Negativne trajne posljedice vrtića - ???

[Marpesia]

Moja djeca nisu išla u vrtić nikad. Uvijek smo se do sada odlučivali za dadilje, a sa prvo dvoje sam bila posvećena majka do njihove 2. odnosno 3. godine života.
Sad nas je zatekla situacija u kojoj su nam se drastično povećali troškovi života, a smanjili prihodi života (pomažemo široj obitelji) i evo, od prošlog tjedna, u naš se budzet više ne uklapa dadilja.

Srce mi se drapa pri pomisli da svoje mladunče od 28 mjeseci dam u vrtić. Najviše se bojim suza, tuge, boli i zaključaka u njegovoj maloj glavici pri tome. I ako se privikne, što se moralo dogoditi u njemu da se to dogodi? Je li odustao od traženja ljubavi? Od mišljenja da je zaslužuje uvijek? Da li se "pomirio" sa time da ne može dobiti što hoće (i što je najgore TREBA!) i kako će to djelovati na njegovo samopoštovanje i pouzdanje tijekom života?

Moji strahovi vezani su upravo za tu dugoročnost. Pri razgovoru s prijateljima čujem: "Pa i ja sam išao u vrtić i kaj mi fali?" Pa nije da ne mogu reći 1000 stvari koje nam svima fale i ako je u tome i male prste imao "vrtić", kako da ja taj korak samo tako učinim zabijajući glavu u pijesak opravdavajući se koječime....

Imamo opravdanja, moranja itd.... No stavimo to postrani.

Zanima me upravo to. Dugotrajne posljedice forsiranja vrtića.... dugotrajne posljedice privikavanja na ono što "nam" (im) se ne sviđa... kakvi ljudi postaju? Zasigurno skromniji i jednostavniji, ugušeniji i cenzuriraniji... ako su morali ugušiti svoje želje. Ne mogu misliti da je to dobro, a ja ću se zauvijek osjećati odgovornom za takve odabire.

Nadam se da razumijete moje strahove i da ih nećete osuditi. A ako ih netko može ublažiti, opovrgnuti (znanstvenim dokazima.....) biti ću doživotno zahvalna.

Ovo je pravo mučenje za mene.
Hvala vam unaprijed.

[koryanshea]

neću reć "išla sam i ja u vrtić pa šta mi fali" nego:
išla sam ja u vrtić i bilo mi je lijepo!
mislim da to nije tolika tragedija, ali to ovisi i o djetetu, i o tetama, i drugoj djeci...

[sorciere]

ne vjerujem da ima tako strašnih traumatičnih posljedica. većina naše djece išla je u vrtić, i prihvatili su to neki bolje - neki lošije. ali ne na takav način.

nije tebi za utjehu - ali ću samo spomenuti kako moja mala nećakinja (prije dva dana je navršila 4 MJESECA) - sutra kreće u jaslice, a mama se uskoro vraća na posao. žive u francuskoj.

[Dijana]

potpis, sorciere. Nejasan mi je toliki strah. Usput, imaš li ti znanstvene dokaze da vrtić toliko traumatično djeluje na djecu?

[koryanshea]

imaš li ti znanstvene dokaze da vrtić toliko traumatično djeluje na djecu?

ne, ona želi saznat postoje li i koji su.

[magriz]

sad ću ja s protupitanjem

zašto si uvjerena da je djetetu s dadiljom, dakle odraslom osobom na samo, bolje nego s tetom u vrtiću i grupom djece s kojima se može lijepo igrati?

ne kažem da je vrtić savršena stvar, ali nije zlo...
znanstveni dokazi - što bi ti oni značili? malo statistike....
bolje pogledaj ljude oko sebe - velika većina njih je išla u vrtić, i ne bih rekla da su

Zasigurno skromniji i jednostavniji, ugušeniji i cenzuriraniji... ako su morali ugušiti svoje želje

...

čini mi se da je daleko veći problem u tebi, a samim time ti ćeš ga prenijeti i na djecu, pa će vrtić i njima postati zlo koje moraju trpiti

[domy]

sad ću ja s protupitanjem

zašto si uvjerena da je djetetu s dadiljom, dakle odraslom osobom na samo, bolje nego s tetom u vrtiću i grupom djece s kojima se može lijepo igrati?

ne kažem da je vrtić savršena stvar, ali nije zlo...

Potpisujem ovo u potpunosti.

I ne znam zašto gledati samo vrtić kao lošu stranu kako je to nešto grozno za djete. Ali oni tamo svašta dobro nauče. Recimo nauče jesti sami, piti iz čaše, oblačiti se (to se odnosi na male jasličare), a ovi veći nauče i masu toga lijepoga počevši od pjesmica itd...
Tako da mislim da nije to tako strašno kako se čini.

[Anci]

Slažem se s magriz, i ja sam odmah isto pomislila.
Najljepše je s mamom, dakako, no kad to nije moguće...
I dadilja je strana osoba, a što se tiče ovoga:

Da li se "pomirio" sa time da ne može dobiti što hoće (i što je najgore TREBA!) i kako će to djelovati na njegovo samopoštovanje i pouzdanje tijekom života?

Što je loše u tome da dijete na nešto malo pričeka?
Moje dijete u vrtiću nije gladno, žedno i sl.
Nekad nešto dobiju odmah iste sekunde, nekad na nešto malo pričekaju.
Ne vidim tragediju u tome...

Moja kći je tri tjedna plakala nakon što sam je ostavila s tetom čuvalicom...
Plakala je za nama. A teta joj je sve pružala, no nije mama.
Shvaćaš što želim reći?

Probaj malo opet razmisliti o tome i ako vam je vrtić nužda, morat ćeš promijeniti mišljenje...
ne zato što smo svi išli u vrtić pa nam ništa nije, nego zato što djeci stvarno može tamo biti lijepo...

[ana.m]

sad ću ja s protupitanjem

zašto si uvjerena da je djetetu s dadiljom, dakle odraslom osobom na samo, bolje nego s tetom u vrtiću i grupom djece s kojima se može lijepo igrati?

ne kažem da je vrtić savršena stvar, ali nije zlo...

Potpisujem ovo u potpunosti.

I ne znam zašto gledati samo vrtić kao lošu stranu kako je to nešto grozno za djete. Ali oni tamo svašta dobro nauče. Recimo nauče jesti sami, piti iz čaše, oblačiti se (to se odnosi na male jasličare), a ovi veći nauče i masu toga lijepoga počevši od pjesmica itd...
Tako da mislim da nije to tako strašno kako se čini.

