. Unutar tvrđave je bilo nekoliko manjih lijepo uređenih vrtova, par muzeja, dječje igralište, česma za vodu ... i sve to čisto, besprijekorno uređeno i besplatno! Prošetali smo se uokolo, pojeli naše sendviče i oko 12h sa žaljenjem napustili tvrđavu koja nas je tako ugodno iznenadila.
Pribojavao sam se traženja novog parkirnog mjesta, no našao sam ga odmah, u slijedećoj ulici, opet besplatno, i tako smo mogli krenuti dalje u centar grada. A centar je tipični talijanski splet užih i širih uličica bez nekog posebnog tlocrta i pravila, no primjetna je urednost, a našim kolicima u kojima je sjedila Zrinka osobito su pogodovale „trake“ širokih kamenih ploča koje su se prostirale sredinom svih uličica, inače popločanih neravnim kamenim kockama – očito se u Brescii misli na majke sa djecom i invalide. Zanimljiv je bio i pogled na velebnu novu katedralu te skromnu staru romaničku, jednu među najstarijima u toj regiji. Pogledali smo i lijepu loggiu, nekoliko ulica sa tipičnim „padovanskim“ nadsvođenim pločnicima, monumentalnu poštu iz doba fašizma ... a zanimljivo je bilo i to da smo turiste mogli nabrojati na prste jedne ruke, osjećali smo se kao dio domaće zajednice. Zamjetili smo i mnogo biciklista, ne baš tipična slika za Italiju, pojeli smo lokalni sladoled (kuglica 1,5 EUR) sjedeći na stepenicama lokalnog kazališta, malo preturali po knjižari ... i brzo je stiglo 15:45 za kada smo planirali polazak, trebalo je još stići do Aoste.
Krenuli smo malko kasnije, a sami izlazak iz grada nas je koštao živaca. Poslovična talijanska neurednost u postavljanju putokaza je došla do punog izražaja i to još pojačana radovima u blizini autoputa, trebalo nam je pola sata da izađemo iz grada u koji smo ušli za 5 minuta, i to još na izlaz koji nam nije bio u smjeru našeg puta. Ljutili smo se, no što se tu može, imali smo samo kartu centra, a za ostatak smo se morali prepustiti putokazima koji su nas vodili od nemila do nedraga.
A kad smo napokon izašli na autoput tamo nas je opet čekala gužva ... na sreću, samo do Milana, 50-tak km oko tog grada je bilo najdosadnije – grozna gužva (na sreću, bez zastoja, iako je bilo oko 17h), sami kamioni, oko ceste samo skladišta, tvornice, opskrbni centri ... no, s udaljavanjem od grada situacija je bila bolja svakim kilometrom. Kod skretanja na autoput za Aostu već se moglo ležerno voziti, a i krajolik je bio sve zeleniji (čak je i sam autoput imao cca 30 metara široki zeleni pojas u sredini), da bi nas priboližavanjem Aosti zahvatile sve više i više planine. Vožnja je napokon bila užitak, to je ono pravo!
U Aostu smo došli oko 19h i nakon malo traženja pronašli naš hotel, Holiday Inn (iz lanca Express, dakle jeftinija verzija, 84 EUR za sve nas četiri). Zgrada je futurističkog tipa, izduženi slavoluk, no unutra su bili redom vrlo svjetovni prostori – trgovina građevinskim materijalom, benzinska pumpa, servis ... a i naš hotel, jednom stranom okrenut na autoput i lokalni aerodrom, sve u svemu, ne osobito „fancy“ pozicija. No, soba je bila OK (klinci su prvi put vidjeli klasičnu hotelsku sobu, sa fenom, kapama za tuširanje itd), a zvučna izolacija dobra ...
Oko 20h otišli smo i do centra Aoste, 3 km od hotela. Pozdravio nas je veliki Augustinov slavoluk ... i veliki red pred lokalnim fast foodom ... a mi smo bili gladni. Čekali smo 15 minuta i napokon dobili pomfri za klince i pizzu i sendvič za nas velike ... bili su tak-tak. Nakon večere na malom trgiću pored slavoluka šetali smo se glavnom pješačkom ulicom, zavirivali u izloge uglavnom zatvorenih dućana, pogledali vrlo impresivne ostatke rimskih zidina (osobito su zanimljiva Pretorijska vrata koja nadvisuju glavnu pješačku ulicu u centru gradića) ... no, sveukupno nas se grad nije baš previše dojmio, nije baš odisao nekim posebnim karakterom (sigurno je puno življi za skijaške sezone), a najviše nas je razveselilo paušalno miješanje francuskih i talijanskih izraza u natpisima obzirom da je to službeno dvojezična regija, a izgleda da nema dvojezičnih natpisa već se oba jezika upotrebljavaju tko kako stigne.
Oko 22h se vratismo već vrlo umorni u hotel, usnuli smo u trenu ...
Rezime:
- prijeđeno 825 km (ZG-Brescia 543 km, Brescia-Aosta 282 km)
- autoput 32,50 EUR (5,90 EUR Venezia, 8 EUR Brescia, 5,30 EUR Milano, 13,30 EUR Aosta)
- Hotel Holiday Inn Express (noćenje + doručak 84 EUR): http://en.venere.com/italy/hotels_ao...5394&#pictures
================
Četvrtak, 24.07.2008.
Aosta-Geneve-Lyon
================
Buđenje (Vedran je prespavao uzlijetanje malog aviona na pisti koja se vidjela sa našeg prozora), talijanski doručak sa mikro pecivima, mikro šalicama za čaj i slatkim kolačićima (klinci su uglavnom glodali kruh i pahuljice, tek ih je mašina za tople napitke razbudila), spremanje ... krenusmo u 08:50h.
Do tunela Mont Blanc očekivalo nas je još oko 45 km ceste, a skoro pola toga je bilo u tunelima, samo su se smjenjivali oni od 2, 3, 4 km ... jedva da smo uhvatili koji pogled na visoke vrhunce u okolici. I stigao je i glavni tunel, ljubazno su nas pozdravili, opalili masnu cestarinu od 32 EUR!!!, a dobili smo i letak sa upozorenjem – vozi 70 km/h, slušaj obavijesti na lokalnom radiju, isključi ventilaciju ... i krenusmo u 11 km dugačak tunel. Toliko je dugačak i onaj ispod Graza, Plabutschtunel, no nema tamo ni izbliza toliko filozofije kao ovdje ... no, u Mont Blanc tunelu se zbila ona grozna nesreća prije desetak godina i razumljiv je oprez. Tunel kao tunel, odvozismo ga i s druge strane smo već bili u Francuskoj, za mene prvi put s autom (prije 17 godina sam biciklom putovao 3 tjedna od Lyona do Pariza i još kratko posjetio Colmar autobusom prije deset godina), a ostatku familije prvi puta uopće. Stali smo na parkingu, uslikali ogromne ledenjake koji su visili nad autoputem ... i zagnjurili među potomke Gala u 09:50!
Planirana duga pauza je bila rezervirana za Ženevu, Švicarsku. Za nju smo smislili poseban plan – parkirati ćemo (besplatno) u gradu Annemasse koji se nalazi pored francuske strane granice, granicu ćemo prijeći pješice i do centra ćemo nastaviti tramvajem čija se posljednja stanica nalazi tik uz granični prijelaz. U Annemasse smo stigli u 11h, nakon malo kruženja i nesnalaženja smo našli parking u jednoj maloj ulici s obiteljskim kućama i do granice smo imali još 15 minuta hoda. A na granici iznenađenje – umjesto velebnog ulaska uz kontrolu putovnica nitko nas nije ni pogledao – ljudi se slobodno šeću simo-tamo dok policija pregledava tek rijetke aute. Tramvajska stanica je bila zaista tik uz granični prijelaz, otprilike 2 metra od pogranične kućice, i tamo nas je dočekao automat za prodaju karata koji baš nije bio najjasniji (a nije vraćao ni ostatak novca). Na sreću, vozač tramvaja je bio iznimno ljubazan i objasnio koju kartu trebamo kupiti (3 EUR za 1-satnu vožnju bilo kuda), gdje trebamo sići, a na kraju, kad smo već izlazili iz tramvaja, doviknuo nam je da se s tom kartom možemo voziti i brodićem preko zaljeva jezera (Ženeva se nalazi na obje strane jednog zaljeva Ženevskog jezera, tamo gdje iz jezera ističe rijeka Rhone) – zaista izuzetno ljubazno!
