Pitanje za majke većeg broja djece - počnimo od recimo troje

[Ifigenija]

Znam, znam da sam rodila drugo tek prije tri i pol mjeseca i da ne moram sad odlučit - a posebno ne za peto ili šesto dijete, ali eto, razmišljam.

Nekako bih rekla - dosta, to je to, dvoje divne djece i šlus, ali kad to tako sebi kažem (da si olakšam teške trenutke umora) - osjetim tugu, kao da me nešto iznutra presiiječe, pa mi se čini da ja - zapravo - želim još i još djece. Baš kao kad sam bila malena curica i kad sam maštala o petero djece i svuda navlačila masu lutkica, svoje dječice...

Moj muž tu nema nikakve dvojbe, i on bi - i da nema ovog drugog carskog po redu - moglo bi to i odmah...

Zanimaju me stoga iskustva majki većeg broja djece - kako je to, koje su teškoće, izazovi, gdje crpite snagu, imate li pomoć, koje su prednosti, a koje - da tako kažem - mane, što da očekujem.... kako je to zapravo imati puno djece?

Mene npr. muči ovo. Sad imam 3.5 godišnjeg sina. S njime bih se mogla popeti na takav i kroz krovni prozor gledati zvijezde. Za koju godinu s njime ću moći putovati, ići u muzeje i kazališta... ali glede bebe koju sad imam (i ako ću ih tada imati još) - u biti moram imati nekakav lijepi red, i biti zapravo više doma.

Ne zbog bebe, moglo bi se to, ali beba se npr. ne voli voziti, pa npr. nije zgodno presvlačiti je tamo gdje nema presvlačilice, pa onda dojenje može uletiti baš u trenu kad je nezgodno zbog otvaranja - zatvaranja - prijelaze ovdje ondje (kužite, ne?)... pa onda masa posla doma, veša, svega - kad su mala djeca.

I onda se pitam - znači, moja starija djeca bi onda godinama bila prisiljena živjeti taj život doma jer ja ne mogu baš puno okolo? Gube li time nešto? Gubim li ja priliku da stječem s djecom određena lijepa i plemenita iskustva?

Kako to izgleda u praksi?

Ak imaš npr. 5 djece - da li ovo najstarije "podivlja" doma i u vrtu i u parku dok najmlađe stasa za neke kulturne i ostale sadržaje - da ga možeš vodit, bez rizika tantruma, gladi, žeđi, prljavih pelena itd. itd. itd...

Napominjem da mi muž radi jako puno, čak ga i vikendom nema, imam svekije, ali oni ak čuvaju djecu - čuvaju doma, ne vode djecu da se djeca obogaćuju nekim "vankućnim" sadržajima, tak da u biti - što se kvalitete učenja tiče - nude im isto što i ja...

Eto, očito izranjaju moji specifični strahovi, i moje vrijednosti - vrijednost školovanja, kulture, putovanja i tako dalje i tako dalje... i sve se pitam - je li to doista tolika vrijednost u odnosu na braću i sestre, veliku obitelj, skladan obiteljski život, zajedništvo...?! Ili se možda i te stvari stignu napravit?!

Prosvijetlite me!

[marta]

Posljedica toga sto sam majka trojice je da ti ne mogu odgovoriti na ovako opsiran post s puno pitanja.

Eventualno na rate.

Postoje razdoblja kad ne mozes koordinirat akcije s vecima i manjima u kompletu nego treba neku logistiku, neku podrsku koja ce ti to omoguciti. Svejedno jesu to bake, dide, prijateljice, tetke, treneri... Vecina toga svega se moze, neke stvari malo teze i kompliciranije, ali se moze.

[Loli]

Da, mogla bih napisati knjigu.
Ukratko, čini mi se da je odgovor na neka od tvojih pitanja stvar obiteljskog odabira, odnosno prioriteta.

Npr. ovo: Mene npr. muči ovo. Sad imam 3.5 godišnjeg sina. S njime bih se mogla popeti na takav i kroz krovni prozor gledati zvijezde. Za koju godinu s njime ću moći putovati, ići u muzeje i kazališta... ali glede bebe koju sad imam (i ako ću ih tada imati još) - u biti moram imati nekakav lijepi red, i biti zapravo više doma.

Ne zbog bebe, moglo bi se to, ali beba se npr. ne voli voziti, pa npr. nije zgodno presvlačiti je tamo gdje nema presvlačilice, pa onda dojenje može uletiti baš u trenu kad je nezgodno zbog otvaranja - zatvaranja - prijelaze ovdje ondje (kužite, ne?)... pa onda masa posla doma, veša, svega - kad su mala djeca.

I onda se pitam - znači, moja starija djeca bi onda godinama bila prisiljena živjeti taj život doma jer ja ne mogu baš puno okolo? Gube li time nešto? Gubim li ja priliku da stječem s djecom određena lijepa i plemenita iskustva?

MM i ja volimo putovati. F je imao 4 godine i nije mu smetalo. O je imao 6 mjeseci i mi smo se odlučili krenuti na put preko vikenda od 1500 km. Mogli smo i ostati doma, ali nismo. Nije nam snmetalo presvlačenje pelena u autu, dojenje gdje god je trebalo, često zaustavljanje...Bilo nam je super i svi rado gledamo fotografije s tog putovanja. O je sretan što može reći da je bio tamo , iako se ni F ničega ne sjeća, osim s fotografija i osim što stvarno vjerujem da je atmosfera koja je tada postojala među nama, između ostalog, doprinjela tome da se veseli svakom putovanju koje planiramo, koliko god daleko (blizu) bilo. Isto je sad kad je O veći, a I manji, putujemo koliko nam prilike (uglavnom financijske) dopuste. A ako smo na putu, doma mi se ne gomila suđe, pa bar nešto

Uglavnom, mislim da ništa ne propuštam zato što imam troje djece, u smislu da sigurno ne ostajemo doma zato jer se bojimo krenuti.