Ovo sam se i ja pitala.
Ne znam zašto su ljudi toliko negativno nabrijani na vrtiće?
Ja znam da bi mojoj kćeri bilo jednako i kad bih je ostavila s nekom dadiljom ili poslala u vrtić u kojem joj je po meni bolje jer ima druge djece s kojo se može igrati i puno drugih stvari.
Janko voli vrtić, voli se igrati i biti s prijateljima.

[Marpesia]

zašto si uvjerena da je djetetu s dadiljom, dakle odraslom osobom na samo, bolje nego s tetom u vrtiću i grupom djece s kojima se može lijepo igrati?

Radi direktne pažnje i posvećenosti djetetu. I radi sreće i zadovoljstva i niti jednog dana plakanja pri ostavljanju sa istom.
I radi sigurnosti da moje dijete neće nikome ispasti iz pažnje i da njegove potrebe neće biti zakašnjelo ili nikad zadovoljene.

Samo po tome. :/

bolje pogledaj ljude oko sebe - velika većina njih je išla u vrtić, i ne bih rekla da su

Zasigurno skromniji i jednostavniji, ugušeniji i cenzuriraniji... ako su morali ugušiti svoje želje

..

Ne, neki su se naučili boriti poput životinja za svoja prava, igračku... i postali usput neosjetljivi prema drugim bićima i naizgled su jaki jer moraju biti.
Neki su zasigurno ojačali borbom u tako ranoj dobi, uopće ne sumnjam.

čini mi se da je daleko veći problem u tebi, a samim time ti ćeš ga prenijeti i na djecu, pa će vrtić i njima postati zlo koje moraju trpiti

Ovako nešto je dosta nezgodno reći na forumu osobi koju ne poznaješ. A i prilično nepravedno. Ti nisi imala strahove u vezi vrtića? Ne osjećamo li ih svi? Kužim da kad stvari moramo, da zabijemo glavu u pijesak i ne želimo vidjeti svoje strahove, ali ja sam valjda zakasnila sa zabijanjem glave, pa sam sad suočena sa onim što stvarno osjećam.

Topic sam otvorila radi pomoći da svoje mišljenje promjenim.
A što se tiče prenošenja misli/osjećaja na djecu, to je samo djelomično točno. Ljudi vole za sve uprijeti prst u roditelje, ali što kad roditelj ima strah ili osjećaj da nešto nije dobro za njegovo dijete. Da glumi? Pomaže li to? Osjeća li dijete unutarnji nemir roditelj ili osjeća ono što MISLI da osjeća roditelj po onome kako se roditelj ponaša? I tko to uistinu zna?


Ja ću prije upisa zasigurno morati promjeniti mišljenje o svemu ovome. Pa ako mislis da mozes konstruktivno sudjelovati u pomoci mami koja ima dovoljno iskustva za predvidjeti situaciju i ponasanje vlastitog djeteta u određenim uvjetima i radi toga se boji - molim te to učini.

________________________

Želim naglasiti da govorim o djetetu koje nema 3. godine, čije potrebe nisu u igri s djecom.

I vjerujem da su mnoga djeca presretna u vrtiću, no zanima me nakon koliko vremena su postali tamo sretni?

_____________________

Pogledajte. Znam da mnoge od vas nisu imale izbora i to je ok! I molim vas, nemojte ovo vidjeti kao raspravu. Ja, dapače, upravo želim da mi promjenite mišljenje, ali nekakvim argumentima, ako je to ikako moguće, ne neodobravanjem mojeg neodobravanja (osim argumentima).

[Anita-AZ]

Marpesia - ja djelomično razumijem tvoj strah i baš me zanima kako će se stvari razriješiti. Hoćeš li uspjeti stvoriti novi stav prema vrtiću. Želim ti sreću!

Pratim topic.. i meni treba mala pomoć oko toga. :/

[pandolina]

- Da li se "pomirio" sa time da ne može dobiti što hoće (i što je najgore TREBA!) i kako će to djelovati na njegovo samopoštovanje i pouzdanje tijekom života?

- posljedice privikavanja na ono što "nam" (im) se ne sviđa... kakvi ljudi postaju?

meni se puuuno ozbiljnijim problemom čini pomisao na djecu koja odrastaju sa spoznajom da mogu dobiti ono što im se sviđa i kad im se sviđa.

mislim da takva djeca odrastaju u puno gore ljude.

[Anita-AZ]

- Da li se "pomirio" sa time da ne može dobiti što hoće (i što je najgore TREBA!) i kako će to djelovati na njegovo samopoštovanje i pouzdanje tijekom života?

- posljedice privikavanja na ono što "nam" (im) se ne sviđa... kakvi ljudi postaju?

meni se puuuno ozbiljnijim problemom čini pomisao na djecu koja odrastaju sa spoznajom da mogu dobiti ono što im se sviđa i kad im se sviđa.

mislim da takva djeca odrastaju u puno gore ljude.

Upravo o tome razmišljam i ja.

[Dijana]

Zasigurno skromniji i jednostavniji, ugušeniji i cenzuriraniji... ako su morali ugušiti svoje želje.

marpesia, evo tako si to napisala da ćeš rijetko kojeg roditelja koji svoje dijete šalje u vrtić ostaviti ravnodušnim.

Kad se djeca priviknu na vrtić? Moja je nakon otprilike tri tjedna, a krenula je sa 21 mjesec, dotada je bila i dojena, i pažena i mažena, a i poslije, kad bi došla kući. I nije ništa od toga što si napisala. Taj period privikavanja je uistinu bio težak, i rijetka su djeca koja prođu adaptaciju bez suza. Ali ima ih, možda bi tvoje dijete bilo baš takvo?

Evo, to je iz perspetktive mame djeteta koje ide u vrtić, ali nadam se da će ti se javiti i one čija djeca ne idu.

[babyiris]

Moje iskustvo i mišljenje. U početku sam zbog mnogih hospitalizacija bdjela nad curkom. Sa strane bi to netko nazvao posesivnošću, a ja ssam na to gledala kao na potrebu jer jednostavno nisam bila spremna na nove bolesti, nove hospitalizacije... Čuvalicu nisam mogla imati. Bile smo zajedno 18 mjeseci. Mislila sam da jednostavno ne može bez mene, a ja sam bila ta koja je bila ovisna i u potpunosti njoj podređena. Završavala sam faks i jednostavno sam morala naći još malo slobodnog vremena za terensko istraživanje koje je bilo kruna mog studiranja. To nisam mogla s njom. Tako je pala i odluka.