Vožnja tramvajem trajala je cca 20 minuta, malo kroz ušminkane vile, malo kroz suvremene betonske građevine bez ikakve ljepote, a izašli smo kod Rive. Kvart je izgleda našeg Donjeg grada, naravno uredan, sa žutim „zebrama“ i signalizacijom po ulicama (to je posljedica Švicarskog ne-članstva u EU) i sa šetalištem uz obalu jezera – red vezova za jedrilice, turističkih brodića, parkova ... Na žalost (osobito Vedranovu), čuveni vodoskok nije radio. Pričekali smo par minuta mali brodić (kapaciteta cca 30-40 ljudi) i prevezli se za 5 minuta na drugu obalu (usput smo uzeli besplatnu biciklističku kartu grada, triput bolju od one koju smo dobili poštom) ...a tamo nas je dočekala urbana vreva grada. Ono što se prvo opaža je nevjerojatna šarolikost ljudi – tamo su sve rase i sve nacionalnosti (turistički materijali, inače dosta loši, s lošim planom grada i uz popratni mail na nemuštom engleskom, kažu da je 45% stanovništva ne-švicarsko). Trgovine isto odaju tu šarolikost ... ukratko, vrlo kozmopolitanski. Ljudi jure uokolo na biciklima, ima puno mladih, puno turista ... vreva je maksimalna.
Tada smo već bili ogladnili, klinci su htjeli jesti hot-dog, no kao za vraga nismo nalazili niti jedan kiosk sa njima i onda skrenusmo u nekakav švicarski fast food. Mi veliki uzesmo roesti (ribani krumpir u obliku pečene pogače, no veličine tek malo veće od kovanice od 25 kuna), podosta skup, a klinci su jeli, što drugo nego taj nesretni pomfri. Mi veliki smo još bili gladni pa smo uzeli još jedan kebab i nekako se najeli za sveukupno 100-tinjak kuna i krenuli smo dalje, nazad prema jezeru. Vedran se usput zalijepio za izlog dućana sa švicarskim noževima . Vidjeli smo ih u trgovini sve, i one obične i monstrume debljine 30-tak cm (ne šalim se!) i teškom mukom ga izvedosmo od tamo. Malo smo se još šetali uz jezero, do otoka, pa pješačkom stazom ispod mosta, pa uz drugu obalu (klinci su se tamo istrčali jureći golubove) i za kraj krenusmo u stari dio grada na brežuljku. Lijep je, skladan, miran, uz pokoju gostionicu, no bez vreve urbanog života ... i tad smo, već se vraćajući prema tramvaju, opazili sasvim slučajno da je vodoskok proradio!
Pojurili smo do njega, brzinom munje, i vidjeli ga i izbliza (vjetar nam je išao na ruku, jer je puhao u suprotnom smjeru od nas). To je najveći vodoskok na svijetu, voda iz mlaznice izlazi sa 200 km/h, šprica 100 m u vis, a u svakom trenutku je u zraku 7 kubika vode! Pješice mu se može prići na samo par metara (nalazi se na kraju malog mola koji strši u jezero), a zbog već spomenutog dobrog smjera vjetra nismo se nimalo namočili.
I, time je završio naš posjet Ženevi, vratili smo se do tramvaja, odvezli nazad do granice, pozdravili sa Švicarskom (opet bez ikakve kontrole) i onda se polako vraćali do auta u nadi da ćemo naći nekakav sladoled ... na žalost, bila je pauza za ručak i slastičarne su bile zatvorene, a u samoposlugama u Francuskoj se mogu kupiti samo paketi sa velikim pakovanjima (10 i više komada) tako da taj dan ostadosmo bez sladoleda.
Iz Annemasse smo krenuli oko 17h, no mali nesporazum nas je koštao sat vremena vožnje. Naime, za razliku od nas, autoputevi u Francuskoj su označeni plavom bojom, a obične ceste bijelom, no postoje i zelene oznake koje označavaju smjer prema važnijim obližnjim gradovima po državnim cestama (dakle, izvan autoputa). Na nekoliko tabli su zelena i plava boja bile izmiješane i ja sam pomislio da i zelena označava smjer preko autoputa i slijedeći zelene putokaze iz Annemasse mi smo zaglibili u debelu pokrajinu umjesto da skrenemo na najbliži autoput. Grešku smo primjetili tek nakon 15-tak km i tad nam se više nije dalo vraćati već smo nastavili državnom cestom prema Bellegarde. Usput smo vidjeli i neke ruševine, kanjon rijeke Rhone, prošli dijelom nacionalnog parka Jura ... no, bili smo zlovoljni zbog greške i nismo osobito uživali u tom razgledavanju francuske pokrajine ... a zlovolju nam je povećavao i dječji nemir i svađe koje su tad kulminirale. No, nakon sat vremena vozikanja simo-tamo ipak izađosmo na autoput, kupismo benzin (bili smo već pred kraj rezervoara, u Italiji nismo uopće tankali) i stigosmo do Lyona. A tamo nas je čekala druga zamka ...
Naime, sve karte koje smo imali pri ruci bile su one koje sam koristio za bicikliranja prije 17 godina ... a u međuvremenu su se neke stvari i promijenile, recimo izgrađeni su novi autoputevi ... i nova obilaznica Lyona. Prilikom planiranja puta koristio sam se michelinovim web routerom koji nije loš, ali ipak ne daje sasvim punu informaciju ... a francuski putokazi, iako pregledniji od talijanskih, ipak nisu na razini recimo austrijskih, i treba se snaći u šumi putokaza, kružnih tokova (ima ih SVUGDJE!), prilaza ... Kod Lyona nas je zadesilo još jedno manje lutanje, no izgubili smo svega desetak minuta i na kraju se ekspresno provezli bez zastoja pored Lyona i stigli do našeg odredišta i smještaja za dva slijedeća dana – rezidencijalnog naselja Lissieu. Rezidencijalno naselje – koji je to vrag, pitat ćete vi? To smo se i mi pitali dok smo rezervirali smještaj tamo po smiješnoj cijeni od 45 EUR za 4 osobe po noći za višesobni apartman.
Ono što smo vidjeli po dolasku je bilo super! Naselje se sastoji od točno stotinu malih kućica i u stvari vrlo liči na neko apartmansko naselje na moru, osim što je, za razliku od tipičnih takvih naselja, vrlo skladno zamišljeno i do detalja uređeno – ni nijemci ne bi bolje! Čak smo imali na raspolaganju i mali bazenčić!
Požurio sam do recepcije, bilo je već 20h, recepcionerka je bila vrlo ljubazna i govorila odličan engleski ... no, kad je isprintala račun, na njemu je stajala cijena od 190 EUR, a ne 95 kako je pisalo na mojoj rezervaciji. I kaj sad? Ona ima svoj cjenik, ja svoju potvrdu rezervacije ... problem je riješen tako što je žena tek tad uočila da sam ja rezervirao preko lyonskog turističkog ureda, a on ima ovlaštenje od njih da nudi i niže cijene ... a oni su iz nekog razloga stavili teški popust za te dvije noći i mi smo i ne znajući uletjeli na pravo mjesto po super cijeni. Sve je riješeno u 5 minuta, plaćena je naša cijena, a mi smo krenuli u apartman. A to znači, imali smo: parkirno mjesto, mali vrt sa verandom, veliki dnevni boravak sa kuhinjom (frižider, štednjak, čak i perilica suđa), dvije spavaće sobe na katu, spremište, kupaonu sa kadom, 2 WC-a, TV, besplatan internet, upotrebu manjeg bazena ... I sve to za tu cijenu (jedino je doručak bio izvan cijene, 7,5 EUR po glavi odraslog, 5 EUR za djecu, prvo jutro smo ga iskoristili, a drugo jutro smo se najeli u vlastitoj režij).
