Torba

[Ana i mamino zlato]

Pred koji dan sam se probudila u pola tri ujutro sva oblivena znojem, u strašnom strahu. Sanjala sam da smo mala i ja bježale pred ogromnim vodenim valom. Nešto u stilu cunamija ili kao oni američki filmovi katastrofe.
Dugo nisam mogla zaspati i razmišljala sam što bi ustvari napravila da se nešto tako dogodi. Da moram odjednom zgrabiti dijete i par stvari i bježati. Kamo bi bježala, što bi uzela? Što bi bilo u toj spasonosnoj torbi? Deka, novac, nož, konzerve, radio, baterija? Onda sam se sjetila rata i skloništa. Doduše kod nas u Rijeci su bile samo dvije ili tri uzbune i bila sam premlada da bi puno kužila, ali ipak se sjećam tjeskobe i straha.
Da li ikada razmišljate o ovim stvarima? Šta bi napravile da se recimo na radiju objavi vijest o invaziji xy na državu ili da se približava plimni val ili ...?

[Deaedi]

Ajoj...
Toliko me strase takvi scenariji da se za njih od straha ni ne pripremam...

[tajchi73]

Sjećam se prije 3 g. kada je u Zg bio potres, ja sam čopila M. ,bio je beba od par mjeseci, stala ispod štoka i razmišljala dal da izletim iz zgrade il ne, ali ni u kojem trenutku nisam pomišljala što bih uzela sa sobom ( znam da mi je mama kasnije rekla da se nada da bi malog bar zamotala u deku ). Vjerujem da bi i danas samo razmišljala o trenutnoj zaštiti djece a tek kasnije o tome da sam trebala uzet hranu,vodu, nešto odjeće.Kad je bio rat i kad smo išli u sklonište nije se moglo desit da sa sobom ne odvučem i veći dio ormara ( + šminka - dobro, kod nas se nije niš dešavalo i u sklonište smo išli reda radi ali..), a sad kad imam djecu takvo nešto se ne bi ni sjetila, čak ni u najnužnijem obliku-gaće, cipele. Nadam se da bi se barem moj muž sjetio. Moji roditelji su nekak bili baš dobro raspoređeni, mama je bila zadužena za paničarenje, a tata za sve ostalo .


Btw, ja kad god se poštenski splašim strpam u vreću deku, nešto stare obleke, par pelena i to šibnem u auto, na veselje mom mužu koji onda to sve prije odlaska na godišnji vrati u stan .

[sandraL]

Sad si me podsjetila kad je bila prva uzbuna u Zagrebu, još sam bila studentica, jedino kaj sam zgrabila u trku prema skloništu bila je krletka sa papigom a bila sam zabrinuta za akvarij - šta će biti sa ribicama .

[mim]

Sad si me podsjetila kad je bila prva uzbuna u Zagrebu, još sam bila studentica, jedino kaj sam zgrabila u trku prema skloništu bila je krletka sa papigom a bila sam zabrinuta za akvarij - šta će biti sa ribicama .

Ha, ima i goreg: prvo što sam spakirala bile su obiteljske i ostale fotografije i stara pisma . Od onog što sam imala u torbi definitivno ne bih preživjela, ali mi ne bi preživjelo da sam se morala rastati sa svim tim uspomenama.

Potresi me ne brinu. Općenito sam imuna na prirodne katastrofe i ne bojim ih se. Bojim se one kataklizme koju nitko ne spominje, ne nosi sve pred sobom u trenutku i ne ostavlja iza sebe vidljivi krš, a to je kataklizma društva. Dugoročno se bojim za dijete u takvom društvu i ona "torba" koju stalno "pakiram" sadrži važne životne pouke, usađivanje nekih moralnih stavova, informacije koje joj mogu biti korisne, obrazovanje na svim poljima, primjenjeno znanje, duhovna komponenta i one vrijednosti koje smatram važnima. I sve to pakiram u "torbu ljubavi" koju je jedino važno ponijeti sa sobom.

[maria71]

ja ti imam od rata ruksak za evakuaciju, sad su tu i markove stvari ....

evo 17 godina

naravno , redovito provjeravam sadržaj, pojedem tost prije isteka roka

itd

pisala sam o tome već ovdjež
znam da mi niš posebno ne može pomoći, ali me veseli

kao kontroliram situaciju

[Lu]

maria ti si moj idol.
uzasno zelim biti zena koja je spremna za svaku situaciju. ali bojim se da to nikad necu biti :/

[Anita-AZ]

Muž bi uzeo djecu, ja svoj kompjuter (radi podataka). Ako bi stigla natjerala bi par susjeda da mi pomognu odnijeti klavir u sklonište. Dobro bi došao i za zabavu dok čekamo ishod situacije. Pokupila bi i svu suhu hranu s police. I puuuno vode kao najvažniju stvar.


Zaista ne razmišljam o tome. Ali eto, teško da bi ono što mi je najvažnije stalo u torbu. Doduše, mogu izvadit hard iz kompa pa bi stalo.