Prvih tjedana je meni bilo mnogo teže nego njoj. Falilo mi je tih pet sati što je stalo u dvije pozitivne tetine rečenice. Jednostavno bih se osjećala izgubljeno. Možda sam jednostavno htjela imati sve konce u rukama.

Do tri je godine često poboljevala i bila puuno doma. Svaki bi novi odlazak u vrtić bio nova situacija, novo privikavanje. Imali smo problema s odvajanjem kad bi se vraćala s bolovanja. Jednostavno nije htjela ostajati. Osjećala je moj strah koji je mogla namirisati u pitanjima koja bih postavljala tetama - Jesu li svi zdravi? Haraju li opet kakve bolesti?...

Sad otvorim vrata auta, dobijem pusu za rastanak, a ona ode i sama se pripremi. Naravno, čekam tako dugo da budem sigurna da je stvarno skinula cipelice i pridružila se djeci u igri.

I ja sam se s njom postala drugačija. nnučila me tolerantnije razmišljati, a prijateljstva koja je tamo stekla znače joj mnogo.

Mislim da je mnogo traumatičnije iskustvo odlazak u školu gdje se radi po točno određenim pravilima za koje ni jedno dijete nije dovoljno emocionalno spremno.

[apricot]

neki su se naučili boriti poput životinja za svoja prava, igračku... i postali usput neosjetljivi prema drugim bićima i naizgled su jaki jer moraju biti.
Neki su zasigurno ojačali borbom u tako ranoj dobi, uopće ne sumnjam.

da, ali na drugoj strani vage su dijeljenje, empatija, suosjećanje s prijateljima "u nevolji", zajedničko veselje (multiplicirano mnogim osmjesima istovremeno), stvaranja timova...
to je ono na što prvo pomislim kada se spomene vrtićka grupa.
borbe, otimanja, svađe... su tako rijetke.
i nevrijedne spomena.

[pandolina]

tko voli (i kome se da)

http://eric.ed.gov/ERICDocs/data/eri...0/13/f8/e8.pdf

[pikulica]

Moja djeca vole ići uvrtić, nije da ja nisam imala strahova, ali za nas je sad vrtić užitak, a ne više nužno zlo. Znanstvenih dokaza nememo, samo zadovoljnu djecu, meni je to dovoljno.
Stariji je krenuo u prvi razred i svaki dan svratimo do stare tete da se pomaze i ekipe da se poigraju.
Sretno u adaptaciji i da se što prije oslobodite strahova

[Veki]

Draga Marpesia, vidim da te muči teško pitanje, pa moram odgovoriti. Sigurno nisam najstručnija, ali kao odgajatelj sa 12 godina staža i roditelj dvoje djece ( koje nijedno nije i neće ići u vrtić do treće godine ) mogu reći nešto iz svog iskustva.
Trenutno ti zaista znanstvene dokaze ne mogu dati, mogu se potruditi pronaći
ti možda neku literaturu. Stvarno ne znam napamet.
Ono što znam da dijete što je mlađe teže prihvaća i shvaća razloge zašto mora ostati u ustanovi. Zato se većina stručnjaka slaže da bi dijete do treče godine treba prvenstveno obiteljski odgoj. Nakon treće godine dijete zaista ima potrebu za vršnjacima, za socijalizacijom. Potrebno mu je više poticaja nego što mu obiteljsko okruženje može dati. Zato je vrtić dobra, pozitivna i prekrasna stvar i ako dijete ima sreću imati divnu tetu i dobre prijatelje, to postaje jedno od najljepših perioda u njihovim životima.
Mislim da sada ne govorimo o vrtiću nego o jaslicama, a tu zaista postoje velika pitanja.
Jaslice postoje zato što ih trebaju roditelji iz objektivnih razloga, a ne zato što ih trebaju djeca. Mislim da većina ( nikad ne kažem sva djeca ) djece da ih se pita ne bi odabrala opciju jaslica. Stvar je u tome da moraju i nitko ih ne pita. Jednostavno je tako. Na njima je da od rana uvježbavaju svoju sposobnost snalaženja u nepoznatim situacijama, da uče vještine koje možda u toj dobi ne bi trebala i privikavaju se na sve novonastale situacije. Na nama je da učinimo sve šta možemo da im olakšamo.
Nakon nekog vremena sva se djeca prilagode. Mislim da nema neke trajne štete, već samo ranije ( kada još nisu dovoljno kompetentni ) moraju savladati neke stvari.
Roditelji koji nemaju izbora, jednostavno moraju pregristi, ostaviti dijete u jaslicama i imati povjerenje u tete da će pomoći njihovoj bebi i olakšati mu boravak u ustanovi.
Nakon nekog vremena dijete shvati da je to nešto šta se mora, ne može drugačije, prihvati to kao najnormalniju stvar.
Želim ti da si dobro sve posložiš u glavi, sve odvagneš i ako su jaslice opcija za koju se odlučite želim ti da što prije počneš pozitivno razmišljati jer će biti jako teško i tebi i tvom djetetu.

[magriz]

zašto si uvjerena da je djetetu s dadiljom, dakle odraslom osobom na samo, bolje nego s tetom u vrtiću i grupom djece s kojima se može lijepo igrati?

Radi direktne pažnje i posvećenosti djetetu. I radi sreće i zadovoljstva i niti jednog dana plakanja pri ostavljanju sa istom.
I radi sigurnosti da moje dijete neće nikome ispasti iz pažnje i da njegove potrebe neće biti zakašnjelo ili nikad zadovoljene.

Samo po tome. :/

moj mališa ide u jaslice od 14mj. i ne, nisam bila presretna zbog toga. no najviše me bilo strah bolesti, ne prilagodbe ili kasnijih frustracija, trauma, ili neznamčegaveć... istovremeno mi je teta čuvalica bila draža opcija, ali financije su prevagnule...