Nakon svega toga smo bili preumorni da se još vozimo 15 km do Lyona radi večernje šetnje po gradu pa smo se u miru prošetali po okolici naselja (neke firme, zatim šuma, livade, par osamljenih kuća i zatim nadaleko samo oranice ...) i uživali u raskoši našeg privremenog doma.
Rezime:
- prijeđeno 296 km (Aosta-Annemasse 128 km, Annemasse-Lyon 168 km)
- autoput 50,50 EUR (3,30 EUR Aosta, 32,30 EUR tunel Mont Blanc, 3,60 EUR nakon Chamonixa, 1,70 EUR izlaz Annemasse, 9,60 EUR do Lyona, 1,80 EUR tunel u Lyonu)
- Smještaj u Lissieu pored Lyona (95 EUR 2 noćenja bez doručka): http://www.booking.com/hotel/fr/cite...issieu.en.html
- Karta za javni prijevoz u Genevi (važi 1 sat): 3 EUR (za detalje vidi http://www.tpg.ch/fr/titres-de-transport/index.php , stranice su samo na francuskom)
===============
Petak, 25.07.2008.
Lyon
===============
Dan razgledavanja i minimuma vožnje autom. Od Lissieua do Lyona je 15 km, no vožnja državnom cestom pa autoputom pa prilazima „park-and-ride“ garaži na zadnjoj stanici metroa „Port de vaise“ je trajala samo nevjerojatnih 8 minuta. Tako se zaista može lijepo uštediti na spavanju i ne spavati u skupim gradskim hotelima nego uživati u ladanjskom miru rezidencijalnog naselja, a opet za 8 minuta biti u garaži (besplatnoj, ako se kupi karta za javni prijevoz) i onda za još 15-tak minuta biti u srcu grada. Pet plus za lyonski javni prijevoz i organizaciju prometa!
Garažu (klaustrofobičnu, no tko mari kad je besplatna) smo brzo obavili, kupnju karata malo sporije (automati ne primaju novčanice pa smo morali tražiti sitniš, dnevna karta košta 4,40 EUR), a najsporije ulazak u metro. Stanice su opremljene automatima sa automatskim vratima pa treba pogoditi kako turnuti kartu u automat, a situaciju su pogoršavala Zrinkina kolica za koja smo išli na poseban ulaz čiji automat čita kartu obrnuto od običnih ulaza. U cijeloj toj zbrci najviše nam je pomogla jedna mlađa crnkinja koja je prvo pokušala otvoriti vrata svojim pokazom, a kad nije uspjela (automat pamti zadnje prolaske) animirala je još dvije žene da nam pomognu i na kraju smo ušli uz puno dječje cike, pomagača i naše zahvalnosti.
Metro (posebne vrste, sa gumenim kotačima uz tračnice) nas je za desetak minuta ostavio na trgu Bellecour, u centru grada, tamo je i turistički ured, odmah smo maznuli besplatni plan grada i nešto prospekata i krenuli u šetnju. Nismo imali za cilj posjetiti neku određenu znamenitost već posjetiti navodno zanimljiv kvart Croix Rousse, otići do afričkog muzeja (najstariji tog tipa u Francuskoj) i upiti atmosferu grada koliko je to već moguće u jedan dan. Ono što nam je odmah upalo u oči je velika šarolikost – puno je u gradu afrikanaca, arapa i općenito ljudi neevropske fizionomije. Velika je i šarolikost i šarenost u odijevanju – čini se kao da svi uzrasti obožavaju šarenilo i odjeću kakva se kod nas prodaje u ethno dućanima. Žene su najčešće u šarenim suknjama i haljinama, vidjeti ženu u trapericama je prava rijetkost ... no zato smo ih vidjeli valjda stotinu u dimijama (naravno, ne stare muslimanke, već urbane mlađe žene, često alternativnog usmjerenja ... jedna je bila posebno upečatljiva, azijske fizionomije, u dimijama, nosila je malog bebača u marami na leđima – vidi fotku!) . Sve u svemu, veoma veselo, a i ljudi su izgledali tako, malo je bilo namrgođenih i ozbiljnih lica.
Centar smo prošli brzo (bili bi i još brže da Vedran nije odlučio potrošiti svoj džeparac na kupnju švicarskog nožića ... no, eto, imao je pravo potrošiti ga i neka mu), malo smo se odmorili kod Opere uz „potočić“ koji curi iz obližnje fontane (super stvar za klince, naši su odmah pohrlili na žburanje po vodi, a drugi su se i izuli i gacali po tih desetak cm vode) i krenuli uzbrdo u spomenuti Croix Rousse kvart. A to je bilo baš ono što smo željeli naći – kvart starih uskih uličica često povezanih stepenicama, malih alter dućana, lokalnih gostionica ... ukratko, dio grada koji živi svojim životom bez obzira na turiste (jako me podsjetio ma madridski radnički kvart Lavapies!). Tako šetajući se naišli smo na svakakve zanimljivosti, od esperantskog kafića za koji smo znali da postoji, ali nismo znali adresu (na žalost, bio je zatvoren zbog godišnjeg odmora), mnoštva graffitta, pa do Rue Seve (ulica Seve) na kojoj je netko dopisao „Rina“ tako da se moglo pročitati „Rue Severina“. Šetajući se tako, naišli smo i na jednu simpatičnu gostionicu prepunu cvijeća koja se tek otvorila ... bili smo već pomalo gladni, jelovnik je kazivao da je za „Plat du jour“ (dnevni meni) nešto za 8 EUR, pitah ja što je, gostioničarka mi je nekom mimikom rekla de je to riba sa krumpirom, pa rekosmo, ajmo tu kad je već ovako lijepo.
I to je bio pun pogodak! Gostionica se napunila dupkom za pola sata, bakalar sa krumpirom i povrćem je bio IZVANREDAN (neobični začini, puno paprike i luka, navodno neki portugalski recept), vino koje smo pili uz ribu vrlo fino i jeftino, a Zrinka je uz to dobila pun tanjur gratis tjestenine (mi smo tražili prazan tanjur za nju da ubacimo koji krumpirić, a dobili smo veliku porciju tjestenine sa paradajz sosom ... koju je mala svu smlatila). Divili smo se još cvijeću, ljubaznosti gazdarice (žena srednjih godina, vrlo vesela), originalnom uređenju WC-a (ukrasi, neobično ogledalo) ... mislim da ćemo još dugo pamtiti taj ručak!
A po završetku ručka smo još malo pričali sa lokalnim mesarom s kojim se upoznao Vedran dok je trčkarao uokolo nakon klope.
Penjući se tako nabasali smo i na socijalni centar pored kojeg su izgrađene nove velike stepenice iz centra grada, okružene zelenilom i dječjim igralištima (naravno, odmorili smo se tamo, sprave na igralištu su drugačije od svih dosad viđenih i klincima su se jako svidjele) ... a onda smo došli i do glavnog trga tog kvarta i zaputili se glavnom ulicom čekajući kad će naići stanica trolejbusa za povratak u grad. No, prošli smo 5-6 stanica pješice jer je bilo vrlo zanimljivo tako se šetati po toj ulici, bila je to neka verzija njihove Trešnjevke, bez velikih znamenitosti, ali puna svakodnevnog života stanovnika Lyona. Na kraju nas je umor ipak savladao, uskočili smo u rashlađeni trolejbus linije 13 i spustili se opet u centar, usput razgledavajući grad sa druge strane ... zaključio sam da mi tu ne bi bilo dosadno ni nakon tjedan dana boravka.