[Loli]

Postoje razdoblja kad ne mozes koordinirat akcije s vecima i manjima u kompletu nego treba neku logistiku, neku podrsku koja ce ti to omoguciti. Svejedno jesu to bake, dide, prijateljice, tetke, treneri... Vecina toga svega se moze, neke stvari malo teze i kompliciranije, ali se moze.

Ovo isto, svakako.

[Poslid]

Ne moraš se bojati da tvoja djeca neće duhovno, misaono i znanjem rasti ako ih ima više. Čak ni financije nisu takav problem kako se to sa strane čini.
Svakako je dobro imati bake i dede spremne pomoći.

Ja žalim što ne mogu imati više djece. Toliko o tome.

[andjeli]

Ja sam majka, jako sretna majka četvero djece,Moja najstarija curica je imala 2,5 g sin 1 g kad sam rodila blizance kćer i sina.Tad smo za početak planirali treće al dobili i četvrto,i mislim da ćemo ostat na četvero.Neznam govoriti o prednosti,ja ću reći da sam ja uvjek u prednosti skupa sa svojom djecom,MM i ja strašno volimo putovati a i naša djeca su to očito naslijedila genetski,Nikad nisam imala problema sa dojenjem,niti sam ta osoba da mi smeta netko ili nešto pogotovo za djecu.Nisam se obazirala tad na ljude i njihove poglede,meni je bilo njihovo ono mljackanje puno zanimljivije.Nervira me jedino zločesti komentari tipa,Jadni vi,i a jme koliko vas je,o tom bi pisala do jutra.Pisat ću ti kako ti je jako bitna organizacija,bake servisi pogotovo kad su bolesni,jer nemožete vodit zdravu djecu kod doktora,pogotovo ako je hitno,i taj tren vaš muž nije doma.Predivno je imat veliku obitelj,rodjendan,imendan ma bilo kakvo veselje,vi već imate punu kuću čestitara.A za muzeje,kazališta sve vam ide tako kako ih naučite,mi imamo jedno pravilo,idemo naizlet otprilike nadjem nešto zanimljivo prije puta i objasnim im zašto je to mjesto tako specijalno.Stavim im bubu u uho i postanu toliko znatiželjni da nemam problema ni u muzeju ma nigdje.Ali postoje problemi itekakvi kad dodje vrijeme kupanja pa se poredaju a ako vam muž nije tu onda se pripremite na vodu svuda oko sebe,jer bi svi odjednom.Mada nesmatram ni to baš nekim problemom,al eto da nebi sad ispostavilo se da se hvalim.Stvarno organizacija je bitna,i ima posla i kod čišćenja i kod kuhanja,i u prostoru jer treba vam veći prostor,veći auto,više živaca vremena,ako radite onda pogotovo jer šef vam neće tolerirati niti stalne roditeljske sastanke,niti cijepljenja a o bolesti i da ne govorim.Al moj je zadnja, kad bi mi se pružila prilika da ponovno sebi gradim život,bilo bi to sa istim mužem i sa puno djece.Oni su kratko vrijeme djeca i uživam sa njima u svakoj sekundi,bitno je samo da su zdravi i ništa više.A i vi ako ste vi i vaš muž zdravi zaradit ćete svom djetetu sve potrebno i naravno pružit mu puno ljubavi,i svaki trud se isplati.

[Loli]

andjeli, . prekrasno.

[Trina]

Kad ovako ideš pisati sve odjednom,zvuči puno napornije i teže nego što zapravo je.Imati troje meni je isto kao i dvoje.Ili čak i jedno.Samo što je veselije,glasnije i njima zabavnije.Jer otkad sam rodila prvo dobila sam jednu hrpu obaveza koje traju i dalje.Bitna je organizacija ali kod nas nema nekakvog režima ili silne discipline.Svatko ima svoje obaveze a ja ih pratim u tome.Kćer vrtić,sin škola,najmanji otkriva svijet i ja sam tu za njih.
Pozitivno je to što im nikad nije dosadno.Oni guštaju zajedno.Toliko da me mole da im rodim još bar curicu da budu u paru Uče jedno od drugog,uvijek su tu za zaštiti se međusobno, povjeravaju se i skrivaju svoje male tajne od mene ( a ja pola metra od njih )..
Negativne strane-Ja više ne podnosim buku,plač i tuču.Prije mi to ništa nije smetalo sad jednostavno nemam živaca za ove tri stvari.Stan nam postaje premali i moramo se misliti što ćemo dalje.Ne radim jer nemam kud s malim a imam silnu želju za poslom.Toliko dugo sam kući da sam otupila,osjećam se nekako polovnom i oštećenom.Ali radim na tome da se situacija u tom pravcu promijeni.Jesam li ja to nabrojala više negativnih nego pozitivnih stvari?

[Trina]

Nisam još napisala da svaki vikend imam na raspolaganju svoju predragu majčicu bez koje bi mi bilo puno teže.Nekad prespavaju kod nje,vodi ih svukuda,otkriva im neke nove svjetove i igre,posvećena im je maksimalno tijekom tih subota i nedjelja.Inače preko tjedna sam sama, muž radi čitav dan, od svekrve nemam puno koristi.

