Znaju li vasa djeca da cete umrijeti?

[Mukica]

moji znaju
mi fakat cesto pricamo o tome da niko ne zivi vjecno i da se nekad dogodi da netko bas ono, naglo ode...a jos jucer je bio tu i da se tesko s tim pomiriti, ali da je i to dio zivota bas kao i sve ostalo...

ja doista ne zelim umrijeti tako skoro, ali obzirom na to da mi nema da mi je obitelj sklona kancerogenim bolestima, nikad ne znas kolko je jos toga ispred tebe... i odlucila sam svojim klincima govorit o tome da je smrt dio zivota i da nekad dodje kad joj se najmanje nadas i da u tim trenucima obicno uzima one koje najvise volis

ne kuze oni to.. i naravno da misle da se NAMA nikad nis lose nece desiti, ali ja cu bar znati, ak se bilo kaj meni dogodi, ako naglo umrem... da sam im rekla... da znaju... da ce im mozda biti lakse nego da sam otisla bez da sam ikad ista rekla o tome da se nekad mozda i ne budem vratila

i hocu da znaju od MENE, a ne da im netko, tko zna tko prica tko zna sto...

ja se najvise bojim sto ce biti s mojim klincima ako odem prerano
jer nasi su zakoni takvi da ih ne mogu nikome "oporucno" ostaviti dok je netko iz familije (ma kakva ona bila) ziv i zdrav

a danas mi se tak poklopilo, da mi je cak i akviziterka posmrtne pripomoci pokucala na vrata
pa sam se i uclanila
nikad ne znas
mislis jos sam mlada, jos stignem...

sumorna tema znam, al nije zivot samo sreca, radost i zadovoljstvo

[Brunda]

Mi smo baš nedavno pričali o tome jer Sven svako toliko izlane iz čistog mira ali na rubu suza: Mama, nemoj nikada umrijeti
Prvo sam mu probala objasniti, nije prihvatio.
Onda sam pričala o nebu (raju) i da ćemo se kad tad sresti tamo.
Pitao me ima li tamo telefon da me nazove kad stigne i kako će znati moj broj.
Pritom se prilično uzrujao i plakao pa sam odustala i rekla kako će možda dok ostarim već izumiti lijek protiv umiranja, a na to me pitao: A šta ako ga izume jedan dan nakon što ti umreš
Onda sam pošizila i rekla da ćemo jednom drugom prilikom pričati o tome jer je kasno i probala ga prešaltati na vedrije teme.
Poslije više nije načinjao temu a i ne znam što bih mu rekla a da prihvati jer mi ga je ovakvog užasno teško gledati. Baš se muči oko moje smrti i vidim da mu se srce para

[kloklo]

Ja sam nekidan njihovog akvizitera ljubazno otpravila i rekla da navrati za 10-15 godina, mooooožda onda pristanem na učlanjenje jer ja živim u uvjerenju da ću maltretirati svoje potomke sve tamo negdje do 120-te 8)

Šalu na stranu...
Leonček (nepunih pet godina) i ja smo isto nekidan imale razgovor o smrtnosti...
Zapravo je počelo kad mi je ona u nekom nevezanom razgovoru izjavila da će me maziti i paziti kad budem stara i ne budem više mogla hodati
A onda se ukočila i pitala me hoću li ja umrijeti i da će biti jaaaako tužna za mnom...baš se skroz uznemirila, pa sam odlučila za početak s mekanom varijantom daleke budućnosti, bez kompliciranja s ranim umiranjem...
Rekla sam joj da, nažalost, svi moramo umrijeti i da ću ja jednom umrijeti ali da će se to najvjerojatnije dogoditi kad ću biti jaaaako stara, kad će već ona biti odrasla kao mama sada i neće me više tako trebati kao kad je dijete.
Pitala me koliko je daleko smrt, jel daleko ko do mjeseca? (Još uvijek povremeno brka vrijeme i udaljenost, pogotovo kod stvari koje baš ne razumije)
Rekoh, još dalje, ko do one najsitnije zvjezdice koju jedva vidiš na nebu jer je tako daleko od nas - pa još puta sto!