Nakon trolejbusa odlučismo prijeći rijeku Rhone i „pozabaviti se“ istočnim dijelom centra za koji su nam u turističkim informacijama rekli da nije zanimljiv, no prije svega željeli smo posjetiti Afrički muzej, najstariji muzej tog tipa u Francuskoj (a Francuska ima dugu povijest veza sa Afrikom). Brzo smo stigli autobusom linije 18 i pješice do muzeja, a kad tamo – zatvorena vrata. Pozvonismo i otvori nam jedan stariji gospon i pusti nas u muzej, bili smo jedini posjetioci. Sam muzej je zanimljiv, nalazi se na tri etaže i sadrži puno različitih predmeta, od upotrebnih iz svjetovnog života pa do raznih ritualnih predmeta, nakita, maski ... U muzeju smo bili oko 1 sat, a bili bi i više da klincima nije postalo dosadno (sjedalice na zadnjem katu smo upotrijebili za izležavanje, zasluženi odmor nakon razgledavanja), no bili smo i ovako zadovoljni viđenim.
Nakon muzeja bilo je vrijeme za nešto prizemnije aktivnosti, u susjednoj samoposluzi nabavili smo nešto klope (paštetu zapečenu s kruhom, breskve ..) i otišli u susjedni park na piknik. Tamo je bilo i dječje igralište tako da su se klinci iskakali, a mi smo sjeli na klupe i odmorili već pomalo umorne noge.
Nakon parkića sjedosmo opet na autobus (linija 23) koji nas je povezao nazad prema centru, uz nekoliko raskošnih indijskih dućana te kroz široke aleje sa drvoredima, a vidjeli smo i famozni „svemirski“ moderni tramvaj kojim se, na žalost, nismo provezli. Odlučili smo se popeti na brdo, do bazilike Fourvier, otkuda se pruža pogled na cijeli grad. Do tamo se vozi uspinjačom (postoje dvije, druga vozi do ostataka rimskog amfiteatra, no njega nismo stigli obići – naša uspinjača je vozila kroz strmi tunel, tako da nije bilo vidika iz nje), začas smo bili tamo i divili se pogledima na grad sa zaravni pored bazilike, a usput smo i popričali sa jednim norveškim parom – oni su mislili da smo mi rusi, a mi da su oni nizozemci. ;o)
Polako se počinjalo mračiti, a skupljali su se i oblaci – što sad, na spavanje ili na još malo šetnje starim dijelom grada? Odlučili smo se za šetnju, prošli smo pored katedrale, zatim kroz nekoliko pješačkih ulica prepunih restorana i turista, prešli rijeku Saone pješačkim mostom i na kraju vrludajući se vratili do Opere tražeći polazište autobusa koji bi nas vratio do naše garaže. Autobus nam je taman zbrisao pred nosom pa smo se vratili metroom, uspješno izišli iz skoro prazne garaže i točno za izlaska iz nje počela je kiša. Na benzinskoj stanici smo kupili još par sitnica za sutrašnji doručak, stigli u naš apartman i hrk-fiju!
Rezime:
- Karta za javni prijevoz u Lyonu (uz besplatno parkiranje u P+R garaži): 4,40 EUR (za detalje vidi http://www.lyon.fr/vdl/sections/en/t.../transp_urbain)
- Ručak u solidnoj gostionici (dnevni meni: bakalar na portugalski): 8 EUR
- Afrički muzej: http://en.wikipedia.org/wiki/African_museum_of_Lyon
================
Subota, 26.07.2008.
Lyon-Bourges-Gresillon
================
Po noći je padala kiša, no jutro je opet bilo dijelom sunčano, ali svježe. Doručkovali smo i pakirali stvari, a klinci su uletili u neku „žutu minutu“ i samo su jurili uokolo, naguravali se i vrištali. Ništa nije pomagalo i iz očaja je Daša uključila TV, a kad tamo na francuskom prvom programu crtići – Tom i Jerry! Začas su se klinci zalijepili za ekran i nakon četiri crtića smo bili spremni za polazak. Iz Lyona smo krenuli autoputom na sjever, do Macona, i usput sreli prethodnicu vikend turističkog vala, ta to je glavna veza Pariza i Azurne obale! No, ubrzo smo se riješili gužve skretanjem na „običnu cestu“, N79, kasnije N7 pa N2076, prema Roanne i Bourgesu. Ta obična cesta je u stvari vrlo dobra prometnica, izbjegava sva naselja, ima dosta dijelova gdje je 4-stazna, a izgleda da je nova prometna politika na takvim cestama takva da pretjecanje nije dozvoljeno nigdje osim na 4-staznim dijelovima koji su ubačeni svakih desetak kilometara. Krajolik je bio podosta pust – livade, polja, tu i tamo koja šuma, obli bregovi i valovite zaravni. Nakon cca 50 km i prelaska razvodnice između Mediterana i Atlantika (označeno tablom) krajolik je postao ravniji, uglavnom polja sa tisućama rola slame i pašnjaci sa nekim čudnim sjedilačkim kravama (zanimljivo, uz cestu nije bilo nikakvih benzinskih postaja niti gostionica). Što dalje prometa je bilo sve manje i manje i nakon 150 km, pred Neversom, smo skrenuli na još sporedniju cestu prema Bourgesu. Slijedi još manje prometa, i nadalje polja, duge blage valovite zaravni i cesta koja kilometrima slijedi ravnu liniju s malim bregovima gore-dolje, kao na američkim filmovima. Cesta je prošla i kroz dva sela, u jednom smo kupili dizel za male pare ... i bili smo spremni za Bourges.
U grad smo ušli tiho – jedva da smo sreli koji auto na jednom od glavnih prilaza gradu. Na velikom centralnom (besplatnom) parkiralištu svega nekoliko auta, nebo je mirisalo na kišu, a Daša je rekla „Pa što ćemo ovdje raditi 4 sata, tu nema nikoga?“. Obišli smo katedralu (klinci su opet nešto zanovijetali pa smo brzo izašli van) i trebalo je naći nešto za jesti. Završili smo u nekom čudnom fast food kafiću, konobar je spremio dva hot-doga sa neobično crvenim (kao paradajz) kobasicama za klince i dva croque moniseur (topli sendvič) za nas velike. Klopa nije bila niš posebno, po tome nećemo pamtiti taj lokal, već po tome što je on posvećen junacima crtića, to smo otkrili tek odlaskom na wc gdje su nas dočekali posteri junaka iz raznih dječjih filmova.
Krenuli smo dalje u šetnju po pustim ulicama dok nismo, više slučajno nego namjerno, pogodili jednu življu ulicu sa dućanima – H&M i sve to ... vidi, vidi, pa ovdje ima i ljudi! Nakon te ulice našli smo jednu još življu, pa još jednu ... očito smo ispočetka krenuli u krivom smjeru našom šetnjom. U centru smo naišli i na jednu odličnu strip-knjižaru koja je postala „highlight“ našeg posjeta gradu, imaju sve, od Asterixa do ozbiljnih stripova, od strip albuma do figurica, a našli smo i knjižice-slikovnice sa junacima Barbapapom i obitelji, to već jaaaako dugo nismo vidjeli! Klinci su se zaljubili u knjige tako da smo odmah kupili dvije – teme knjiga su dobre i poučne, a crtež detaljan i zanimljiv, ideja o Barbapapi i njegovoj obitelji, čudnim stvorenjima koji mogu poprimiti oblik bilo čega, je vrlo zanimljiva (oni stariji, koji su gledali crtiće u 70-tima, se mogu možda sjetiti crtića o njima na HTV-u!).
U knjižari smo proboravili više od pola sata, nakon toga smazasmo još po sladoled (najskuplji na cijelom našem putu, 2,5 EUR za kuglicu, a nipošto nije bio najbolji) i opet put pod noge.
Vožnja od Bourgesa do pred Gresillon, po autoputu u smjeru Toursa i Angersa, je bila jedna od najdosadnijih dionica našeg puta. Ravnica, livade, malo prometa, pumpa svakih tek možda 100 km ... odužilo se iako smo držali tempo 130 km/h (zanimljivo, francuzi su vrlo pedantni vozači i nema šanse da naiđemo na nekoga bržeg od 130 na autoputu, a drže se i ostalih propisa). No, oko 19h došli smo i do našeg izlaza, za Bauge, još samo 15-tak km po lokalnoj cesti, kroz zanimljiva sela u kojima prevladavaju siva i oker boja (krovovi su od sivog kamena, zidovi od nekakvog oker-smeđeg) ... praktično smo pred vratima Bretanje.