[ksena]

evo ja imam troje dice ili bolje reci tri sina starijem ide 13. godina sridnjem 12. a najmanji ima 4 miseca bili smo oboje jako mladi kad smo dobili njih dva imali smo samo 22 godine i htjeli smo da bude tako mala razlika ono da skupa rastu i igraju se bilo je super i nije s njima bilo problema i mislili smo da je dvoje dice dosta ...
ima jedno godinu-dvi poceli smo o toj temi razgovarat ali uvik mislis da jos nije povoljno vrime A KAD JE POVOLJNO VRIME ZA DOBIT DITE ?zapravo ne treba cekati jer uvik se nade neki izgovor zasto ne
bili smo proslo lito na godisnjem u hrvatskoj i spopala nas luda ideja da ne bi bilo lose ...i eto sve super za sada nekad mislim da nemamo njega ne bi znali sta znaci bit roditelj volimo mi i velike umrla bi za svako svoje dite ali ovo sad sve nekako lipse i intenzivnije dozivljavamo prije ne bi mogla docekat da zaspu a sad ne mogu docekat da se probudi
dica velika obopzavaju svog brata i ponosno ga svakome pokazuju
bas ka sta je mopj mladi sin reka on nam je falio sad smo bas lipo kompletni da ga nisam rodila pozalila bih a mozda bi tada bilo kasno a najlipse mi je kad mi muz kaze nikad nisam bio sritniji u zivotu

[babyboys]

ja imam dvoje djece i dvoje u planu, i možda nisam kompetentna za odgovarati na pitanja (sigurno nisam), ali mm ima 3 brata i 3 sestre. najstariji ima 30 godina, najmlađa 15. svi odreda su divni ljudi, ambiciozni, školovani, širokog spektra znanja i iskustava.

I veliku većinu vremena proveli su odgajajući jedni druge.
Oni su od malena naučili izboriti se i pobrinuti se za sebe i to je u jednu ruku dobro, a u jednu i ne.

Mislim da njihovi roditelji na kraju jednostavno nisu imali dovoljno energije potrebnu za taj broj djece, makar su se trudili i sad, na kraju balade svi oni imaju srce ko kuća prekriveno ožiljcima koji nisu nanešeni namjerno.jednostavno ta djeca nisu gledala svijet iz iste perspektive kao njihovi roditelji i ono što su mama i tata mislili da je dovoljno, nije bilo.

Ja se trudim da svako moje dijete ima moje vrijeme koje je rezervirano SAMO za njega, ali se pitam dal je to njima dovoljno i dal ću moći tako kad (i ako ) ih bude-duplo više...

[buba klara]

I mene ovaj topic jako zanima i baš mi je drago da je otvoren.
MM i ja željeli smo obitelj sa više djece. Za sada imamo M. (3,5 g.) i, nažalost, štekamo već kod drugog (pokušavamo već 2 g. al ne ide ). I što vrijeme više prolazi, sve više zavidim obiteljima sa više klinaca. Vjerujem da iza toga stoji puno živaca, naročito ako nema potpore iz bliže okolice, ali vjerujem i višestruko više ljubavi i topline. Uglavnom, oni koje ja vidim izvana djeluju sretno, zaigrano i opušteno (puno opuštenije nego primjerice ja sa 1 djetetom ). Dakle, sa guštom ću čitati ovaj topic da pročitam štogod i o toj praktičnoj strani života u takvim obiteljima.

[andjeli]

Ja sam ponukana da se opet priključim iz jednog jedinog razloga,što sam odrasla uz svoju sestru koja je starija od mene 18 g,mislim da mi je moja sestra bila više mama od moje prave mame.Odgajala me presvlačila me čuvala me,to mi nije se činilo strašno ali kako sam odrastala,postajala sam svjesnija toga,istina moja je mama radila jako puno,i pružila nam je jako puno ljubavi i sve što nam je potrebno.Al smetalo mi je što je možda moja sestra ponekad htjela ići van ići sa svojim društvom,ali ne tu sam ja koja je bila vječiti privjesak.Zato mi je bila strašna pomisao da moje starije dijete čuva mladje i da je zakinuta za djetinstvo.Moji su sad predivni jedna mala ekipa,treba se pomagat medjusobno,istina, ali neznam, jednostavno neželim da imaju te privjeske koje je imala moja sestra.I mi svoju djecu odgajamo bez opterećenja, da ono starije mora biti sjena mladjem.Možda sam u krivu al osobno iskustvo me ponukalo da iznesem svoje mišljenje.

[marta]

andjeli, mogu te definitivno potpisati u tome da ne zelim da mi je starije dijete sjena mladjemu. more the merrier! jedva cekam da si upisem jos kojeg kikica u potpis.

[ivanas]

Što se tiče čuvanja mlađe braće i sestara, ja sam od brata starija 12 i 14 godina. Naaravno da sam ih čuvala dosta, nekad mi se možda nije dalo ali ja sam imala i svoj život, školu, treninge, izlaske, nekako smo se svi dogovarali i pomagali. Odnos kakav imam s njima i ljubav koju osjećamo jedni prema drugima ne bi mijenjala ni za što na svijetu.
Kad sam otišla na faks u drugi grad, ako me ne bi bilo kući par tjedana borjali su dane kad cu doci, pospremali sobu kao specijalno za mene, ne bi se odvajali kad bi se vidili.
Iskustvo čuvanja mlađe braće i sestara može biti super ako roditelji ne pretjeruju u tome pa starije djete opterete previše.Meni je to iskustvo pomoglo da i sebe usput izgradim, s tim iskustvom lakše ću odgajati svoju djecu jer znam što su mala djeca.
Brat je ima par mjeseci izjavio da ne može više dočekati da ja više rodim tu dječurliju, da on može biti mladi ujak, to mu je bas fora.

