Neću to obući, to je grdo
Ma ja uopće ne shvaćam kako je to počelo. Imali smo djete koje bi obuklo bilo što, a onda je preko noći došla frajerica koja stalno nešto izabire. Poludjela je za rozom bojom, srčekima i cvjetićima, šljokicama i haljinicama. A još je tak mala.
Ujutro se uglavnom svadimo jer neće obući što joj ponudim jer je grdo jer nije lepo i sl. Jučer gledam onog malog na dadilji kako ga mama oblači i mislim si da to nije ništa prema onome kako je kod nas. Vikanje, vrištanje, skidanje već obučene robe, bacanje na pod, suze, lupanje nogama itd. Da nas netko čuje (srećom živimo u kući) mislio bi da je zlostavljamo koliko vrišti i plaće. Oblačenje traje čitavu vječnost. To je tako zamorno. Dvoje djece moram spremiti i odvesti u vrtić, a starije(ono od kojeg to ne očekujem) mi maksimalno otežava.
Stvar je u tome što smo joj najmanje kupovali odjeću roza boje. Em ja ne volim taj barbi kič, em se lako zmaže( na rozoj se sve vidi), em rozu odjeću kasnije više nećemo moći iskoristiti za Danija. Tak ima hrpu plavog, zelenog, žutog. I što sad? Jesu li i druge trogodišnjakinje takve modne izbirljivke i hoće li to uskoro prestati? Je li to samo faza ili će to potrajati dok se ne odseli ?
 |
|||
Odgovori s citatom
) i zamoliš je neka odabere koju bi od njih dvije željela obući, pa onda dvoje hlače, pa dvoje čarape...
, ali već će se te mame javiti sa savjetima.
ms. ivy prvotno napisa
)....
. tako je smijesan ovako mrsav i plav u sportskoj robi, ko reprezentativac SSSRa 