Dođosmo i u Bauge, još 1 km do dvorca – da li će to zbilja biti pravi dvorac, kao iz priča? Evo i putokaza, ulazimo na makadam koji vodi kroz aleju jablanova, tu je i jezerce ... i evo i dvorca, pravi je! Parkirali smo na livadi iza dvorca, razgledavamo uokolo – tu su i gospodarske zgrade, stari sjenik, park, prostori za razne radionice, biblioteka ... dočekuju nas naši prijatelji iz esperantskog svijeta, upućuju nas u našu sobu br. 4 na prvom katu. A soba je baš zabavna, tapete sa velikim plavim ornamentima, umivaonik i bide u „ormaru“ (iza vrata kod zida), pogled na dvorište i jezerce, sve odiše mirnoćom i tišinom. Idemo na večeru, fina klopa (povrtna juha, francuska salata, sir sa orasima), vino koliko god se može popiti, blagovaonica je isto „dvorska“, sva u nekim čudnim tapetama ... Prvi dojmovi su vrlo dobri, sve je slikovito, mirno, klinci mogu juriti uokolo bez opasnosti, sobe nemaju ključeve, sve je otvoreno pa klinci idu simo-tamo .. Ukupno nas je bilo 73, 20 obitelji iz 13 država, cca 40-tak djece raznih uzrasta, većinu znamo već otprije. No, glavno nam je pitanje kako će se Vedran snaći ove godine, hoće li se služiti esperantom. Prije dvije godine, u Češkoj, je bio dosta nedruštven, malo je pričao. No, ove godine je brzo pohvatao konce i već je za pola sata jurio sa Thomasom iz Belgije, Denisom iz Hrvatske, Ivom iz Njemačke, Samuelom iz Švicarske, Jochanom iz Francuske. To je bilo pravo osvježenje za nas, vrlo nas je veselilo – i zbog toga što smo vidjeli da se ne srami zbog lica koje nije dugo vidio, a i zbog toga što smo vidjeli da solidno vlada jezikom, nešto što je u kućnom ambijentu teško vidjeti.
Nekoliko riječi o tom susretu, naziv mu je REF („Renkontigxo de esperantistaj familioj“ – „Susret esperantskih obitelji“ u prijevodu sa esperanta) i održava se već 30 godina, svake godine u nekoj drugoj evropskoj zemlji, a cilj mu je na jednom mjestu okupiti zainteresirane obitelji u kojima se govori esperanto i pružiti roditeljima, ali i još više djeci, mogućnost korištenja jezika i izvan obiteljskog kruga. Neke obitelji ga koriste svakodnevno, neke samo na esperantskim susretima i kad im dođu esperantski gosti, no rijetko se nađu zajedno baš djeca koja govore esperanto i REF im predstavlja na neki način veliku radionicu/igraonicu na kojoj je esperanto „radni jezik“. Susret ne organizira niti jedna organizacija ili udruga već je to privatna inicijativa zainteresiranih obitelji i samo funkcioniranje je vrlo demokratsko: svi se dogovaraju oko termina susreta, mjesta održavanja, cijena (po nepisanome pravilu obitelji iz boljestojećih zemalja plaćaju višu cijenu od onih iz slabije stojećih), aktivnosti (sami roditelji predlažu koja aktivnosti mogu oni sami napraviti – od radionica origamija, sportskih aktivnosti, rješavanja zagonetki, igara traženja, plesa ...), izleta (kuda, kako, pošto) ... Naravno, do zaključaka nekad nije lako doći, no ipak zadivljuje kako se jedna takva „neinstitucionalna“ inicijativa održava već 30 godina (dakle, već se izmijenilo više generacija) i broj učesnika pokazuje iz godine u godinu lagani rast. Posljednjih godina broj učesnika varira između 60 i 120, a ove godine nas je bilo 73 iz 20 obitelji iz 13 zemalja (Francuska, Belgija, Nizozemska, V. Britanija, Švicarska, Njemačka, Hrvatska, Mađarska, Norveška, Danska, Poljska, Češka, Rusija).
Nama je ovo bio treći REF (nakon 2001, Mađarske, te 2006, Češke), posljednjih godina se susret organizirao u Poljskoj, Srbiji, Francuskoj, Mađarskoj, Češkoj, Njemačkoj, a u Hrvatskoj je dosad gostovao triput, dvaput u Savudriji i jednom na Pagu). Naravno, neke obitelji su aktivnije i više sudjeluju u organizaciji, dok su neke uglavnom samo „korisnici“, no svi se trude dati kakav-takav doprinos održavanju ove tradicije.
(Inače, unutar svjetske esperantske organizacije postoji udruga „Familia rondo“ koja povezuje obitelji u kojima se govori esperanto i pruža im savjete i podršku, dok se paralelno sa svjetskim esperantskim kongresima, koji se održavaju svake godine na drugom kraju svijeta i uz sudjelovanje po 2-3 tisuće sudionika, održavaju i dječji susreti, no REF nije formalno povezan sa njima iako je dio obitelji aktivan u sva tri ili samo nekima od tih krugova)
Cijena? Mi smo za tjedan dana susreta platili 100 EUR puni pansion po odrasloj osobi (noćenje u 4-krevetnoj sobi sa tušem i WC-om na katu, 3 obroka dnevno, izleti) te 50 EUR za djecu.
Rezime:
- prijeđeno 537 km (Lyon-Bourges 290 km, Bourges-Gresillon 247 km)
- autoput 20,20 EUR (4,40 EUR izlaz Macon, 11,70 EUR kod Toursa, 4,10 EUR izlaz Bauge)
- o Barbapapi: http://en.wikipedia.org/wiki/Barbapapa
- esperantski dvorac Gresillon: http://gresillon.org/
- Česta pitanja o Esperantu: http://www.faqs.org/faqs/esperanto/faq/part1/
- gradić Bauge: www.france-voyage.com/towns/bauge-16915.htm
================
Nedjelja, 27.07.2008.
Gresillon
================
Dan je počeo jutarnjim rastezanjem uz pjev ptica, dvorac je sa svojim velikim posjedom pružao gotovo savršen mir, tek se na trenutke čuo slab odjek prometa sa ceste. Slijedi doručak, a zatim zajedničko pjevanje na klupama u parku. To je stalni i svakodnevni dio programa već godinama, s jedne strane zabavan, a s druge i edukativan, pruža roditeljima mogućnost naučiti pjesme na esperantu (sakupljene s raznih strana svijeta i prevedene ili pak originalno napisane na esperantu) kako bi ih mogli pjevati i kod kuće.
Nakon pjesama uslijedio je dogovor svih sudionika – kada će biti obroci, što će tko raditi i kakve radionice organizirati, izleti, praktične informacije – gdje, što, kako ... Svi su se složili da su dovoljna dva poludnevna izleta (krstarenje čamcem po rijeci Loiri uz kupanje na obližnjem jezeru te posjet starome mlinu i trogloditskim naseljima kod grada Saumura), odabrane su prostorije za igraonicu za najmanje u koju će svi staviti igračke koje su donijeli sa sobom, a navečer će nakon večere biti ispričana priča za laku noć. U jednoj prostoriji će se kuhati kava, a organizirati će se i mali „bife“ sa sladoledima, sokovima i pivom (naplata: svaka obitelj dopiše crticu uz svoje ime i ime artikla, na kraju susreta se zbrajaju troškovi i plaćaju organizatoru). Dok su roditelji tako vijećali i dogovarali se klinci su se već raspršili uokolo – najmanji kopaju po pijesku (Zrinka i slični) ili se igraju u „igraonici“, veći (među njima i Vedran) jurcaju uokolo po dvorištu i skupljaju neke grane, kamenje, što li, još veći se zabavljaju muzičkim instrumetima (ljudi su donijeli svašta sa sobom, od violina i violončela pa čak do omanje harfe), igraju stolni nogomet ili rješavaju sudoku.
