Prošli tjedan- prvi tjedan vrtića i veeeeelika euforija, moja naravno jer je moje dijete konačno krenulo u vrtić i konačno će se svaki dan malo odvajati od mene a ja ću, opet KONAČNO imati malo više vremena za sebe i svoje "potrebe". Ne radim, već sam četiri godine doma i svaki dan mi je isti- buđenje, park, kuhanje, spremanje... svaki dan jedno te isto, sve isplanirano u minutu.... I taman kad sam već pomalo počela "pucati po šavovima" jer sam se zaželila malo PUNO vremena za sebe, prijateljice, kavice... moje dijete je krenulo u vrtić!!! :D :D :D :D :D I, na neki način, nitko sretniji od mene! Ujutro ju pustim u vrtiću a ja krenem u lokalni kafić na pravu jutarnju kavu sa prijateljicama bez d moram razmišljati dali će pasti sa stolice, dali će nešto razbiti, bez da me bilo tko poteže za rukav dok ja pokušavam izgovoriti barem jednu cijelu rečenicu (dali je možda nekome poznat ovakav scenarij?)....... I sve je to bilo super prošli tjedan..... Ovaj tjedan tj. danas- ona je u vrtiću a ja sam kući, sjedim na krevetu a oko mene brdo posla kojeg se treba uhvatiti- spremanje, kuhanje, peglanje.... ali meni se ništa neda!!!! :? :? :? Zapravo, dosadno mi je!!! Nitko mi se ne vrti oko nogu kao mali pasić, nitko se ne svađa samnom, tako je tiho i prazno! Ali ja se ipak pokrećem i obavljam svoje svakodnevne poslove. I dok sve to obavljam shvačam da zapravo cijelo vrijeme pogledavam na sat i jedva čekam da dođe vrijeme kada idem po dijete!!!! Odlazim po nju i taj put do vrtića mi se čini tako dalek kao da idem pješke do Japana!!!! A udaljen je od naše kuče 5 minuta! I onda naravno, neopisiva sreča kad me zagrli i poljubi! I sad vi meni recite- tko je tu lud???????????? :? :? :? :? Cijelo ljeto sam njoj pričala o vrtiću i navikavala je na njega.... a dali sam sebe možda trebala privikavati na to da će ona u vrtić i da ću imati puuuuno vremena za sebe (dok ne počnem raditi)?!