[ksena]

ja mislim da smo sada odmakli od onog doba kad su starija dica cuvala mladu( iako i nije bilo tako strasno)
sada veca dica imaju svoj zivot nije to vise ka u neka davna vrimena vidim po mojima puni su obaveza te skola te sport te drustvo hvala bogu da je tako
a ja i moj muz kad smo se odlucili na jos jedno dite nismo ga ni mislili "uvaliti" starijoj braci na cuvanje

[klmama]

veći šok mi je bio (fizički) kad sam dobila drugo dijete, nego treće. poslije drugog se sve čini tako normalno

[Eci]

Svašta bi lijepoga mogla napisati na ovu temu, ali ne stignem.
Samo bi htjela reći da sve radim što bi i sa jednim, putujemo i idemo gdje hoćemo i kad hoćemo. Prematamo se putem, cikimo putem, spavamo u kolicima i uživamo svi zajedno. I zbilja mi nije teško. Čini mi se da sam više tantruma imala samo sa 1 nego sa njih 3.
Sigurno je puno bolje sa pomagačima, ja ih na žalost nemam. I MM radi od jutra do mraka.
(jedino mi sad treba veeeliki ruksak sa puno rezervne obleke koji furam posvuda.)

[Ifigenija]

Svašta bi lijepoga mogla napisati na ovu temu, ali ne stignem.
Samo bi htjela reći da sve radim što bi i sa jednim, putujemo i idemo gdje hoćemo i kad hoćemo. Prematamo se putem, cikimo putem, spavamo u kolicima i uživamo svi zajedno. I zbilja mi nije teško. Čini mi se da sam više tantruma imala samo sa 1 nego sa njih 3.
Sigurno je puno bolje sa pomagačima, ja ih na žalost nemam. I MM radi od jutra do mraka.
(jedino mi sad treba veeeliki ruksak sa puno rezervne obleke koji furam posvuda.)

Ovako sam ja to zamišljala, i s prvim je to tako bilo, ali ova beba jako voli svoj red - van kuće ne spava, u autu arlauče kao da je gulim, sva se preznoji od deranja, ma neutješna je. Ako zaspi u kolicima dok vozim, budi se čim stanem... ili ako zaspi u dućanu pod klimom budi se čim izađem, i obratno. U marami hoće spavat samo ako kontinuirano idem, čim stanem - urlici. MOže biti budna cijeli dan vani, i mirna je, zadovoljna, jedino onda u autu, na povratku tako plače da je to nečuveno. Bude u grašcima znoja...

Nije mi s njom za ić ni do dućana, pa smo pretežno doma, i svaki izlazak nekamo je živa logistika - kad je budna, kad je mali budan i tak...

Mogli bismo svuda - da mi ne smeta dječje plakanje, njezin strah od vožnje i tak. Al mi je žao malecke...

I onda se pitam - što ak će mi i treća beba bit takva? Kak to sve podmirit i namirit?

[NetkoMiOteoNick]

Svašta bi lijepoga mogla napisati na ovu temu, ali ne stignem.
Samo bi htjela reći da sve radim što bi i sa jednim, putujemo i idemo gdje hoćemo i kad hoćemo. Prematamo se putem, cikimo putem, spavamo u kolicima i uživamo svi zajedno. I zbilja mi nije teško. Čini mi se da sam više tantruma imala samo sa 1 nego sa njih 3.
Sigurno je puno bolje sa pomagačima, ja ih na žalost nemam. I MM radi od jutra do mraka.
(jedino mi sad treba veeeliki ruksak sa puno rezervne obleke koji furam posvuda.)

Ovako sam ja to zamišljala, i s prvim je to tako bilo, ali ova beba jako voli svoj red...

I kod mene ovako.

Prvo dijete na Sljemenu je bilo sa 6 mj. S drugim smo do pola Sljemena uspjeli doći kada je imala 4 godine. Na polovici više nismo mogli odbijati molbe "Hoću kući!" i vratili smo de kući.

Svaka vožnja autom u prvim godinama bila je noćna mora za sve. A je povraćao na prvom zavoju, B čim ugleda auto. I još im je vožnja bila dosadna i trebalo je cijelo vrijeme izmišljati pjesmice, pričice, razne igrice...

Treće dijete nema nikakvih posebnih prohtjeva. Ako smo vani - dobro. Kod kuće smo - opet dobro. U autu mu nije zlo i uživa u vožnji.

[bundevica]

Ponekad mi bude žao što nemam više vremena za svakog posebno, npr. nekad ne stignem starijima čitati priču, jer se mali dere od umora. Dok njega uspavam, i ova dvojica zaspu, ali nekad se i probude pa čitamo i mazimo se duugooo.
Što se tiče obilaska raznih manifestacija...iz tehničkog muzeju smo Luka i ja brzo izašli van, a MM je ostao s dečkima; u dječje kazalište ih ponekad vodim ja, a ponekad MM; na vožnju brodom opet nisam išla, čekala sam ih s Lukom da se vrate, jer ako mi bebač pošizi, ne želim putnicima kvariti izlet; a ni na more ove godine nismo išli, jer se Luka nije volio voziti na daleke relacije...ALI meni nije žao, sve ćemo stići u životu.
Djeca su nam prekrasna, draga i pametna i svaki posebno nam obogačuje život.