Poslije sastanka zainteresirani (među njima i Vedran i ja) odlaze pješice do susjednoga sela pogledati lokalnu znamenitost, igru bull de forte. Radi se o neobičnoj verziji boćanja - umjesto pješčanog igrališta rabi se neobično udubljeno igralište prekrivene posebnom drvenom podlogom (sliči na 20 metara dugu i cca 5 metara široku kadicu zaobljenih stranica), bulin je isti kao kod običnog boćanja, no umjesto kugli se upotrebljavaju neobični drveno-metalni asimetrični diskovi koji se kreću po podlozi neobičnim krivuljama. Uglavnom, kako je to zgodno primjetila jedna od žena iz grupe, radi se o još jednoj aktivnosti koju su smislili muškarci kako nedjeljom ne bi trebali biti kod kuće. Naravno, uz igralište (natkriveno, u maloj kućici) nalazi se i šank, zbirka osvojenih pehara, plakati koji pozivaju na lokalne turnire (prva nagrada: 200 EUR, druga: 100 EUR, treća: 50 EUR) ... Naravno, i klinci su se mogli okušati u bacanju, neki su bili odlični, a ni Vedran nije bio loš, iz drugog pokušaja je skoro pogodio bulin s tim čudnim diskom.
Slijedi ručak, njamiii: kuhana riba s krumpirom, riža s povrćem, vrčevi sa vinom ...
Nakon ručka siesta uz trač partiju, nakon 16h Daša ide na origami radionicu sa velikima i malima, ja se zabavljam sa Zrinkom na karimatima na livadi, valjamo se i smijemo ... a Vedran? Tko zna gdje je, i dalje se natjerava uokolo s dečkima.
U 18h je nogometni susret „na dva mala“ na sjenovitoj livadici uz šumu. S jedne strane su norvežani, dvije sestre i njihov mlađi brat uz pomoć jednog malog nijemca, s druge strane je hrvatsko (nije Vedran, već drugi HR-dečko, Denis)-belgijsko-švicarsko-njemačka ekipa, a sudac je češki tata Vlada, koji je svoju dužnost shvatio vrlo ozbiljno i vodio je susret kao da sudi finale svjetskog prvenstva (ja sam bio pomoćnik, to je bila moja dužnost toga dana). A utakmica – nikad zanimljivija! Male norvežanke su rasturile mušku ekipu, zabile im desetak golova (s druge strane je samo Denis bio na visini zadatka) i zasluženo pobijedile.
Slijedi večera, razni sirevi i povrće (već dugo nismo jeli toliko povrća kao tamo, baš nam je pasalo), a za vrijeme večeri stiglo je i upozorenje, mnoga djeca su pokupila puno krpelja na livadama i šumarcima oko dvorca, neki i po desetak, i treba dobro pregledati klince.
Nakon večeri slijedi još jedna runda igara vani (Gresillon se nalazi malo preko griničkog meridijana i sunce je zalazilo tek nešto nakon 22h), priča za laku noć (koju je ispričala teta Nicky, starija gospođa koja je volontirala u kuhinji, a svojim glasom, stasom i gustom sijedom kosom je bila prava dobra bakica iz bajki), vrijeme za spavanje ... Oni koju su još imali energije su se u sumrak skupili oko „kafića“ u vrtu i pijuckali kavice i pivice, no mi smo bili preumorni za to ...
==================
Ponedjeljak, 28.07.2008.
Gresillon
==================
Dan je počeo (dogovorenom) uzbunom u 08:30. Zasviralo je zvono za evakuaciju i trebali smo se za tri minute spustiti iz soba ... ne znam da li je tako zahtijevao neki francuski propis za sigurnost ili su se tako dosjetili organizatori, no uzbunu i kolektivno okupljanje pred glavnim stepeništem dvorca iskoristili smo za grupnu sliku svih sudionika. Svih? Pa, ne baš ... neki su prespavali svu tu gužvu i buku, a organizatori su (u šali ili za ozbiljno?) najavili uzbune svako jutro sve dok se ne skupimo svi na vrijeme.
Doručak je uobičajen („švedski stol“ sa voćnom salatom, narescima, putrićima i pekmezom, povrćem ...), nakon njega slijedi pjevanje, Daša vodi radionicu izrade cvjetova od papira, Vedran opet negdje jurca uokolo sa dečkima, a Zrinka i ja idemo u „grad“, obližnji Bauge, posjetiti lokalnu samoposlugu i skupiti kartonske kutije za izradu svemirskih brodova, radionicu koju ću ja voditi za koji dan.
Bauge sam po sebi nije baš tipični „one horse“ town, uz Gresillon ima on još jedan vrlo lijepi dvorac, u samome centru gradića, samostansku ljekarnu koja datira iz kasnog srednjeg vijeka, relativno zanimljivu crkvu, modernu vijećnicu ... no, isto tako ima samo jednu veću samoposlugu (tipa naš Super Konzum) i jednu manju, nekoliko gostionica, niti jednu knjižaru ... Ne tako daleko, na 40-tak km, se nalazi Angers, grad od cca 250 000 stanovnika, i očito se tamo obavljaju ozbiljnije kupovine.
U samoposluzi smo našli više i nego dovoljno kutija, a uočili smo i neke zanimljivosti: regal sa vinima je dug barem 30 metara, a vina su vrlo jeftina, već za 10-20 kuna se može birati između 50-tak vrsta vina. Cidera ima bar 30-tak vrsta. Kao u svim vicevima o francuzima, ljudi zaista uzimaju kruh „francuz“ (ovdje zvan „baguette“) bez papira i nose ga tako pod miškom ili stave na paksic bicikla. Odjel sa sirevima je dug desetak metara. Hladnjak sa pripremljenim jelima (od paelle do cous cousa), paštetama (20-tak vrsta), sirevima i salamama za rezanje je bolje opremljen od bilo koje trgovine u Hrvatskoj, ali i recimo Austriji ... a radi se o trgovini u gradiću od tek desetak tisuća stanovnika. Lubenica ima malo i jadne su i skupe, ali zato dinja ima jako puno. Slatkiši: ima nešto kolača, ali je frižider najviše popunjen flanom (kolač s kremom od karamele) kojeg obožavam još od posjeta Španjolskoj, mljaccccc!
Vraćamo se za ručak, salata od mrkve i krastavaca, kuhano meso, a kao prilog kuhana pšenica, pripremljena na način kakav još nismo jeli. (naravno, vrčevi vina su bili svaki dan na stolu ;o) ).
Nakon ručka smo svi zajedno krenuli prema Baugeu, načuli smo da će se popodne održati akrobatska predstava neke putujuće družine, na rubu gradića je već pripremljen šator sa klupama za gostionicu, peku se kobasice, tu je štand sa sladoledom ... no, sprema se nevrijeme i taman pred početak nam kazuju da se predstava odgađa. Počinje kiša i svi se skrivamo pod šator ... nije dugo trajalo i za pola sata svi razmišljaju što dalje. Mi smo se samostalno odlučili za šetnju po nasipu nekadašnje pruge. Šetnja je zanimljiva, no nakon pola sata opet počinje pljusak, Daša se skriva sa klincima u auto servis na koji smo naišli, a ja trčim nazad po auto i vraćamo se pomalo mokri u dvorac.
Večera: riblji štapići, riža, juha od celera, a na kraju i čak četiri torte radi nekoliko rođendana koji su padali baš na taj dan. Našim klincima se torte nisu jako svidjele (nisu imale puno čokolade, ah ...), no brzo su nestale u ustima drugih.
Poslije je kiša prestala, klinci su slagali kockice i igrali se autićima, a pred spavanje smo otkrili i jednog krpelja na Vedranovoj nadlaktici.
===============
Utorak, 29.07.2008.