[quote="Marpesia"]

bolje pogledaj ljude oko sebe - velika većina njih je išla u vrtić, i ne bih rekla da su

Zasigurno skromniji i jednostavniji, ugušeniji i cenzuriraniji... ako su morali ugušiti svoje želje

Ne, neki su se naučili boriti poput životinja za svoja prava, igračku... i postali usput neosjetljivi prema drugim bićima i naizgled su jaki jer moraju biti.
Neki su zasigurno ojačali borbom u tako ranoj dobi, uopće ne sumnjam.

a mnogi su potpuno normalni ljudi, za koje, gle čuda, ne bi nikad rekla da su traumatizirani vrtićem

čini mi se da je daleko veći problem u tebi, a samim time ti ćeš ga prenijeti i na djecu, pa će vrtić i njima postati zlo koje moraju trpiti

Ovako nešto je dosta nezgodno reći na forumu osobi koju ne poznaješ. A i prilično nepravedno. Ti nisi imala strahove u vezi vrtića? Ne osjećamo li ih svi? Kužim da kad stvari moramo, da zabijemo glavu u pijesak i ne želimo vidjeti svoje strahove, ali ja sam valjda zakasnila sa zabijanjem glave, pa sam sad suočena sa onim što stvarno osjećam.

možda i je nepravedno, ali ja sam tako isčitala tvoj post...
ne misliš li da je nepravedno označiti sve koji su išli u vrtić skromniji i jednostavniji, ugušeniji i cenzuriraniji, ili kao osobe koje se moraju [quote]boriti poput životinja za svoja prava, igračku... i postali usput neosjetljivi prema drugim bićima i naizgled su jaki jer moraju biti.
ne misliš li da je nepravedno osuđivati sve mame koje daju djecu u vrtić i koje ne dijele tvoje mišljenje da je to zlo osuđivati kao osobe koje zabijaju glavu u pijesak i ne razmišljaju o dobrobiti svog djeteta?
sorry, ali ti si ta koja generalizira i kritizira sve koji ne dijele tvoje strahove. moja namjera nije bila uvrijediti te, nego ukazati na negativan stav prema vrtiću. i to prije nego si išta isprobala...




mališa je krenuo s 14mj, no zbog čestog razbolijevanja išao je svega par tjedana u 3 mjeseca. nastavili smo nakon ljeta, s 19mj. ujutro je plakao dobra dva mjeseca, ali bi se smirio nakon par minuta. ponekad se i sad (nakon godinu dana) rasplače kad ga ostavim ujutro, ali to traje svega minutu dvije. nakon 2-3 mjeseca mirnoće i povučenosti, postao je živahno dijete, koje se voli igrati i u vrtiću, a svako poslijepodne s prijateljima iz vrtića u parkiću... nije agresivan, nije sebičan, podijeliti će igračku s drugima (ne uvijek, ali uglavnom)...

i da, i moje dijete nema 3 godine, ali zaista ima potrebu za igrom s drugom djecom. i tada je najsretniji...

[blond lady]

Veki - super post i jako stručan - netrebamo se zavaravati da je djetetu do 3 godine dobra socijalizacija i igra sa vršnjacima (mislim da na taj način tješimo sami sebe i opravdavamo griznju savjesti)

mi smo prošli prvi tjedan adaptacije bez suza (samo jedanput kad je bila umorna) i imamo samo 12 mjeseci ali ipak nemogu reći kako će biti dalje jer to je tek početak i kod nekih dođe poslje ...

za sebe sam dobijela odluku ako vidim da joj se ponašanje znatno promjenilo kod kuće (npr. od vesele, znatiženjne i zaigrane djevojčice da postane povučena, mirna, agresivna itd.) vadim je iz jaslica jer to je za mene znak da joj jaslice ne odgovaraju i da je nesretna ...
za sada vidim svako jutro da se veseli jaslicama, maše tetama, igra se sa novim igračkama itd.

[Marpesia]

magriz Zaista nisam željela nikoga uvrijediti. Ta, sutra idemo predati papire za vrtić. Nemam ni ja više izbora.
Ali me ne imanje izbora ne stavlja u poziciju da ne pitam i da automatski svoju situaciju idealiziram. Ma koliko bi to mozda bila zdravija i bezbrižnija opcija.

Ne kritiziram one koji ne dijele moje stavove, samo iznosim svoje misli.
Nema potrebe da me osvijestiš da imam negativan stav prema vrtiću. Ta, radi te svjesnosti sam i otvorila topic da me ljudi poput tebe razuvjere. Doista te ne krivim (niti druge mame) za odabir vrtića. Kao što neću ni sebe. Samo tražim pomoć ka formiranju zdravijeg stava.
Možeš mi pomoći, a možeš me i ignorirati kao suludu preplašenu majku. Samo molim te nemoj osuđivati nekoga tko je očigledno usred previše "nesreće" (radi kojih i dolazi do promjena) da bi se još nekonstruktivno raspravljao.


Svakako su mi od velike pomoći pozitivna iskustva sa kojima formiram svoje pozitivnije mišljenje i na njima od srca zahvaljujem.

[Veki]

Čemu prepucavanje? Samo je otvorena rasprava.

[Marpesia]

Veki - takvu iskrenost i direktnost od sručne osobe zaista cijenim.

Hvala, hvala!
Moje je dijete dosta samostalno, otvoreno, pričljivo, vani radije bira igru sa djecom nego sa mnom (ali moram biti tu ili netko odrastao). Daleko je naprednije nego moja dva starija djeteta (možda upravo radi sestara!)! Znači li to išta u svrhu pozitivnog privikavanja?

Postoje li djeca koja i prije 3. godine zaista uživaju među djecom svoje dobi? Intelektualan razvoj djeteta ustvari ne govori puno u korist socijalizacije (emotivna inteligencija) ili ipak ima veze?

I da.. da li se bolje snalaze "hahari" u vrtiću ili nježne, senzibilne duše?

Hvala na odgovorima! :D

[Anci]

I da.. da li se bolje snalaze "hahari" u vrtiću ili nježne, senzibilne duše?

Hvala na odgovorima! :D

Ja imam obje vrste
Ovo senzibilnije je krenulo sa skoro 3.5 godine i išlo je teško. Imam osjećaj da joj je još uvijek tako. U biti, kaže da se igra i voli prijatelje, ali najviše voli biti s nama i ne voli rastanke

A mlađe haharasto je krenulo ovaj tjedan. Plakala je samo kad vidi da neko drugo dijete plače i brzo prestala. Ja sam je u petak dovela do vrata i ona me poljubila i sama ušetala. Kad je čula plač, vratila se natrag, nije joj se svidjela atmosfera valjda, malo je plakala kad je konačno ušla i teta mi kaže da se brzo smirila. A mislim da i je, takva je.
Kad sam došla po nju, vidjela sam kako trčkara i pleše nešto, priča... bila je vesela, ni traga nekoj tuzi, povučenosti i sl.

