Mislim da je, dugoročno gledano, jedan od pravih izazova roditeljstva i to što ćemo mi mame jednog dana biti svekrve i/ili punice.... Moja su djeca još jako mala, ali ja se već sad užasavam tih svojih budućih uloga. Ja sam sa svojom svekrvom uvijek bila pristojna i na distanci, ali imala sam tzv. unutarnje sukobe. Trebalo mi je dugo da se naviknem i prihvatim neke stvari, i sad je ok, prihvaćamo se međusobno, čak i volimo na neki način. Ali, kažem, trebalo je vremena...
Ježim se na pomisao da će me možda netko mrziti, imati od mene neka očekivanja, zamjerati mi mnoge stvari, čak i kad budem posve dobronamjerna, vagati moje riječi i postupke,
tražiti razloge svojih bračnih problema u tome što sam djecu odgajala ovako ili onako i sl. Ja želim da me svi vole!!!![]()
Razmišljate li kada o toj temi? Jeste li donijele neke odluke kakva (ne)ćete biti svekrva ili punica? Što čini uspješnom jednu svekrvu/punicu? Imate li kakvih pozitivnih primjera u okolini?
Meni je, recimo, genijalno što je moja baka, kad joj je moja mama još svježe udata došla s pritužbama na tatu, rekla:"Nemoj mi se ništa žaliti, sama si ga odabrala. Koliko vidim, on je u redu čovjek, a ti se sama pobrini za svoj brak!" 8)
A kod moje svekrve mi se sviđa što se ne miješa u odnos mog muža i mene i često je na mojoj strani, pokazuje da vidi kako mi je ponekad teško s djecom i spremna je u svakom trenutku pomoći (za razliku od moje mame, npr.).
Nekako uvijek zamišljam kako ću buduću snahu/zeta, kad stvari postanu ozbiljne, posjesti za stol uz frape od banane i čokoladne keksiće i onako kulerski reći: "Gle, ja..." . Problem je u tome što još nisam smislila nastavak te rečenice.![]()
Trebalo bi biti onako nešto ultrasimpatično, što će za vijeke vjekova naš odnos činiti idiličnim i prijateljskim. Imam još dvadesetak godina da to smislim...Imate li možda vi kakvu ideju?