U našem mi je vrtiću grozno gledati djecu u jasličkoj skupini. Kad god sam tamo ušla tako su me tužno gledali sa svojim malim okicama vjerojatno očekujući svoju mamu. Ona baš mala djeca su stalno u kinderbetima (iskreno se nadam ne stalno), tete ih jedva stignu presvući, nahraniti (uglavnom je jedna s njima), ma ja sam jako razočarana. Stekla sam dojam da jednostavno ni ne stignu nešto raditi s njima jer su premali i puno ih je. Ja sam odustala, radije ću se još godinu dana natezati s bakama, kad već imamo tu mogućnost.
Ne znam jel to svugdje tako i jel je to normalno, no mene je najviše razočaralo što nisu koristili naše pelene, vlažne, kremu za guzu, iako svatko mora donijeti svoje, nego uzmu jedno pa to koriste za svu djecu. Kupila sam lijepe velike partiklice, na čičak, koje dobro pokrivaju jer znam kako mi beba voli papati i kako se može uprljati, nikad joj nisu stavili bilo kakvu partiklicu, a kamoli našu (a i to smo morali donijeti i ostaje u vrtiću). Dogodilo se još mnogo toga što me stvarno neugodno iznenadilo tako da ipak krećemo u vrtić sljedeću jesen, ništa od jaslica.