To ju je jako usrećilo i umirilo...onda je zaspala

Svenko

Muki da se što prije izvučeš iz sumornih misli

[litala]

moj je tata umro prije petnaest godina i redovno smo mu na grobu sa svom djecom - tako da pricu o smrti i umiranju bliznjih svi znaju prakticki od rodjenja... koliko je i kako prihvacaju -

prije godinu dana umrla je mm-ova mama, doduse zivjela je jako daleko, al su klinci (pogotovo ida) ipak "dozivjeli" tu smrt


a kako sad kontaju o tome? ida sa svojih 9 kuzi dobro sto je i kako je. leo sa svojih 3.5 pojma nema. a noa, sa svojih 6 ovako svako tolko krene nabrajat: prvo ce umrijet dida, pa nona, pa tata, pa mama, pa ti ida, pa cu onda ja, pa leo pa beba ami... joooooj, blago se bebi ami - ona ce najduze zivjet!

i tako on nabraja dok ga ida ne presjece kad dodje do ami i kaze mu: jooooj noa sto si smotan! ko da ne znas da i bebe mogu umrijeti prije? nisi nikad cuo za prometnu nesrecu?? da nekog zgazi auto?? e, pa moze zgazit bebu, naprimjer! pa umre prije mame... ili se moze jako jako razbolit pa isto umrijet...

noa, naravno, kontrira da to nije uopce istina i da moramo "otic" po redu kako smo i "dosli"...


eto, tako se oni razgovaraju, a mm i ja pritom ne znamo dal da se umijesamo ili bolje da sutimo i ne kompliciramo...

[tanja_b]

Zna, ali nisam sigurna koliko je stvarno svjestan što to znači.
Ljetos je stalno pričao o mojem djedu i baki i kako su oni na Mirogoju, a onda mu je odjednom došlo u glavu da i njegov deda ima već 70 godina i da je star i da bi mogao umrijeti. To ga je donekle zabrinulo, ali ne previše. O smrti roditelja nismo detaljnije razgovarali, tako da ne znam koliko je svjestan.
Mislim, zna on da svi ljudi umiru (jednom je čak i povikao: "Ali ja ne želim umrijeti" - naravno, prije spavanja :/ ), ali ne bih rekla da je sve to u svojoj glavi prožvakao do kraja.
Trenutno ga više okupiraju teme kao: kad ja narastem, odselit ću se od vas i imat ću svoju djecu... pa će oni, kad narastu, imati svoju djecu... i tako dalje, i tako dalje. Što mislim da nije loše, jer mi se čini da ga takve priče o budućnosti vesele, a onda se i smrt lakše prihvaća.

[krumpiric]

Zna, ali ne kuži.

[Balarosa]

Zna, ali ne kuži.

Ovako i ja

[ivarica]

ima 9g i veeliki strah da ce dozivjeti(prezivjeti) nasu smrt :/
i onda se svadjamo:
on: ja zelim umrijeti prije vas, necu moci podnijeti da vi umrete prije, zelim umrijeti prije vas makar jedan dan
ja: ako ti umres dan prije, ja sigurno umirem tog sljedeceg dana, ne zato jer sam po rasporedu trebala, nego od tuge sto si ti umro, pa se ti misli oces li umrijeti dan prije.
on: hocu, makar jedan dan prije
ja:....

i tako
spasio bi nas samo meteor



ili psihoterapija

[štrigica]

znaju... ne komentiraju puno više...

[trinity]

mladje se ne zamara previse s tim, stariji sin da.
zna da cemo umrijeti, zna da neki umiru mladi (imamo i bliske primjere u obitelji), ali ipak ocekuje da cemo svi umrijeti u dubokoj starosti.
jedino ponekad kaze kako on ne bi zelio nikad umrijeti.

[mamma san]

Lovro je mali, 4,5 g. I tek je ovo ljeto započeo svoju priču o smrti.

U stvari baka (sveki) mu to nabacuje kao misao u svakoj drugoj rečenici . Naime, žena ima godina 78, izuzetno je vitalna, totalno zdrava, i ako je zdravlje posluži, stvarno ima još hrpu godina ispred sebe.

