Sjećam se prije 3 g. kada je u Zg bio potres, ja sam čopila M. ,bio je beba od par mjeseci, stala ispod štoka i razmišljala dal da izletim iz zgrade il ne, ali ni u kojem trenutku nisam pomišljala što bih uzela sa sobom ( znam da mi je mama kasnije rekla da se nada da bi malog bar zamotala u deku ). Vjerujem da bi i danas samo razmišljala o trenutnoj zaštiti djece a tek kasnije o tome da sam trebala uzet hranu,vodu, nešto odjeće.Kad je bio rat i kad smo išli u sklonište nije se moglo desit da sa sobom ne odvučem i veći dio ormara ( + šminka - dobro, kod nas se nije niš dešavalo i u sklonište smo išli reda radi ali..), a sad kad imam djecu takvo nešto se ne bi ni sjetila, čak ni u najnužnijem obliku-gaće, cipele. Nadam se da bi se barem moj muž sjetio. Moji roditelji su nekak bili baš dobro raspoređeni, mama je bila zadužena za paničarenje, a tata za sve ostalo .


Btw, ja kad god se poštenski splašim strpam u vreću deku, nešto stare obleke, par pelena i to šibnem u auto, na veselje mom mužu koji onda to sve prije odlaska na godišnji vrati u stan .