Nakon godine dana se javljam. Skola, treninzi, doktori... ne stignem. Tu i tamo provirim da vidim ima li sto novoga i to je to. Kod nas hmmmm i ima i nema novosti. U drugom polugodistu prvog razreda smo dobili novu uciteljicu. Odusevljena sam, a i klinci naravno. L je u prvom razredu. Sto se tice skole uciteljica ga hvali, pazljiv na satu, poslusan, ...ma sve najbolje. Najpoznatiji u razredu po tome sto uvijek nesto izgubi. E to me izludjuje. Svaki drugi dan punimo pernicu novim bojicama, olovkama i gumicama. U knjizari sam kao inventar. Sa velikim deckima nikada nisam imala problema s tim. Dosta brzo rijesi sve na satu, onda mu je dosadno pa sara po knjigama i biljeznicama. Kupila sam mu biljeznicu samo za te stvari, pa evo ti, kad nemas sto raditi ti saraj. Al biljeznica nije toliko interesantna. Sve u svemuima, jako sam zadovoljna sa svojom malom ekipom, sto se tice skole. A o tome da li sam zadovoljna kakvi su kod kuce necu uopce pricati. Tu su stalne borbe, ko je prvi pojeo, ko je prvi oprao zube, ko ima vise petica... Svadja u nedogled. Neki put ih mogu ignorirati, ne slusati te blesave prepirke, al neki put pomislim da ce mi susjedi doci na vrata kad krene dreka i galama. Uskoro ce nam 4 godine. Sutra je tocno 4 godine da smo saznali da cemo biti roditelji malim musketirima. Vrijeme leti kao ludo. Rastu kao iz vode. Nasi su, od glave do pete. A je isti tata, moja dva smotanca. O vlastitu sjenu bi zapeli. Gledam jednu vecer L kako spava, isto kao i ja. Na trbuhu, s rukama ispod sebe. I. je nedefiniran. Nemamo u obitelji takvog mrguda. Jos nismo uspjeli s njim nikako rijesiti problem najstarijeg. Jos uvijek u svemu mora biti prvi, kako doma, tako i u skoli. Do podne ljut na sebe, od podne na cijeli svijet. Ne znam jel ga "pere" neki rani pubertet 9,5 god. al stalno je u fazi dignutog nosa. Ako kazem da nesto ne moze, ne zeli objasnjenje zasto sam tako odlucila, digne nos, ako popustim, naci ce on neki razlog da se opet naljuti. Tezak je karakter, borimo se kako god znamo. Nagradama, kaznama... Al oglusili su se na sve. Sve smo kazne ispucali, vise nemamo ni ideja A ide na vadjenje sva tri krajnika krajem mjeseca pa smo se razletili za sve moguce nalaze. Naocala se rjesavamo za godinu dana, dioptrija skroz pala. Skupljaju novac za neku igricu wii. Gdje god nadju kakvu kovanicu spremaju u kasicu. Nisam pobornik tih video igrica, cak im ne dam jos ni na kompjuter. Ne znam mmozda grijesim, ali mislim da ako se jednom zalijepe za ekran jedva cemo ih obuzdati. Critice smo ukinuli radnim danom, samo vikendom mogu gledati. Upisali su se na sve moguce vannastavne aktivnosti I ide na hrvanje, pjevanje, nogomet i svira tamburicu A ide na hrvanje, u limenoj glazbi svira bubanj, pjevanje i tamburica, a l je na pjevanju, hrvanju i sportskoj grupi. Previse im je toga, a sve vole. Sad su odlucili da bi se ispisali sa hrvanja a upisali na gimnastiku. Al bi uz tu gimnastiku A isao na kosarku a I na rukomet. E tu smo morali stopirati. Pristali smo da ne idu na hrvanje (na kojemu i onako nista ne rade) pa neka idu na gimnastiku. Sve bi oni. Neki dan su razmisljali o odlasku u svemir, koliko im novaca za to treba. Ma nemamo mi nista protiv tih vannastavnih aktivnosti. Moja jedina zelja je da nauce plesati. Auuuu sto mama voli decke koji dobro plesu. Pa ako se ukaze prilika upisat ce njih mama. Vole plesati, ako se to moze nazvati plesom. Dok cuju muziku guza im igra. Tu su na mamu i tatu ! A i vole pjevati, najvise A. ljudi moji kad u 6.30- 7.00 zaori pjesma iz njegove sobe. Uglavnom se pjeva "Oci boje lavande", "Paun leti" i "Krist na zalu". Svako jutro imamo drugi repertoar. Kod nas nikad nije dosadno. A. je neki dan bio jako zalostan jer se nije mogao sjetiti "kukunke", pa sam i to morala otpjevati.
Kod nas je uvijek zivo i veselo. Volimo se najvise na svijetu sto je najbitnije. Volimo se i kad smo tuzni, kad smo ljuti, kad nam nije ni do cega...Oni su uvijek tu da dignu nase lose raspolozenje. Mislim da mi je vrijeme za spavanje, sad ce moj Pavarotti "pozelim nocas oci boje lavandeeeeee"