[maria71]

nitko nije spreman na sve.

meni je taj ruksak tijekom uzbuna puno značio i ja ga sada gledam kao moju malu bizarnost.

[Lutonjica]

još sam živjela sa starcima kad se jednom desio požar u neposrednoj blizini naše kuće. bilo je stvarno gadno :/

dok su svi moji bili zaleđeni u panici, ja sam bez razmišljanja protrčala cijelom kućom i u ruksak spremila sve važne dokumente, i par čarapa, gaća i majica za svakog člana obitelji.

tako da mislim da bih se i sad snašla.

[čokolada]

Vjerujem da bih zgrabila osobne dokumente članova obitelji, diplome i sl., nešto odjeće, a ako bih ikako mogla sačuvala bih albume s fotografijama.

Inače, kad je bio rat mama i tata su nam slali pisma preko EU-promatrača s porukama tipa "nismo gladni jer je šljiva dobro rodila" :? (oko Božića ). Kad smo kasnije uspostavili normalnu komunikaciju dešifrirali su nam "urod": sve što je u kući vrijedilo sačuvati poslagali su u staru termoakomulacionu peć i zakopali u vrt pod šljivu .

Također legendarne su bile priče po susjedstvu za vrijeme velikih požara koncem osamdesetih u DU. Kako je vatra bila došla nadomak kuća none nas je tjerala da prije kakti napuštanja kuće iz svih spavaćih soba nosimo madrace u garažu . (to joj je bila trauma još iz onog rata).
Naša susjeda u panici je iz ormara izvadila sve svoje bunde i potopila ih u punu kadu vode da ne izgore .
A jedna druga biserka SVU je odjeću izbacila kroz prozor na ulicu (jelte, za slučaj da kuća izgori), a onda je vjetar donio goruću šišarku ravno na tu hrpicu...a onda su vatrogasci hrpicu vrlo revno ugasili pjenom .

[maria71]

ajme čoksa

umirem

[Tiwi]

Ja više nemam torbu (a imala sam ko Maria, ruksak iz doba skloništa)

Ali, imam sve dokumente u jednom jedinom fasciklu - uvijek na istom mjestu, totalno pri ruci tako da bi to sigurno prvo uzela.

[malena beba]

ajme cokolada bas sam se nasmijala

i ja bi prije ponjela uspomene nego nesto korisno i potrebno (ali valjda bi se bas stogod sjetila ponjet).

OT: pao mi pogled na marijin br postova (kad nema avatara zasto nema slike?) i u prvi tren mi se ucinilo da ima 87 tisuca a ne 8 tisuca i nesto maria je neunistiva 8)

[cvijeta73]

ja sam skoro pa sigurna da bih izletjela iz kuće, valjda i gola - samo s djecom u rukama. :/

[mama courage]

a propos ratnih priča. meni kumovi iz sarajeva pričali kako su bježali u podrum za vrijeme granatiranja. u podrumu je svojevremeno prije nekad bila ambulanta. i pobjegli oni tako u podrum, sa starom bakom. i posjeli je na neku jedinu stolicu i sjedi baka, oko nje svi ostali stoje il sjede, od gore dekaju granate po gradu. svi šute u brizi. kad odjednom će ti (senilna) baka: "ljiljo, jesi ponijela zdravstvenu?!" cijeli podrum je vrištao od smijeha i od muke.

a bakica (laka joj zemljica) je bila fenomenalna. prije rata daje ona unuku onu titovu novčanicu. koja ni tad već nije vrijedila ništa. i gleda unuk (upravo završio srednju) u novčanicu i veli: "ma, bako!" i prevrće očima, a ona će njemu:"pa ne moraš odjednom sve potrošiti!"

[cuckalica]

Ha, ima i goreg: prvo što sam spakirala bile su obiteljske i ostale fotografije i stara pisma . Od onog što sam imala u torbi definitivno ne bih preživjela, ali mi ne bi preživjelo da sam se morala rastati sa svim tim uspomenama.

moja mama uvijek kaze da je bila pametna prije 17 god spakirala bi slike i ostale uspomene a ne diplome i stare majice. i u pravu je. to je jedino sta bi ja uzela. na greskama se uci

[tajchi73]

čokolada- , ma ne vjerujem što sve ljudi naprave u strahu - baš si me dobro nasmijala.

[štrigica]

za vrijeme uzbuna sam imala ruksak i brata od 2 godine i 200 m brisanog prostora do prvog skloništa ...

danas imam samo nadu da mi više nikada neće trebati...

[Lu]

boze mi oprosti tema nije za smijanje ali nasmijale ste me do suza.

inace ovo za dokumente je pametno. i mm i ja smo uzasno papirnato neredni i nikad ne znam gdje su mi dokumenti, mislim znam otprilike imamo tri mjesta gdje bi mogli biti, ali ipak uvijek moram potrazit.

ja sam tip sakupljaca i svakakve neke budalastine mi imaju sentimentalnu vrijednost tako da bih vjerovatno htjela uzeti sve. ali kad bi imala vremena samo za jedno, mislim da bi to bio laptop. u njemu su mi fotke.