[Zorana]

I meni su ustvari jedine problematicne situacije ove koje bundevica spominje. Ja padam od umora, dvije starije cure placu jer su tuzne i zele pricu, mala se dere i nema sanse da ona ceka jer je premala, dok se mala smiri njih dvije zaspu, tu i tamo uplakane, i onda ja imam griznju savjesti. Pa svaki put odlucim promijeniti strategiju, pa onda odlucim da cu im sutradan ranije procitati price, onda to i uradim, ali to jos uvijek ne znaci da sam izbjegla tu nervozu pred spavanje dok bi i sama najradije izvalila se nasred poda i zaspala.
Medjutim, sve te krize se jako dobro odrade kad covjek uspije skupiti ono malo zivaca koji su mu ostali pred kraj dana i ne pocne histerizirati i izderavati se i sl. Tako da momentalno radim na tome.
Sto se svega ostalog tice, od kucanskih poslova pa nadalje, neku promjenu u odnosu na prije ne vidim. Ok, bude malo vise nereda, ali to mi je zanemariv detalj. Sto se mene kao osobe tice, puno teze sam podnijela prilagodbu nakon rodjenja drugog djeteta nego nakon treceg. I imam osjecaj da bi sad mogla roditi jos dvoje ili troje, a puno toga se ne bi promijenilo. (osim tehnikalija i stvari organizacijske prirode)

[bundevica]

Sto se mene kao osobe tice, puno teze sam podnijela prilagodbu nakon rodjenja drugog djeteta nego nakon treceg. I imam osjecaj da bi sad mogla roditi jos dvoje ili troje, a puno toga se ne bi promijenilo. (osim tehnikalija i stvari organizacijske prirode)

X
Zorana
Da zaboravila sam vam predočiti kako to ja radim:npr. kad su predvečer nervozni, Karlu dam da boja ili piše, a ja mu pomažem, Filip slaže slagalice, i njemu pomažem, a među nogama mi stoji Luka i sisa.
Teško je, ali se isplati.

[litala]

sigurno mi post nece bit sistematican, al mozda pomogne


bajlanje starije djece kad su mladji u igri je ponekad stvarno naporno. al fizicki napornije nego psihicki. recimo - treninzi. ida smo prvi put upisali na trening kad je noa imao nekih 20ak dana (jurili s upisa doma jer nam je dolazio moj ujak s obitelji u posjet bebi ). bila sam trudna s leom kad sam vodila idu na treninge (noa sa mnom, naravno). pa sam rodila lea i nastavila s njima dvojicom vodat idu na treninge. iduce godine smo leo i ja vodali njih dvoje na treninge. pa jedne godine nisu isli na treniranje. pa sam rodila ami i jos je mm bio dva mjeseca na putu i ja s ami u marami, leom za ruku i ovo dvoje odvedem i upisem ih na treninge. triputa tjedno. i odradimo i to i idinu skolu i ovu dvojicu u medjuvremenu u vrtic.... i skuhat rucak i presvlacit pelene (platnene ) i cicat kad god i gdje god...


sto mi pomaze? objasnit unaprijed sto cemo i kako i kada. doduse, ponekad moras ponovit 300milijuna puta med za laringitis je dobra investicija

vecernju rutinu i tantrume nisam nikad imala, ni rutinu ni tantrume prvo zato jer sam lijena pa nemam nikakvu vecernju rutinu koja je svaku vecer ista, drugo sto i da pokusam, ovakvi kakvi jesu, prije bi ja ispalila nego oni. mi veceramo, obavimo toaletu, operemo zube, odemo spavat. nema citanja, nema pricanja. legnemo u krevete (u raznoraznim formacijama) i spavanje. sad je mila majka prema nekadasnjem odlasku u krevet jer sad ida ide sama a i noa je poceo ici sam (mada ponekad malo mijauce...), tako da ja sad odradjujem lea i ami (leu dosta da legnem kraj njega, ami dosta da cica legne kraj nje )

citanje, mazenje, pricanje i ostalo nam je totalno odvojeno od kreveta. jedan period je bio, i za mene predug, kad je stvarno bilo cesce da im uopce ne citam nego da citam. jednostavno - nisam nalazila vremena, snage, mira... bilo mi je krivo, falilo mi je, al eto, proslo i to...


sto se tice odlazaka bilo kamo - ja sa svojom cergom mogu zbilja bilo kuda. svi se voze bez problema, jedu bilo gdje (doduse, ne i bilo sto ), spavaju kojekuda...


kupam ih najcesce svih zajedno, to mi je jednostavnije nego jednog po jednog...

robu za presvlacenje nosim najcesce za svih (ako idemo autom) ako idemo pjeske, uzmem pelenu za bebu... i vodu za svih (i eventualno jabuku, ako idemo na dulje od sat, dva)...

eh, nema logistike, samo mm i ja od nabavke, kuhanja, pranja, ciscenja...

[Iva B]

Ne mogu ti pričati kako je to sa puno djece, ali mogu ti reći kako je to sa puno braće i sestara.
Život pun veselja i zabave (mada sam ih nekad mrzila i htjela pobjeći od doma... pubertet..). A sada kad smo odrasli, najbolji su mi prijatelji i tu su kad ih god trebam... i ne trebam..
Nismo imali puno stvari kad smo odrastali, išli smo svake godine na more (u kamp) ali nikad na zimovanje.. Nosila sam često iznošenu robu... izlistane knjige za školu... Ali apsolutno ništa mi nije nedostajalo!
Moj muž isto ima puno braće i sestara (5) i svi su prekrasne osobe!
Vjeruj mi, djeca ništa ne gube!