Ali ona se užasava smrti. Cijeli svoj život. I svake godine na moru se oprašta od mora, jer, pogađate, umrijeti će prije sljedećeg ljeta. I tako već godinama.

I tako priča sa Lovrom.
On: Baka, hoćeš li doći kod mene kad dođemo u ZG?
Sveki: Uh...ako ću biti živa...(tmurnim glasom i jadnim)..
On: Baka, a zašto nećeš biti živa?
Sveki: Pa, moram umrijeti, stara sam....

druga priča:
On: Baka, možeš li bla bla?
Sveki: Joj, rado bih ljubavi, ali ne mogu. Jako sam stara i ružna. (aaaaaa)
On: Baka, hoćeš onda umrijeti?
Sveki: Da, umrijeti ću...


i tako SVAKA priča sa njom završi na ovaj način..

Posljedica: Lovro mi je svaku večer prije spavanja plakao i bio tužan jer će mu baka umrijeti. aaaaaaaaaaaaaaaaa
Pop..ila sam na nju (kao i MM). Na kraju joj je zabranio da više UOPĆE spominje starost, smrt, kraj života..itd.

Na ovu priču moram se nadovezati na još jednu svekinu strahotu što se tiče starosti, a to je da je starost ružna. I da je ona ružna. STvarno nije. I ono što poludim to je nametanje njenih stavova (o vlastitoj nesigurnosti) mojem djetetu i kreiranju jedne iskvarene slike, a to je da svaka osoba koja je stara je ružna.
Pop...im. Na kraju, kad lijepa priča ne pomaže (kod nje, pred njim) postajem gruba.

[BusyBee]

iv, kod nas je identicno

[Audrey]

Moj se T. jučer iz čista mira rasplakao, kad sam pitala zašto rekao je: ' Ti ćeš umrijeti i ja ću ostati sam'. Bilo je već kasno, bio je umoran i cendrav pa se nisam s njime htjela upuštati u neke rasprave nego sam mu samo rekla da ja mislim još dugo, dugo živjeti.
Prije jedno godinu dana iznenada je umrla dobra bakina prijateljica, koju su viđali i s njom kave ispijali (baka, ne klinci) svaki dan, i tad su prvi puta shvatili, M. prije svega, da te osobe više nema, da je nikad više neće vidjeti. Ali, M. vjeruje da je teta J. gleda s neba, da joj je drago kad pričamo o njoj, kad zapalimo svijeću, kad je spomenemo u molitvi...

Ali, pokušavam klincima objasniti smrt ne samo kroz religijsku stranu, znači i kad umru oni i dalje 'žive' na nebu', nego i kao prirodan proces i nešto što je potrebno. Čitala sam jednu priču (strip, zapravo )o grupi ljudi koja je našla dolinu u kojoj je bio izvor vječnog života, nisu se mogli razboljeti, nisu mogli umrijeti ali nisu mogli niti imati djece. Jednog dana došao im je otac sa svojim sinom, dječakom oko desetak-dvanaestak godina, i ti ljudi među kojima se već stoljećima nije rodilo dijete su se skupili oko njega, žene su ga dirale, mirisale... Tada su odlučili napustiti dolinu, i proživjeti svoj smrtni život sa svim što uz to ide - starošću, nemoći, bolesti, konačno smrću, ali i potomcima.
Par puta sam im pričala tu priču, oni su došli do pojednostavljenog zaključka da ljudi moraju umirati da bi se drugi mogli rađati ili bi na svijetu bilo previše ljudi pa bi svi umrli .

[sandraf]

ja sam svom objasnila (kad je krenuo kontat da se umire) da nema brige - ja cu pozivit jos o-ho-ho godina i na kraju ce mu bit puna kapa i mene i mog zivota i reci ce - stara, dosta mi te je, koliko ces me jos godina tlacit... !

to mu se dopalo, zakljucio je da ako je tako - onda nikad necu umrijeti.