No, to je tek tjedan dana. Ja se iskreno nadam da će nam dobro ići, jer kao i ti, nemamo izbora... :/

[makita]

Mislila sam da JA nemam strah od vrtića, al imam. Čitam vas da nešto shvatim

[Veki]

Postoje li djeca koja i prije 3. godine zaista uživaju među djecom svoje dobi? Intelektualan razvoj djeteta ustvari ne govori puno u korist socijalizacije (emotivna inteligencija) ili ipak ima veze?

I da.. da li se bolje snalaze "hahari" u vrtiću ili nježne, senzibilne duše?

Uvijek se grozim generaliziranja i nikad nije sve crno-bijelo. Naravno da postoje djeca koja "zaista" uživaju u jaslicama. Moje starije kolegice ih zovu "vrtička deca". Od prvog dana imaš osjećaj kao da su se rodili u vrtiću. To je njihov teritorij, sigurni su u sebe i obično su vođe.
Sa druge strane, nakon šta prođe period adaptacije, velikoj većini djece je lijepo u vrtiću. Teta je tu da stvori veselo okruženje, da bude topla i utješi kad treba. Imaju prijatelje, puno igračaka, uvijek se radi nešto zanimljivo, tako da to vrijeme brzo prođe.
Uz sve to, ja sam uvjerena da bi svako dijete u jaslicama ( ne govorim za vrtić) da ga se pita odabralo opciju mame.

Šta se tiče hahara i nježnih dušica.
Hahari se izbore za svoje mjesto u grupi. Kod njih nema druge, oni znaju šta hoće i to će dobiti. Za njih odlično, oni uvijek dobro prolaze.
Sa druge strane, nježne dušice suptilnije dođu do svog mjesta "vođe"u skupini. Oni su vrlo često najomiljenija djeca u skupini jer ne rade zlo drugima već tješe i pomažu.
To su uloge koje djeca naknadno zauzimaju u skupini.
U fazi adaptacije, kad se treba snaći to ne igra nikakvu ulogu. Nema boljeg i lošijeg snalaženja, već je razlika u načinu reagiranja. Hahari obično "odurlaju" svoje, dok nježne dušice češće "pate u tišini".
Ali kao šta sam rekla ni tu nema pravila, tako da je ovo samo stvar moje percepcije, a ne činjeničnog stanja

[mama courage]

Zasigurno skromniji i jednostavniji, ugušeniji i cenzuriraniji... ako su morali ugušiti svoje želje. Ne mogu misliti da je to dobro, a ja ću se zauvijek osjećati odgovornom za takve odabire.

pa onda nemoj slati dijete u vrtić, koje usput nije arena puna gladijatora gdje se svatko za sebe bori na život ili smrt.

toliko si puno predrasuda napisala da je teško bilo što konkretno odgovoriti. na kraju krajeva, ako ne vjeruješ svojim prijateljima, zašto bi nama anonimusima ?! :? možda i mi samo tebi nudimo raznorazna opravdanja dok kolektivno zabadamo glavu u pijesak, možda si ti ipak u pravu, možda vrtić ostavlja dugotrajne negativne posljedice.

da sam na tvom mjestu - ipak bih poslušala sebe.

[luci2]

Marpesia potpuno te razumijem jer isto pitanje i mene muči već danima.
Naime nemam negativan stav prema vrtiću jer ima puno dobrih stvari što tamo nauče.
Ali stalno razmišljam o mogućim posljedicama od tog privikavanja i stvarno bi voljela da pročitam negdje kako je znanstveno dokazano ili barem pokušano dokazati kako od toga nema neke velike štete.
Mi smo preživili prvi tjedan i bilo je jako teško ali to sam i očekivala jer je L jako vezan za mene.

Znam da kasnije oni uživaju i da kasnije vole ići i da kasnije ne plaču ali do toga kasnije ima puno suza,tuge i teških trenutaka.
Stvarno se nadam da ipak nema previše ili uopće posljedica i da se brinemo malo previše.

[Janoccka]

Ti nisi imala strahove u vezi vrtića? Ne osjećamo li ih svi?

Ne.

Postoje li djeca koja i prije 3. godine zaista uživaju među djecom svoje dobi?

Da.

[meda]

ni ja bas ne gledam blagonaklono na vrtice :/

u nasem parkicu se svako jutro skupe bake i cuvalice s djecom, ne bih bas rekla da toj djeci fali druzenja, svi se poznaju i igraju zajedno. djeci ne treba vrtic da bi se druzila.

druga je stvar sto je danasnji nacin zivota takav da vecinu djece osim vrtica nema tko cuvati (mame rade, bake isto, ili stanuju daleko), i nemaju se s kim druziti (jer je ekipa zbog ovog prvog razloga vecinom u vrticu ), a ponekad i nemaju gdje. pa onda vrtic prakticki ispada jedino mjesto za druzenje djece, makar mu to nije prvotna namjena.

I ne znam zašto gledati samo vrtić kao lošu stranu kako je to nešto grozno za djete. Ali oni tamo svašta dobro nauče. Recimo nauče jesti sami, piti iz čaše, oblačiti se (to se odnosi na male jasličare), a ovi veći nauče i masu toga lijepoga počevši od pjesmica itd...
Tako da mislim da nije to tako strašno kako se čini.

a mislis da djeca koja ne idu u jaslice ne nauce jesti ili piti sama?

a propos ovog pitanja u kakve osobe ce se vrticari razviti...hm, mislim da nema jednoznacnog odgovora.
kao sto nema jednoznacnog odogvora ni u vezi djece koja su ostavljena da placu, koja se nikad ne nose, ili pak one koja vise na sisi ko sismisi cijeli dan , ili koja su rodena carskim, ili pak kod kuce. itd, itd

[blazena]

Marpesia, odlicno si srocila ono sto i mene najvise muci.
S tim da sam ja stetu svom djetetu (ako jesam) vec napravila s prvom tetom cuvalicom.