[ksena]

Ne mogu ti pričati kako je to sa puno djece, ali mogu ti reći kako je to sa puno braće i sestara.
Život pun veselja i zabave (mada sam ih nekad mrzila i htjela pobjeći od doma... pubertet..). A sada kad smo odrasli, najbolji su mi prijatelji i tu su kad ih god trebam... i ne trebam..
Nismo imali puno stvari kad smo odrastali, išli smo svake godine na more (u kamp) ali nikad na zimovanje.. Nosila sam često iznošenu robu... izlistane knjige za školu... Ali apsolutno ništa mi nije nedostajalo!
Moj muž isto ima puno braće i sestara (5) i svi su prekrasne osobe!
Vjeruj mi, djeca ništa ne gube!

potpisujem

[Eci]

Nije mi s njom za ić ni do dućana, pa smo pretežno doma, i svaki izlazak nekamo je živa logistika - kad je budna, kad je mali budan i tak...

Sa tim režimom treba krenuti odmah, pa se dijete navikne na spavanje vani i sve to, postane normalno. Moji su svi vezani za rutinu, Vito u isto vrijeme spava i jede uvijek, samo mu nije važno gdje je.
Kao primjer, sa 2 tjedna je bio na aeromitingu (modelarskom), sa mj. dana smo bili na svadbi (bilo je ljeto pa smo sjedili na terasi) i cikili ispod stoljnjaka za svečanim ručkom...

[NetkoMiOteoNick]

Nije mi s njom za ić ni do dućana, pa smo pretežno doma, i svaki izlazak nekamo je živa logistika - kad je budna, kad je mali budan i tak...

Sa tim režimom treba krenuti odmah, pa se dijete navikne na spavanje vani i sve to, postane normalno. Moji su svi vezani za rutinu, Vito u isto vrijeme spava i jede uvijek, samo mu nije važno gdje je.
Kao primjer, sa 2 tjedna je bio na aeromitingu (modelarskom), sa mj. dana smo bili na svadbi (bilo je ljeto pa smo sjedili na terasi) i cikili ispod stoljnjaka za svečanim ručkom...

Baš zbog ovog uvjerenja sam napisala svoje iskustvo s više djece.
Ne može se svako dijete naviknuti na ono što mi želimo.
Kod nas je bilo ovako:
Prvo dijete što više je boravilo vani to je bilo zadovoljnije i nije bilo problema ni sa spavanjem ni sa hranjenjem bilo gdje. Čak je vani puno bolje jeo nego doma.

Drugo dijete je najsmirenije bilo doma. U šetnju na 15 min i natrag kući, inače počinje plač. Prva 2 - 3 ljetovanja je isto provela pretežno u suzama i cendranju jer je bila u drugoj kući, drugom okruženju...

Treće dijete je takvo da se prilagodi svemu. Gdje god da jesmo - on zadovoljan. Jedino nije za tulumarenja, oko 22 sata pada s nogu i mora leći u krevet. Tako da svadbe i proslave Novih Godina (negdje u restoranu) ne dolaze u obzir.

Da ne mislite da sam protiv velikih obitelji. Ne baš suprutno. I žao mi je što nas nema više - ali nije išlo iz nekih drugih razloga.
Samo hoću reći da se nemožemo uvije organizirati kako smo mi odrasli zamislili. Nekada nam karakter djeteta nametne neke promjene.

[litala]

potpisujem, nema na silu


nama su se valjda potrefili sve redom vegepejci (vgp - vidila guzica puta, op.a. )

[cvijeta73]

jel' ikako moguće s više djece odvojiti vrijeme za sebe i mm-a - ono, sami samcijati da negdje odemo; večera, vikend, par dana i sl. ?

jel' ima netko tko vama želi/može čuvati više od dvoje djece u komadu?

[litala]

mi imamo moju mamu koja bi to mogla i htjela odraditi (doduse, ne na neke duge staze, al recimo, noc-dvije bi mogla izdrzati )... a imam i bar dvije dobre prijateljice koje bi sigurno "pripazile" na cergu na recimo dva dana i jednu noc, kad bi pitala

problem je sto su svi preprepredaleko za takvo nesto, tako da smo na iducih x godina mm i ja "osudjeni" da svoje slobodne trenutke dijelimo s potomcima

[Trina]

jel' ikako moguće s više djece odvojiti vrijeme za sebe i mm-a - ono, sami samcijati da negdje odemo; večera, vikend, par dana i sl. ?

jel' ima netko tko vama želi/može čuvati više od dvoje djece u komadu?

Otkad se rodio najmanji,dva puta su svi troje prespavali kod mojih.I bilo je super,i nama i njima.Ali da možemo recimo jednom mjesečno,u dva mjeseca ili tako nešto,ne možemo.

