Draga Ina, ja sam nova na ovom forumu jer MM i ja tek krećemo u postupak posvajanja, tj. tek pišemo motivacijsko pismo (to se sada valjda tako zove, te riječi je upotrijebila naša soc. radnica). Sada čitam sve teme i posebno me ganula tvoja priča. Ko zadnja budala cijelo popodne sjedim pred računalom i plačem, a suđe neoprano, veš neispeglan, ručak nisam ni počela kuhati, ali muž mi je već navikao da me zadnjih dana peru emocije i da mi se ništa ne da raditi. Samo si hranim dušu ovim vašim pričama i maštam o tome kako ću i ja uskoro postati majka i imati sve ove slatke brige.
Uglavnom, želim ti reći da ja imam dva nećaka s kojima sam jako bliska i hrpu djece svojih prijateljica i sve osobine tvoje djece pronalazim i u toj djeci tako da ne mora biti da je to posljedica usvajanja, nego su djeca jednostavno takva. Moj nećak, koji živi s nama u kući, jako je povučen i sramežljiv, i osim nas ukućana (roditelji, baka i djed, ujak i ujna) skoro ni s kim ne želi komunicirati i kad netko dođe u goste, zalijepi se za nekog od nas i ne pušta nas 10 minuta.
S druge strane, prva susjeda, koja ima 18 mjeseci, ide svima. Npr. mama je drži u naručju, a ona pruža ruke meni, ja je uzmem i odvedem u svoju kuću. Ona bez problema bude kod mene sat vremena i kad mama dođe po nju, ne želi ići. Osim toga, ta mala obožava sve susjede u ulici i otišla bi s bilo kim tko ju primi za ruku. Jednostavno je takva i sad je premala da joj se to objasni, ali naravno da će im za koju godinu trebati jako puno vremena da joj objasne kako ne može ići baš kod svakoga.
A što se tiče učiteljica, moram reći da sam i ja pedagoški radnik, samo radim u srednjoj školi, i da postoji jedna istina, a to je: da bi netko bio dobar učitelj, mora prije svega biti dobar čovjek, a jako dobro znamo da niti u jednom zanimanju nisu svi dobri ljudi. Netko može biti veliki stručnjak u svojoj branši i imati veliko znanje, ali u radu s djecom prije svega treba biti pedagog. Djeca osjećaju tu toplinu i brigu koju dobiju od učitelja i takve učitelje obično vole, a oni koji su hladni, koji se stalno deru i vrijeđaju ih, ti nikad nisu omiljeni. Ja takvima ne bih dopustila da rade s djecom.
Isto je i s tetama u vrtiću. Moj drugi nećak ima dvije tete, jednu obožava (koja ga zagrli i svako jutro lijepo popriča s njim), a drugu ne voli i plače kad shvati da mora biti s njom (ta, druga, naravno radi preko volje i dolazi u vrtić samo odraditi svoju satnicu).
Uh, raspisala se ja, a samo sam ti htjela reći da je prekrasno kako se brineš za svoje sinove i da im nastaviš i dalje biti u svemu potpora jer briga i ljubav su jedino što od tebe očekuju. A oni će ti to višestruko vratiti svojim osmjesima i zagrljajima, i naravno, zlatnom haljinom
 |
|||
Odgovori s citatom
super za super mamu i super dečke!!!!
!
Ma nemamo mi nista protiv tih vannastavnih aktivnosti. Moja jedina zelja je da nauce plesati. Auuuu sto mama voli decke koji dobro plesu. Pa ako se ukaze prilika upisat ce njih mama. Vole plesati, ako se to moze nazvati plesom. Dok cuju muziku guza im igra. Tu su na mamu i tatu ! A i vole pjevati, najvise A. ljudi moji kad u 6.30- 7.00 zaori pjesma iz njegove sobe. Uglavnom se pjeva "Oci boje lavande", "Paun leti" i "Krist na zalu". Svako jutro imamo drugi repertoar. Kod nas nikad nije dosadno. A. je neki dan bio jako zalostan jer se nije mogao sjetiti "kukunke", pa sam i to morala otpjevati. 
Optimisticna prvotno napisa