Gresillon
===============
Opet jutarnja uzbuna – ovaj put je većina sišla na vrijeme, neki već budni, neki krmeljavi u pidžamama ... Prebrojavamo se i vidimo da nedostaju danac Kim sa svojim sinom, poznati spavalice. „Gdje je Kim?“, pitaju organizatori, a švicarac Mario odgovara ko iz topa „Otišao je u kupovinu u grad!“. Svi znaju da se trgovine otvaraju tek u 9h, no forma je zadovoljena i organizatori uz smiješak kažu „Aha, onda smo ispunili zadatak!“ i sirena nam više nije remetila jutra koja su nadolazila.
Nakon doručka je uobičajeno pjevanje, a poslije njega posjećuje nas reportažna ekipa francuskog TV3 programa koja snima prilog o našem susretu. Snimaju svugdje po malo, pričaju sa ljudima, malo i sa djecom, ali baš nisu navikli radu s malenima - pitaju 6-godišnju Lindu „Zašto ti se sviđa esperanto?“, ona je zbunjena, to je dio njenog svakodnevnog života, a ne nekakav hobi. Zatim pitaju „Otkad ga govoriš?“, a ona kaže „ne znam“. Onda ju pitaju s kime priča esperanto, a ona kaže sa svima – jer esperanto govore i njeni roditelji, i bake i djedovi, i dosta njenih prijatelja ... Njena obitelj je jedna od najzanimljivijih na susretu – otac je Martin, nijemac, liječnik, također rođen u esperantskoj obitelji, a majka je Nikola, financijska savjetnica, otac joj je englez, a majka japanka, također oboje esperantisti (njena majka je također došla na susret, vodila je radionice origamija te sorobana, spravice slične abakusu). Na početku zajedničkog života su Martin i Nikola živjeli u Belgiji, a sad žive u Francuskoj, no tek koji kilometar od švicarske granice, koju prelaze svaki dan kad idu na posao u švicarsku Ženevu. A što se jezika tiče, Martin govori sa Lindom i mlađim bratom Oliverom njemački i esperanto, Nikola engleski i esperanto, dok je okolina oko njih prožeta francuskim ... a Nikola i baka tu i tamo ubace i koju riječ japanskoga. Dakle, sve zajedno su tu 4 jezika s kojima se ta djeca sreću svaki ili skoro svaki dan.
Ručak: povrtna juha, tjestenina, riba, salata, jogurt kao desert.
Nakon ručka spremamo se na izlet. 25 km od nas se nalazi rijeka Loire, jedna od najpoznatijih francuskih rijeka, no jedna od manje poznatih činjenica o njoj je ta da je u tom dijelu toka ona još prilično „prirodna“, neregulirana, i uglavnom čista i samo sa jedne strane ograđena nasipom. Širina korita se mijenja, obično je oko 300-tinjak metara, sa mnoštvom većih i manjih pješčanih otoka, a na njima se često viđaju jata riječnih ptica. Do rijeke smo se odvezli autima, mi smo povezli i rumunjku Auroru, koja će u dvorcu nakon našeg susreta voditi tečaj esperanta, a koja je došla malo ranije kako bi popričala sa obiteljima i odmorila se.
Stižemo do rijeke, ukrcavamo se u brodić za stotinjak putnika, sa nama je tu i skupina vremešnih francuza. Krećemo, vodič nam priča o rijeci, organizator, Bert, sve prevodi na esperanto, ali mu taj dan baš ne ide, traži riječi, svako malo zapitkuje vodiča što je rekao. Ubrzo ga zamijenjuje Mario, Švicarac porijeklom iz Kanade, poznat kao brz na jeziku ... i tad počinje show, ne samo da je Mario preuzeo Bertovu ulogu prevodioca, već je zamijenio i samog vodiča, govoreći malo francuski malo esperanto, ubacujući viceve i zabavljajući i nas i francusku grupu. Tako je ostalo sve do kraja izleta kada je pobrao zasluženi pljesak obje strane!
(izlet je trajao oko sat i pol, uživali smo u plovidbi dosta mirnom rijekom, gledajući pješčane otoke, ptice, pokojeg kupača i stado krava uz obalu)
Nakon iskrcavanja odvezli smo se dvadesetak km do jednog jezerca usred polja na kojem je lokalna zajednica uredila kupalište. Jezerce je promjera tek možda 200 m, ništa veće od Bundeka, no ima pješčanu plažu, veliku livadu sa hladovinom, gostionicu ... Vedranu i Zrinki je posebno veselje predstavljao pijesak kojeg kod nas nema tako puno tako da su većinu vremena proveli kopajući po njemu i gacajući simo-tamo po plićaku.
Ubrzo je došlo vrijeme za povratak, za večeru smo imali neobičnu finu povrtnu juhu (francuzi izgleda nisu čuli za juhe tipa naša goveđa ili kokošja juha, sve su juhe bile više ili manje kremaste), riža sa tunjevinom i slanim ribicama, rotkvice, sir i gljive.
Poslije večere još malo igranja, „utjerivanje“ klinaca u krevet ... i nije ostalo više snage za noćne aktivnosti – to je očito rezervirano za roditelje malo veće djece koji večer dočekuju ipak nešto odmoreniji.
================
Srijeda, 30.07.2008.
Gresillon
================
Hura, nema uzbune! ;o)
Nakon doručka i pjevanja vrijeme je za moj show, vadim gomilu kutija, koture ljepljivih traka, skalpele (samo za odrasle!), škare, bojice, magnetin ... vadim i svoj ogledni svemirski brod kojeg sam napravio dan prije kako bih klincima pokazao što se i kako može napraviti od kartona, papira i ljepljive trake. Klinaca nema puno, očekivao sam više dječaka u dobi od 8-12 godina, no oni se nešto igraju u grmlju i odbijaju doći. Ok, kažem ja, moram promijeniti ciljnu grupu, radim dvorac od kartona i malo-pomalo pristižu cure, njih 5-6, uz još 2-3 manja dečka. Klinci su si zbilja dali truda, ja sam tu i tamo pomagao rezanjem skalpelom, kojom preporukom što i kako, ali su sve ideje bile njihove i rezultati su bili zbilja zanimljivi – poslije smo napravili malu izložbu na verandi dvorca.
I tako, dočekasmo ručak uz kutije, ljepila i škare, trebalo je još samo pospremiti sav taj nered koji je vladao na stolovima ispred radionice! Klinci su pomogli svatko na svoj način, ali je još uvijek preostalo toliko komadića kartona, ostataka ljepila, štapića ...
Nakon ručka (riba, njami!) opet malo sieste. Ja sam skoknuo do kompjuterske sobe spojiti se sa svijetom i provjeriti vremensku prognozu za nastavak puta (najavljivale su loše vrijeme za Nizozemsku) i usput popričah sa Jean-Lucom, dobrim duhom dvorca.
Jean Luc je učitelj iz maloga gradića u središnjoj Francuskoj, u kasnim je pedesetima, a u dvorac navraća već skoro 40 godina, od svoje školske dobi kad je prvi puta baš ovdje naučio esperanto. Kaže da je u dvorcu skoro svaku godinu po tjedan-dva, obično vodi ljetne tečajeve, a tako je bilo i ove godine, ostao je nakon njih još koji dan u dvorcu radi odmora i pomoći organizatorima. Naravno, sa svim tim iskustvom dvorac i okolicu poznaje bolje od bilo koga i uvijek je bio na pomoći svakome koji je trebao kakav savjet ili pomoć. No, uz to bio je i iznimno ugodan i zanimljiv sugovornik, zračio je mirom, opuštenošću i mudrošću tako da je na svakoga ostavljao poseban dojam. Od njega sam čuo dosta zanimljivih informacija o povijesti dvorca, o kraju u kojem smo boravili, o Francuskoj i životu u njoj ... Obzirom da Francusku baš i nisam dobro poznavao taj dio priče mi je bio osobito zanimljiv. Uz njega na susretu su bile još 4 francuske obitelji, uz obitelj organizatora, pomalo kolerično-anarhičnu, koja je nekim čudom uspijevala držati sve u svojim rukama, tu je bio još jedan kompjuteraš (sa simpatičnom, ženom i tri curice, jedna drugoj do uha) iz sjeverozapadne Francuske koji je bio svojevrsni „public relations“ susreta i dogovarao posjete novinara, primanje kod gradonačelnika zadnji dan susreta itd, zatim vlasnik srednjevelike firme za prevođenje koji je davao zanimljive komentare sa poduzetničkog stajališta te jedan zaljubljenik u fotografiju, koji je, zajedno sa ženom, uglavnom bio zauzet brigom oko tek godinu dana starog sina.