[lillifee]

ja sam prvog sina "dobila" skupa sa suprugom, a dvoje rodila, ali oni su MOJI svo troje i smatram se majkom TROJE djece. jos uvijek ne odustajem od ideje da bi voljela imati jos jedno dijete. svidja mi se biti mama, iako sam kronicno neispavana, umorna i zeljna malo mira da procitam bar 10 stranica neke knjige. uglavnom, mi smo UVIJEK sa djecom, vec i iz razloga sto nam jedna baka zivi u istri, a druga u njemackoj, a isto tako nemamo nikoga tko bi nam priskocio u pomoc, pa cak i za pristojnu mjesecnu placu .uglavnom, mi se organiziramo svaki dan ispocetka. postoje pravila kojih se svi u kuci moraju drzat, jer ja ipak imam samo dvije ruke i dvije noge. neki put je to tesko, jer smo, na kraju krajeva, programirani na bebaca diktatora, ali trudimo se da i ovo dvoje velikih dodje na svoje. gledamo svakome posvetiti bar sat vremena dnevno nasamo, tako da mozemo popricat na miru. sva putovanja, a putujemo cesto, organiziramo sa djecom, po spizu se ide sa djecom (najmanje jednim), na kavu sa djecom.....na pocetku me to malo smetalo, ali htjeli smo djecu za koju se sami brinemo i koliko god neki put bilo naporno, SVE JE MOGUCE :D. kad mi je amelie rekla da je njoj super to da ih mi svukud vodimo sa sobom i da volimo biti svi zajedno, znali smo da cinimo ispravnu stvar.
kad putujemo, svatko priskoci kad treba. ako u autu treba dodat dudu ili dat adrianu piti, napravit ce to onaj tko sjedi do njega, kad treba mijenjat pelenu, stat cemo negdje gdje se milo i ami mogu poigrat i na jos puno puno nacina, brinemo se jedni za druge. gledam da milana i amelie NIKAD ne opteretim previse sa nekim obavezama vezanim za bebu ili kucu, ali mislim da trebaju sudjelovat u svemu jer se na taj nacin uce razumjevanju, postovanju, odgovornosti....i na kraju, najvaznije, uce se voljeti.
sve ima svoje prednosti i mane, ali isto tako sve se moze uz malo dobre volje, ljubavi i organizacija, ali i dosljednosti.

[Eci]

Meni jedva pričuvaju na sat vremena dok odem zubaru. Moja i MMova mama "ne mogu" sa troje djece. Nemamo love za čuvalicu, tak da ćemo slijedećih 10 godina ići svuda sa njima i nikuda bez njih. Mene ne smeta, ja uživam u tome.

[Kanga]

veći šok mi je bio (fizički) kad sam dobila drugo dijete, nego treće. poslije drugog se sve čini tako normalno

meni je najveci sok, bez konkurencije, bilo prvo

Ifigenija, sto se tice putovanja, mi smo otisli u Francusku na godinu dana kad je trecem kikacu bilo 3 mjeseca i tamo smo se bome naturistirali (dva puta posjetili i prijatelje u Engleskoj). Nakon toga, bili smo mjesec dana u Zg, pa skoro dvije godine u Austriji koju smo isto dobro procesljali. Zadnjih pola godine krecemo se unutar hrvatskih granica (malo smo se umorili), ali cim skupimo snage.. :D

Cinjenica je da kao visestruka mama imas manje vremena za mnoge stvari, ali kao i svuda u zivotu - nesto gubis, nesto dobivas. Stvar je u prilagodbi i sposobnosti da cijenis ono sto dobivas.

[Hermione]

Cinjenica je da kao visestruka mama imas manje vremena za mnoge stvari, ali kao i svuda u zivotu - nesto gubis, nesto dobivas. Stvar je u prilagodbi i sposobnosti da cijenis ono sto dobivas.

X

Nevjerojatno je koliki se horizonti otvaraju sa svakim novim bicem.
I moja svakodnevna jutarnja mantra - POSLOŽITI PRIORITETE

[In love]

Baš mi je drago da sam pronašal ovaj topic

Mi čekamo treću sreću u 6mj i pomalo me brine kako ćemo sve to posložiti..Nije me strah, samo me malo pere to što mm radi cijelo ljeto od 0-24 pa ću na početku biti sama za sve.Jao meni.
Ali sve se može.

Treba mi još više vaših (pozitivnih naravno) iskustava...

[litala]

ma moci ces, naravno da ces moci


i mi smo bili bez mm-a prva dva mjeseca nakon rodjenja cetvrte (moja mama bila s nama prva dva tjedna)


bude tesko na trenutke, cini se neizvedivim, tesko je fizicki odhendlat ponekad tri (ili cetiri ) stvari odjednom, tesko bude psihicki to sve sama zdurat - al kad je najveca frka, jednostavno pustis sve ostalo, sjednes (makar na pod), pokrijes se usima i cekas sa frka prodje sama od sebe

[majoslava]

ja imam cetvero, i naravno tesko je staviti zivot u par recenica...

ono sto je po meni najbitnije je zelja, ostalo se sve sredi.
nikad nisam imala dilema oko toga kako se zivot sredi s puno djece, nabavi pa vidi, to se unaprije ionako ne moze shvatiti...

[ana.m]

Prvi uvjet da rodim treće dijete bio bi taj da ne radim i da imam više novaca.
Dobro to su dva uvjeta. A jedan ne spojivi s drugim.
Dakle, ostajem na dvoje!

[betty blue]

Ja tek čekam prvo dijete....imam 25 god i saznala sam da sam trudna par dana prije svadbe. Jedan od razloga zbog kojeg smo se odlučili oženiti (po nekima) tako mladi je bio taj što oboje želimo puno djece i naravno priliku da ih dobijemo (mislim na godine).