[Maslačkica]

Često razmišljam o tome... iz Sarajeva sam izašla, a pakovala se, ali se nije moglo nositi je li, ono u čemu sam bila + par gaća i čarapa, 2 majice i čini mi se da je to bilo to. Uglavnom, mislila sam da idem na par dana što se produžilo...
U izbjeglištu došlo ljeto, ja i sestra smo kupili jedan ružni, a tad je bio moderan, pamučni kompletić - majica i šorc i to je bilo jedino što smo imale za tako vruće dane, pa smo se smjenjivale u tome....
I to mi i nije baš ostala kao neka trauma...

Razmišljam sada koji imam komoditet i šta bi mi sve trebalo i kada gledam filmove katastrofe upijam šta im treba...ma može čovjek bez svega, ali mi preko granice nismo mogli bez pasoša. Kada se zaratilo ko je imao pasoš imao... tako ... pasoš je obavezan!

Mislim da ću spakovati jednu torbu, tj. 2 ruksaka, za sebe i mm jer kada dođe tako nešto moraš trčati, nemaš baš za nešto puno nositi...

Mislim da treba par konzervi, VODA, odjeće nešto, donji veš, tene, deka i dokumenti...
Torbu ću spakovati, a kada ne znam.... ali hoću... nek je ona meni tu... i mislim da nije pretjerivanje...
(ubacila bi i nešto uspomena)

[Deaedi]

Da, ali katastrofa ne bira vrijeme, mislim OK je imati torbu, ali ona stoji doma. A tijekom dana roditelji su na poslu, djeca u školi/vrtiću...

[summer]

Mene bi nerviralo imati spreman ruksak sa stvarima za slucaj katastrofe. Nekako bi me uvijek podsjecao na mogucnost da ce se to i dogoditi. A da se stvarno dogodi, najbitnije stvari (mi sami, dokumenti, voda npr.) ionako ne mogu stati i cekati u tom ruksaku. Tako da ja zivim bez tih primisli. A i ovo sto kaze Deaedi, sto ako smo tad na poslu a malisa kod bake ili u vrticu, dzabe mi najopremljeniji ruksak doma.

[maria71]

Da, ali katastrofa ne bira vrijeme, mislim OK je imati torbu, ali ona stoji doma. A tijekom dana roditelji su na poslu, djeca u školi/vrtiću...

a kaj ja znam, ja ti i u ručnoj torbi uvijek nosim mini inačicu torbe za ne daj Bože...

ne smatram da je to što radim svrsishodno


samo priznajem

[cvijeta73]

Da, ali katastrofa ne bira vrijeme, mislim OK je imati torbu, ali ona stoji doma. A tijekom dana roditelji su na poslu, djeca u školi/vrtiću...

a kaj ja znam, ja ti i u ručnoj torbi uvijek nosim mini inačicu torbe za ne daj Bože...

ne smatram da je to što radim svrsishodno


samo priznajem

a onda ni ne čudi što ti smeta kad zavire u nju

[maria71]

istina

[štrigica]

imate li torbu za scenarij iz mariinog potpisa?

[magriz]

a za taj bi nam torba baš pomogla...

nemam nikakvih torbi, ali su mi svi važni dokumenti na jednom mjestu, a u špajzi uvijek ima boca vode i raznoiraznih pločica za prigristi...

[mama courage]

imate li torbu za scenarij iz mariinog potpisa?

samo smireno. javljam se on d fejs of d plejs, a poznato je da nece grom u koprive. sve fercera! a mujo ne dira dugmice!

mozete li si zamislite da mene crna rupa proguta ?!? (ovo je bilo retoricko pitanje!!!!!!!!!!!!!!)

[Anci]

Mi smo kao djeca bježali u podrum kad je bilo granatiranje. Relativno često. Moja mama nije ništa, ali ama baš ništa nosila.
Samo nas prebroji: jedan, dva, tri!

[leonisa]

ne, ne razmisljam o tome.

[djuma]

ajoj zene, smejem se i jezim u isto vreme!
za vreme bombardovanja srbije '99.
redovno smo se sklanjali u podrum,
u mom ruksaku su bile moje najlepse majice i patike,
tada sam se intenzivno bavila aerobikom i fitnesom,
i bila najzognija u svom zivotu.
onda sam skontala da sutra mozda i nece doci,
te da mi je najvaznije da ne umrem gladna.
i tako, svaki svaki svaki put
kada sirene oznace dolazak aviona,
ja dograbim nesto za jelo.
pa sam pocela nekontrolisano jesti u razna doba dana,
i do kraja te operacije imala 5 kg vise.
i sad kad razmisljam o ratu, ja nesvesno idem do frizidera.
otad mi je garderoba na zadnjem mestu.
imali smo i par pozara, jedan kod mojih roditelja,
ali tada jos nisam imala dete.
mislim da bih sada samo s njim izletela van,
dokumenti su nam svuda po kuci,
kuhinja na spratu, ma ko ce tad i o hrani misliti.
sreca pa mi dvorisne papuce stoje ispred ulaznih vrata.
joj uzasna tema, uzasna!