Veki, odlican post. Iskren.
I mislim da je vazno uvijek ponovo naglasiti razliku jaslice - vrtic.
Jos da se negdje mogu naci linkovi na znanstvena istrazivanja... al tko bi ih proveo, kako? (to sad malo razmisljam naglas)

Steve Bidduph u inace odlicnoj knjizi Odgoj djecaka kaze da su oni vezaniji za majke od djevojcica, i da je za njih jos vaznije da budu sto duze s njom, ili sa zamjenom za majku.
Doduse, on to pise iz australske perspektive gdje u jaslicama budu i bebe od 3 mjeseca. Tako da bi tvojih 26 mj za njega bila premija.

Ne znam zapravo sto ti napisati.
Citam dalje, zelim i ja nesto nauciti.

I da... ja ne mislim da su jaslice zlo apriori (iako ih nekad zovem nuznim zlom).
Mislim da su dobre za roditelje. A kako utjecu na dijete, posebno dugorocno, voljela bih saznati.

[Kejt]

e. je odradila prvi tjedan u vrtiću (tri godine manje dva mjeseca), izvrsno je prošlo. s godinu dana je ostala s dadiljom, promijenili smo ih pet. dakle, zaista je velika sreća naći solidnu dadilju. nakon iskustva sa zadnjom, čak mislim kako smo trebali ustrajati na jaslicama. iako, sve loše strane jaslica su mi također poznate i ne, ne čine mi se dobrim rješenjem. ali, ako ne može biti s mamom ili bakom ... dvaput ću razmislit sljedeći put.
jako jako me muči što nisam bila s njom do tri godine i, kao tebe, ima li to posljedice. ne vidim ih, ali tko zna, zapravo.
sad, s vrtićem, sam potpuno mirna. muči me jedino što je to puno sati, to bi me mučilo i s dadiljom, čak i više. na kraju jedino mogu zaključiti da treba pregristi i ostati s djetetom ako ikako možemo, a onda, i kad se počne raditi, da to nije full time. ali, tko to danas (ili ikad) može? e tu počinje moja frustracija i bijes.

[Mukica]

mene je cuvala baka i ja sam doista zalosna sto nikad nisam isla u vrtic...
iako imam 40 godina i mogla sam se vec naucit zivjet s tim

[Kejt]

i mene je čuvala baka i bilo mi je žao što nemam pojma o čemu pričaju klinci pred zgradom kad pričaju o forama iz vrtića.
i stvarno mislim da je vrtić ok, ali ne na 10 sati

[bfamily]

Marpesia, sorry ako ću zvučati gruba ali mislim da je tu presudan tvoj vrlo negativan stav prema vrtiću. Možda ti se dijete jako lijepo uklopi bez puno problema. Tvoj stav će sigurno pogoršati stvar. Djeca jako dobro osjete kad se bojimo...pa tako i tvoje djete. Nemoj to dopustiti.
Znam da vam je svima pojam vrtića nešto novo, ali kao i na sve nove stvari samo se trebate naviknuti i sve će biti ok.

[Mukica]

Marpesia, sorry ako ću zvučati gruba ali mislim da je tu presudan tvoj vrlo negativan stav prema vrtiću. Možda ti se dijete jako lijepo uklopi bez puno problema. Tvoj stav će sigurno pogoršati stvar. Djeca jako dobro osjete kad se bojimo...pa tako i tvoje djete. Nemoj to dopustiti.

x

[Marna]

Marpesia, razumijem tvoje strahove i pitanja.
Svi mi roditelji prolazimo kroz istu vodu i vatru emocija pri polasku svoje djece u jaslice/vrtić.

S jaslicama, srećom, nemam iskustva, jer je K. do 3. god., u vrijeme dok radimo MM i ja, čuvala baka, a tako je sada i s P.

K.-ina adaptacija na vrtić nije prošla bez suza, ali danas ne vidim da ima neke traume ili teške posljedice zbog polaska u vrtić.
Voli društvo djece i lijepo se igra s njima, a usput se i ja učim nekim igrama iz vrtića.

Sljedeće godine i braco se priključuje seki u grupi.

Veki, pročitala sam tvoje postove.
Mnoge tete u vrtićima se jako trude u radu, odnosu i igri s djecom, a jedino što mi je upitno je standard naših vrtića.
Stari namještaj, igračke, nedostatak materijala za oblikovanje (osim slanog tijesta) i dr. edukacijskih i didaktičkih izvora za poticaj i razvoj vještina i znanja kod djece.

Ok, nisam razmažena, pa tražim rajske uvjete, ali želim naglasiti da puno toga, ipak, ovisi o tetama i njihovoj maštovitosti i entuzijazmu.
To je ono što poštujem i cijenim.

Možda jednog dana djecu u vrtićima budu primale tete-roboti, pa će nam ipak, nedostajati ta divna ljudska nesavršenost.

Ok, zabrazdila sam u SF, pa sam OT, ali rano jutro je, možda sanjam, pa mi oprostite.

[pandolina]

u nasem parkicu se svako jutro skupe bake i cuvalice s djecom, ne bih bas rekla da toj djeci fali druzenja, svi se poznaju i igraju zajedno. djeci ne treba vrtic da bi se druzila.

ne radi se o druženju nego o pripremi za život u kolektivu.
i ja sam na poslu svaki dan okružena ljudima, i razgovaramo, ali to nije isto kao živjeti s nekim u 4 zida i naučiti se toleranciji, razumijevanju, dijeljenju, empatiji itd.

djeca u parku to ne nauče - nauče se SAMO igrati zajedno.

a to ih ne priprema za život koji je pred njima, a koji se svodi na kolektiv...

ja bih prije rekla da djeca bez vrtića naginju sebičnosti, egocentričnosti i, citiram, ''životinjskoj borbi da dođu do onog za što misle da im pripada'' (jer nisu načili dijeliti...)

[Marpesia]

Čitam vas, čitam i vjerovale ili ne, pomaže mi! :D

[lane]

Postoje li djeca koja i prije 3. godine zaista uživaju među djecom svoje dobi? Intelektualan razvoj djeteta ustvari ne govori puno u korist socijalizacije (emotivna inteligencija) ili ipak ima veze?

I da.. da li se bolje snalaze "hahari" u vrtiću ili nježne, senzibilne duše?