Moja baka je rodila 13 djece, doživjela je 93 godine. Moja majka je rodila petero djece i naprosto mi je nezamislivo da imamo samo jedno dijete ( i MM je iz brojne obitelji). Možda je moj stav malo prerigorozan al mislim da bi broj djece trebao biti proporcionalan financijskoj potkovanosti. Npr otac mi je rastao u apsolutnom siromaštvu i uspio i diplomirati i biti uspješan.... kako stara narodna kaže "Kog Bog stvori i košuljicu mu skroji".
Imućne parove koji žive u 200 kvadrata stana s jednim djetetom pod izlikom da to jedno žele odgojiti kako treba (poznajem slučaj) smatram sebičnima.

[andjeli]

Ja tek čekam prvo dijete....imam 25 god i saznala sam da sam trudna par dana prije svadbe. Jedan od razloga zbog kojeg smo se odlučili oženiti (po nekima) tako mladi je bio taj što oboje želimo puno djece i naravno priliku da ih dobijemo (mislim na godine).

Moja baka je rodila 13 djece, doživjela je 93 godine. Moja majka je rodila petero djece i naprosto mi je nezamislivo da imamo samo jedno dijete ( i MM je iz brojne obitelji). Možda je moj stav malo prerigorozan al mislim da bi broj djece trebao biti proporcionalan financijskoj potkovanosti. Npr otac mi je rastao u apsolutnom siromaštvu i uspio i diplomirati i biti uspješan.... kako stara narodna kaže "Kog Bog stvori i košuljicu mu skroji".
Imućne parove koji žive u 200 kvadrata stana s jednim djetetom pod izlikom da to jedno žele odgojiti kako treba (poznajem slučaj) smatram sebičnima.

Svaka čast.

[melange]

al mislim da bi broj djece trebao biti proporcionalan financijskoj potkovanosti..

ja mislim da bi broj djece trebao biti proporcionalan jačini želje za tom djecom, a ako se to još poklopi s financijskom sigurnošću, super.

to što netko ima jedno ili dvoje djece, a zarađuje basnoslovno puno, uopće ne mora značiti da bi trebao imati min.10 djece. ili kako bi se već računica radila?
neće novcima kupiti strpljenje, ljubav i volju. ili možda hoće-u obliku dobre dadilje? :/

[magriz]

Imućne parove koji žive u 200 kvadrata stana s jednim djetetom pod izlikom da to jedno žele odgojiti kako treba (poznajem slučaj) smatram sebičnima.

a ja ovakve koji se smatraju arbitrima za sve stavljam u kategoriju zabadala di ne treba

[mikka]

Ovako sam ja to zamišljala, i s prvim je to tako bilo, ali ova beba jako voli svoj red - van kuće ne spava, u autu arlauče kao da je gulim, sva se preznoji od deranja, ma neutješna je. Ako zaspi u kolicima dok vozim, budi se čim stanem... ili ako zaspi u dućanu pod klimom budi se čim izađem, i obratno. U marami hoće spavat samo ako kontinuirano idem, čim stanem - urlici. MOže biti budna cijeli dan vani, i mirna je, zadovoljna, jedino onda u autu, na povratku tako plače da je to nečuveno. Bude u grašcima znoja...

Nije mi s njom za ić ni do dućana, pa smo pretežno doma, i svaki izlazak nekamo je živa logistika - kad je budna, kad je mali budan i tak...

Mogli bismo svuda - da mi ne smeta dječje plakanje, njezin strah od vožnje i tak. Al mi je žao malecke...

I onda se pitam - što ak će mi i treća beba bit takva? Kak to sve podmirit i namirit?

ovako je i kod mene. bas iz tog razloga jedva cekam da rodim trece pa da se sefica malo smiri

Ne može se svako dijete naviknuti na ono što mi želimo.

ovo potpisujem.

[Ifigenija]

Da se javim na vlastiti topic s malo vremenskog odmaka. Moja kći sada ima 7 mjeseci, i još uvijek nerado idem bilo kamo s njom, grozna je pravo za reć Prije neki dan sam išla kupit neku robu sebi jer sam baš podrapana (ne idem nikamo jer muž stalno radi, i ne stigne mi čuvat djecu da ja idem sama, a samoj mi se - ne da) i to je bila strava. Al sam ja mirnija, pa sam to podnijela.

No, kroz ovu situaciju pronašla sam jednu važnu stvar - mir u situaciji u kojoj jesam, i mogu reći i starije dijete sada ima nešto najvažnije na svijetu - a to je puno kvalitetnog vremena, puno zajedništva, puno mira, radosti u jednostavnim stvarima.

Možda nam je bolje i sada - kad smo više manje stalno doma nego prije, kad smo jurili posvuda i stalno.

Eto, kako se život poigra s nama, a opet sve bude dobro

[Kanga]

Dok treca beba nije napunila 2-3 godine, vise od sveg ostalog pomagalo mi je mantranje dobrog straog Epictetusa:

Do not seek to have events happen as you want them to, but instead want them to happen as they happen, and your life will go well.


A i dalje dobro dode

[nenaa]

Ja imam jednu, a jako maštam o troje, i najiskrenije se bojim financija. To me najviše muči i koči. Kako vi mame više djece to izdržavate, ako smijem pitati.

[cvijeta73]

ovako je i kod mene. bas iz tog razloga jedva cekam da rodim trece pa da se sefica malo smiri

Ne može se svako dijete naviknuti na ono što mi želimo.

ovo potpisujem.

a da ti nije ovo što si potpisala malo u kontradikciji sa smirivanjem šefice?

[mikka]

pa ja mislim da ce radanje treceg bas direktno (pozitivno) utjecati na njezin karakter. a mozda sam samo nepopravljivo optimisticna