Uz te već spomenute francuze imali smo na susretu i drugih zanimljivih likova – ruski supružnici koji su stigli sa 3-godišnjim sinom čak iz Sibira, putujući dobar dio puta kroz Rusiju autostopom (njihov su dolazak sufinancirale zapadnoevropske obitelji), već spomenuti danac Kim, jedan od najpoznatijih glazbenika iz esperantskog svijeta, svirao je gitaru u jednom od bendova u 70-tima i 80-tima, norveško-madžarska glazbenička obitelj (iz najsjevernijeg evropskog grada Tromsoa) u kojoj su oboje roditelja glazbenici, a svih četvero djece sviraju razne instrumente ...
Popodnevni sati tog dana su bili rezervirani za šetnju do nedalekog dolmena, ostatak iz prahistorijskog doba. Bio je vruć i sparan dan tako da šetnja od cca 45 minuta nije bila čisti užitak, no bilo je zanimljivo vidjeti i djelić francuske prirode. Staza nas je vodila uz polja, mali ribnjak, zatim kroz pomalo zapuštenu bagremovu šumu prepunu kupina (njemačka obitelj nas je slijedeći dan razveselila desertom od kupina koje su nabrali uz stazu) do lijepe livadice usred šume na kojoj se nalaze dvije velike kamene gromade poduprte sa manjim stijenama tako da čine nekakvu kvazi kamenu „kućicu“ kvadrature od desetak m2. Obzirom da u okolici stijena gotovo da i nema ovo je definitivno ljudska tvorevina, a slični dolmeni se nalaze i na drugim mjestima u okolici.
Došavši do dolmena svi smo se posakrivali u hlad osim, pogodite koga, klinaca u dobi 8-12 godina. Njihovu trku kanalizirali su organizatori predvidjevši za njih potragu za sakrivenim blagom. Prvo „blago“ (kutiju sa slatkišima) vrlo brzo su pronašli manji klinci, no za drugo su se oni veći morali malo pomučiti, pri tome im je pomogao i GPS odnosno vlasnik uređaja, Alex iz Belgije. Mi ostali smo se sakrili u hlad kamenova i nakon sat-dva krenuli nazad do dvorca, usput pronašavši stazu koja vodi trasom nekadašnje pruge, koja je nekad prolazila uz rub posjeda dvorca. Na žalost, neki od susjeda dvorca su trasu zagradili tako da po njoj nije moguće krenuti na neku dužu šetnju, no već sama šetnja po dugoj ravnoj stazi (pruga je graničila sa dvorcem u dužini od oko jednog kilometra) pod krošnjama drveća je bila vrlo ugodna.
Malo-pomalo stigla je i večera, leća sa komadićima kajgane, krumpir sa salatom te kolac od marelice kao desert. Nakon večere, do sumraka, sam pripremao još jednu svoju igru, potragu za sakrivenim slovima, a poljakinja Danka je sa muzičarima (norveška obitelj, njemačka obitelj, Alexova žena te Kim sa harmonikama) uvježbavala muziku za plesnu večer na kojoj će plesati stare francuske, poljske i njemačke narodne plesove ... na žalost, same plesove nismo uspjeli vidjeti, taman su bili na rasporedu kad i naše pripremanje klinaca za spavanac ...
=================
Četvrtak, 31.07.2008.
Gresillon
=================
U opuštenoj i mirnoj atmosferi dvorca jedan od najvećih užitaka mi je bilo rano buđenje. Naravno, ne tako rano kao za uobičajenog radnog dana, pola 6 bi ipak bilo pretjerano, no buđenje oko 7 sati je još uvijek garantiralo dovoljno mira i tišine prije negoli se probude svi pospanci i noćne ptice. Ovo jutro sam trebao dovršiti pripreme za traženje slova – klince koji se budu javili za igru podijelit ću u tri grupe i svaka će dobiti za zadatak pronaći deset slova koja će biti sakrivena na deset mjesta unutar dvorišta dvorca označenih na provizornoj karti. Na kraju, kad slova budu pronađena, od njih trebaju sastaviti jednu riječ – tko to prvi učini taj je pobjednik. Moj jutarnji posao je bio da sakrijem slova na pogodna mjesta (u napušteni oluk, pored tegle sa cvijećem, među stare crijepove itd) i da skoknem do trgovine po prigodne nagrade. Obzirom da je tražena pobjednička riječ bila „akvomelono“ („lubenica“) nije bilo sumnje što će biti prva nagrada, dok sam za drugu odabrao dinju i za treću naranču – sve voće koje se može koliko toliko lako dijeliti da ga međusobno podijele suigrači.
Nakon doručka i pjevanja došao je red i na moju igru. Začudo, sa samo malo reklame (krug u i oko dvorca popraćen bubnjanjem i uzvikivanjem „Počinje igra traženja!“) uspio sam mobilizirati skoro sve klince između 4 i 14 godina. Poredao sam ih u vrstu po visini, izdvojio tri ekipe, objasnio cilj i pravila i počela je potraga. Bilo je zabavno gledati ih kako premeću svaki kut dvorišta, a Vedran je sa svojom ekipom pokazao osobitu pronicljivost jer je u kratkom roku pronašao većinu slova iako mu/njima nisam pomogao ni na koji način. Trebalo im je svima oko 45 minuta da pronađu sva slova, a zatim još nekoliko minuta da ih slože u dobitnu riječ i u foto finišu su sekunde odlučivale o pobjedniku! Na kraju su svi sjeli na stepenice ispred dvorca i navalili na nagrade ...
Uslijedio je ručak (govedina u saftu, riža, povrće, dinja kao desert), a ubrzo nakon ručka i jaki pljusak koji je dvorište nakratko pretvorio u jezero. Za sat vremena je ponovo sjalo sunce, a klinci su prekapali po pjeskovitom dvorištu svojim lopaticama – Vedran je pravio branu od pijeska, a Zrinka je radila „sladoled od pijeska“ kojim je punila čašice od jogurta. Ah, kad bi tako bilo češće (i kod kuće), mir i zabava za njih, a odmor za roditelje! Dok smo o Zrinki tokom cijelog susreta morali voditi brigu (ponekad bi se zaigrala pola sata ili sat i bez nas, no češće je željela imati nas pored sebe, a i tek povremeno je pokazivala želju igrati se sa drugom djecom), Vedran je većinu vremena bio vrlo samostalan i viđali smo ga uglavnom za obroka, ujutro i navečer, te tu i tamo u prolazu. No, posljednja 2-3 dana je čini se dobio „košaricu“ od malog belgijanca Thomasa s kojim se na početku najviše družio pa je onda ostajao češće sam sve dok se nije skompao sa Goranom, sinom nijemca i hrvatice koji žive u Berlinu. Njihova igra je bila baš zabavna, ponajviše što su isključivo komunicirali na esperantu, a niti jedan niti drugi iz nekog razloga, do posljednjeg dana, nisu skužili da onaj drugi govori i hrvatski – čuli su i razumjeli tu i tamo poneku hrvatsku izgovorenu riječ, no to su pripisivali slučajnosti, a ne znanju jezika onoga drugoga.
Navečer je nakon večere i uspavljivanja došla na dnevni red važna rasprava – gdje će biti slijedeći REF. Ovaj put su se javila čak dva kandidata – norveška obitelj je predložila susret u malom selu u blizini njihova grada Tromsoa (dakle, na sjeveru Norveške, s
 |
|||
Odgovori s citatom
ostatak
.
Vrijeska prvotno napisa
)
)