Hvala na odgovorima! :D

Moja malena ide u jaslice od 1,5 god starosti. Inace je njezna dusica, nije hahar i odlicno se uklopila i snasla u novim izazovima jaslickog zivota.
Inace jako voli djecu i isto tako ce uvijek radije izabrati igru s djecom nego samnom(npr. u parku). Mislim da je to doprinjelo boljoj adaptaciji, a primjecujem da je u odnosu na djecu koja nisu u vrticu uvijek spremna dijeliti igracke, pomoci drugom djetetu u igri itd.

Sto se tice interakcije u igri djece do 3 godine- na zadnjem roditeljskom tete su spomenule kako se rade nove razvojne tablice djece upravo zbog toga sto je primjeceno da se puno ranije pocinju igrati zajedno, kao grupa, da si pomazu u igri, da se tjese medjusobno kada su tuzni, da si pomazu kod oblacenja, svlacenja, ukratko da ih zanimaju i tudje potrebe, a ne samo njih samih sto se do sada mislilo. I da se su se opcenito njihove razvojne sposobnosti (fizicke, intelektualne, emocionalne) pomakle, tj. puno ranije se razvijaju.

Nisam bas strucna u tom podrucju ali nadam se da shvacas sto zelim reci.
I mene su mucile takve misli i brige i opcenito mislim da danas djeca imaju premalo vremena biti upravo djeca, ono sto i jesu. Stalno se od njih nesto ocekuje, te sada moras pocet jesti pravu hranu te moras prestati nositi pelenu te bas sada moras nauciti pisati i citati itd, itd, ali to je vec druga tema danasnjeg svijeta i odrastanja.

Sve u svemu mislim da vrtic kao takav (naravno, u normalnim uvjetima) ne ostavlja trajne traume djetetu i da im je tamo generalno lijepo. Stjecu nova iskustva, prijatelje, otkrivaju nove osjecaje o sebi i drugima i svakako ih priprema na zivot u kolektivu jer na kraju nas zivot i je jedan veliki kolektiv.

Eto, danas nakon pune godine kako Nika ide u jaslice mogu reci da mi je "drago" da ide jer stvarno tamo uziva. Na srecu, imamo predivne i tople tete koje im zaista posvecuju maksimum svoje paznje i strucnosti.

Nadam se da ce ti se dijete lijepo uklopiti i koliko god negativno misljenje imala o vrticu nemoj da ga ono osjeti.
i sretno.

[blazena]

Lane, Marna, Kejt - hvala na postovima i podijeljenim iskustvima.

Pandolina, u 4 zida zivimo s obitelji.
Osobno mislim da su najbolje priremljena za zivot djeca s barem jos 2 brace/sestara, bakom, djedom, tetkama, strinama i susjedama.
Daleko od toga da dijete treba bit centar njihove paznje ili da odnos bude 1 odrasli : 1 dijete.
Ali jos dalje od odnosa 1 odrasli : 20 djece.
Meni je tuzno i mucno da je dijete, pogotovo mladje od tri godine, 9 sati u takvim okolnostima.
Nema znanja (obuvanje cipela, brojenje i slicno) koja ce mi to opravdati.
A za socijalne vjestine (dijeljenje, empatija, pomaganje) smatram da se uciti i na laksi, njezniji nacin.
I kao sto je Veki rekla - u godinama kada su djeca za to kompetentna, a ne prerano.
Traziti od jednoipol godisnjaka da dijeli mi je kao voditi za ruku dijete od 11 mjeseci da hoda.

Inace, tete koje sam upoznala su divne i daju sve od sebe
Zbog njih mislim da jaslice nisu (pre)velika trauma.
Ja sam svoje izbore bacila na papir - s jedne strane razlozi za, s druge protiv. Sto mi donosi koja opcija... popisala sam sve varijante, cak i one koje ne namjeravam provesti (kao sto je dati otkaz).
I pogledala kako bi onda zivjeli, kako bih se ja osjecala i to odrazilo na dijete.
Zato ce ici u jaslice.
Jer mislim da dijete, vise od svega, treba smirene i sa sobom/svojim zivotom zadovoljne roditelje.

[pandolina]

Traziti od jednoipol godisnjaka da dijeli mi je kao voditi za ruku dijete od 11 mjeseci da hoda.

ne znam o čemu ti pričaš, ali ovdje je riječ o djetetu od gotovo 2 i pol godine!!!

[larmama]

Srce mi se drapa pri pomisli da svoje mladunče od 28 mjeseci dam u vrtić. Najviše se bojim suza, tuge, boli i zaključaka u njegovoj maloj glavici pri tome. I ako se privikne, što se moralo dogoditi u njemu da se to dogodi? Je li odustao od traženja ljubavi? Od mišljenja da je zaslužuje uvijek? Da li se "pomirio" sa time da ne može dobiti što hoće (i što je najgore TREBA!) i kako će to djelovati na njegovo samopoštovanje i pouzdanje tijekom života?

Zanima me upravo to. Dugotrajne posljedice forsiranja vrtića.... dugotrajne posljedice privikavanja na ono što "nam" (im) se ne sviđa... kakvi ljudi postaju? Zasigurno skromniji i jednostavniji, ugušeniji i cenzuriraniji... ako su morali ugušiti svoje želje. Ne mogu misliti da je to dobro, a ja ću se zauvijek osjećati odgovornom za takve odabire.

Nadam se da razumijete moje strahove i da ih nećete osuditi. A ako ih netko može ublažiti, opovrgnuti (znanstvenim dokazima.....) biti ću doživotno zahvalna.

znanstvene dokaze nemam, ali imam konkretno iskustvo

i mogu ti samo reci da unatoc ranom polasku u jaslice i teskom prihvacanju, moje dijete jako dobro zna formulirati svoje zelje, i ni u jednom slucaju nije se pomirila s tim da ne moze dobiti sto zeli, i nikad za nju ne bi rekla da je ugusenija, cenzuriranija, skromnija zbog ranog polaska u jaslice
mislim da te taj dio ne mora muciti,nece jaslice promjeniti njihov karakter

[lane]

[quote="blazena"Osobno mislim da su najbolje priremljena za zivot djeca s barem jos 2 brace/sestara, bakom, djedom, tetkama, strinama i susjedama[/quote]

Ja bih se osvrnula na ovaj dio i postavila pitanje tebi, sebi i drugima - Koliko je nas roditelja koji zivimo u obitelji gdje su svi gore navedeni na okupu, tj. zive zajedno? Jer ne vidim poantu toga ako je drugacije.

