u jaslice idemo drugu godinu, a imam 6 godina jasličko-vrtičkog iskustva sa starijim djetetom.

T. je vrištao ČITAVU prvu godinu jaslica kad bi ga ostavili.
ujutro ga ja dovedem, dam pusu i kažem " mama se brzo vraća, moram samo nešto obaviti na faksu, pa dolazim po tebe"
On urla.
dolazila sam po njega u pol 12, poslije ručka.
On urla.
Preko ljta je bio samnom doma. u devetom mjesecu smo krenuli opet.
Imao je dvije pune godine. ja sve lijepo objasnim. On urla.
moji živci na končiću, srce se svaki dan iznova slomi, ali izbora nemam.
I tako je bilo do Usksa 2004, a onda nestalo kao rukom odnešeno

I ne , nije mu pomoglo uvjeravanje i objašnjavanje, nego činjenica da je našao male prijatelje, pa da su vrijeme kratili igrom autićima "hrabrili "jedan drugog.
Vrtić je prošao ko pjesma, čak se povremeno ljutio da sam došla prerano.

S J je trenutno ista situacija kao i t, samo što je on primoran ostati u jaslicama do 3 jer ja sad radim i nema ga tko prije skupiti.
Svaki dan mi se ( opet) slomi srce, ali znam da nema izbora i nadam se da će proći.

Inače sam pobornik vrtića i smatram da je bitno da dijete bude io kolektiva.

I još samo ovo: drage mame, ne bježite i ne iskradajte se, ali ni ne objašnjavajte. Djeca, pogotovo jaslička , ne razumiju pojam uskoro, i brzo. oni ne kuže koncept vremena i ne razumiju da će "mama doći". vide da odlazite i to je razlog plakanja.
Zato mislim da je pusa i bok dovoljna_ i vama i njima.