Imamo sve navedeno ali nitko od njih ne zivi s nama, jedni su na drugom kontinentu, drugi u drugim gradovima. Bake i dede vidja svaki drugi dan ako ne i svaki, ali oni koji odgajaju i pripremaju nase dijete na sve i svasta sto zivot nosi smo mi roditelji pa vrtic, a tek onda bake, dede itd. Iz vrlo jednostavnog razloga - najvise vremena dijete provede s nama i tetama i djecom u vrticu. I ne vidim u cemu je zakinuto u odnosu na dijete koje je umjesto u vrticu sa npr. bakom ili strinom.
I zato sto je u jaslicama ne uci se socijalnim vjestinama na tezi i grublji nacin niti je itko forsira na nesto za sto nije spremna ili kompetentna.
I kakve su to "takve okolnosti" u jaslicama?
Svi bi mi bili najsretniji da mozemo biti s djecom 0-24, ali vecina nas da bi djeci priustila normalan zivot i nekakvu sigurnost u buducnosti moramo raditi sto znaci da nam dijete netko treba cuvati - jaslice, bake, ujne itd.

Po tome, svi roditelji koji rade nanose stetu svojoj djeci jer tih 8 ili koliko vec sati provodi s nekom drugom osobom. Tuga radi toga je jednaka bilo dijete u jaslicama, s bakom ili trecim jedino ce je uz poznatu osobu lakse podnijeti. Dakle steta je jednaka. Ili mozda krivo razmisljam?

[lane]

Ne bih htjela da se itko osjeti napadnutim ili sl. Zaista samo naglas razmisljam i voljela bih da razmijenimo misljena i iskustva.

[blond lady]

Marna...moja djevojcica ide u prilično novi vrtić (3 godine star) i sve je novo, zgrada, namjestaj, igračke i svaki tjedan imaju po neku novu igračku, tete izrađuju nove igrače itd. ....tako da ima i takvih vrtića i nisu svi stari

[Trina]

Marpesia,većina nas nije u mogućnosti platiti dadilje za svoju djecu pa su samim time mame koje rade prisiljene dati svoju djecu u vrtić.Ja npr nisam jer sam kući ali krenuli su sa tri godine na kratki boravak(jer su htjeli).Jedina mana koju mogu reći za vrtić su česte bolesti i viroze.Sve ostalo je pozitivno,vrtić je toliko dobro utjecao na moju djecu da se nikad nisam ni zapitala jesam li pogriješila.Ja naravno uvijek imam mogućnost ispisati dijete ali nikad se nismo našli u situaciji da njima tamo nešto fali,da su nesretni,nezadovoljni,da im fali pažnje,da su u ikakvom smislu zakinuti.Ja recimo,kad bi imala mogućnost odabira između nekakve dadilje ili vrtića,uvijek bi izabrala vrtić.Isto kao što između baka i vrtića,opet biram ovo drugo.Eto to je moje mišljenje

[iki]

pa onda nemoj slati dijete u vrtić, koje usput nije arena puna gladijatora gdje se svatko za sebe bori na život ili smrt.

Ovako ja pamtim vrtić, bez pretjerivanja.

Moja sjećanja na vrtić su suze, borba oko svega, tuga.

Moja mama je bila samohrana majka i nije imala izbora, no ipak je uz pomoć baka uspjela odgoditi moj odlazak u vrtić do moje treće godine.
Svejedno je to za mene bila i ostala noćna mora.
A mogle su me bake i dalje čuvati, al su moju tada jako mladu mamu, uvjerili da moram među djecu. :/

Zbog takvog iskustva koje je još uvijek vrlo živo u meni, svoje dijete osluškujem i zasada, ono što čujem je - ne još u vrtić, ostat će kod bake na čuvanju do 3 i pol godine.
Za dalje, o tom potom.

Da shvatite kako ne pretjerujem dodat ću da sam par godina prije trudnoće imala štednju pod nazivom "doma do djeteove 2.godine" , i štedila sam kako bi mogla ostat doma sa svojom curom dulje od normalnog porodiljnog. Motiv mi je bio da mi dijete nemora u jaslice, naravno.

Različiti smo, meni je vrtić bio mrzak a škola npr. draga, od prvog razreda pa do kraja.

Napisala sam ovaj post jer vidim dosta nerazumjevanja prema Marpesijinim strahovima i razmišljanjima, a ja sam živi primjer osobe kojoj je vrtić ako ništa drugo, onda naštetio tako da imam jako grdo sjećanje na te dane i nevolim prolaziti ulicom svog vrtića.

Zbog svog djeteta se nadam da ovakvih kao ja ima jako, jako malo i da će moje dijete baš kao i tvoje Marpesija, uživati u svojim vrtićkim danima.

[bubička]

iki, ne znam koliko godina imaš... (ne zamjeri što računam da je bar preko 20 ... samo je važno znati da su vrtići danas i vrtići nekad jako različiti... prioritet u današnjim vrtićima je zadovoljavanje potreba djece, poštivanje njihovih prava, što veće izbjegavanje frontalnog rada, dopuštanje sve većeg broja raznih izbora i sloboda...

curkama koje se boje nekih mogućih trauma zbog odvajanja... dijete se kad tad mora odvojiti od roditelja i što se duže to odgađa, trenutak samog odvajanja postaje traumatičniji (uglavnom)... i ako se dijete ne susretne s kolektivom tijekom predškolskog doba, kako li mu je tek stresan onda prvi školski dan i škola - gdje nema igračaka, gdje se mirno mora sjediti, gdje se ne može pričati baš kad bi oni to htjeli itd. a u vrtiću ipak može odabrati hoće li se igrati, leći i odmoriti, pričati, šutjeti, pjevati pjesmicu ili ne...slikati ili neće...djeca se puno kreću, maze s tetama, puno su na zraku, oni koji se vole družiti udruže se s grupicom i odaberu zajedničku igru, oni koji su više samotnjački tipovi, uglavnom se igraju sami, a kad požele biti dio ekipe...uključe se k njima itd.

uglavnom, unutar kolektiva pruža im se mnogo slobode, mogućnosti, izbora, ali isto tako uče neke granice, tolerancije, odgovornosti....

iskreno, ako vagnem za i protiv, uvijek sam za...