[Matilda]

Pitanja o smrti prisutna su kod nas zadnje tri godine. Često postavlja pitanje zašto je dedek morao umrijeti, ja joj kažem jer mu je srce bilo bolesno, pa imaš li ti bolesno srce, a tata, a baka?
Uglavnom, objasnili smo da ljudi umiru jer su jako stari ili su teško bolesni, također da moramo biti oprezni u prometu.

[Anita-AZ]

Jooj Litala... koji post... ustvari govori o tome koliko to djeca ipak ne mogu percipirati, ali isto koliko to ne shvaćaju ozbiljno (što je ustvari dobro).

Ja nisam imala potrebu o tome pričati sa svojim djetetom (starijim, s mlađim nema smisla). Kad ja odem, bit će im svima šok rekla im ja to ili ne. Mislim da im time ne mogu toliko olakšati koliko im mogu ostaviti neki trajni strah od te mogućnosti, kao što je meni radila mama. Cijeeeli život strahujem od toga da mi mama ne umre, jer uvijek kad je bila tužna je pričala o smrti i onda bi ja na svaki njen "au" već imala filmove u glavi kako ću ostati bez mame itd. I eto je, još je živa, a ja sam kao dijete već imala pravi stres kao da je umrla tisuće puta.

Takve teme bolje pustiti na miru što se mene tiče. To su neshvatljive teme odraslima, a kamoli djeci. Osim ako pitaju, onda ok. Ili ako stvarno osjetiš iznutra da je potrebno nešto im reći, a da to nema veze sa trenutnom depresijom ili nekim sličnim stanjem.

[flower]

kud ova tema...danas ujutro - ne mogu podnjeti da ti moras umrijeti prije mene (ona)...i onda ja krenem sa zagrljajima i zivotom koji nije fer, ali eto ne treba biti tuzan oko neceg sto tek treba doci itd.itd.itd.
kako ocekivati da oni shvate kad ni mi veliki ne mozemo.

[iridana2666]

mamma san ovo sa bakom.... I ja sam imala (pokojnu) nonu koja je govorila kako bi ona rado umrla na samo jedan dan da vidi tko će joj doći na pogreb
Na kraju je bilo toliko ljudi da se zakrčilo cijelo mjestašce, crkva, plac, groblje....nisi imao kamo stati ..nadam se da je bila sretna kad je to vidjela

Moje cure ne pričaju o smrti. U zadnjih godinu i pol odlazimo na groblje mojoj mami i znaju da je nona unutra i da je 'zauvijek zaspala jer je bila jako jako bolesna i jako se patila'. Pred neki dan mi je mlađa rekla da moramo kupiti cvijeće noni da bude sretna dok gleda sa zvijezdica i da vidi kako ju mi još uvijek volimo

[anchie76]

Zna da cemo umrijeti.. i mi i on i svi. Doduse nismo duze vremena dotakli tu temu. Mozda je u medjuvremenu zaboravio da svi umiremo

[Maja]

Imala sam s Janom baš neki dan razgovor, pričao je nešto o tome kako ga tata više neće moći nositi kad jako naraste, pa je prešao kako će tata umrijeti kad on bude star, a prabaka i pradjed će umrijet za koju godinu... Ja ga pitam jel te toga strah, da ćemo svi umrijeti? Ne, kaže on, samo mi je bezveze kad netko umre. Tako nekako i ja razmišljam o smrti.
Nolu je puno više strah toga da ću ja umrijeti pa joj ponekad još slažem da neću, kad me pita.

[Anita-AZ]

I sad primim o Alliaza još bolju ponudu za osiguranje u slučaju smrti putem nezgode. Osigurajte svoju obitelj! Što pobogu znači OSIGURATI OBITELJ? Zašto jednostavno ne napišu "Dajte neka vaša obitelj bar dobije nešto keša, kad već neće biti vas!"
Zašto se davanje novaca u slučaju smrti zove OSIGURANJE?! Tko tu koga čini sigurnim? Osiguranje bi trebalo značiti da me nešto osigurava, da me čini sigurnijom, a ne da plate mojim voljenima ako me nešto nenadano pukne.

Ispričavam se na uletu, ali ovo me žestoko živcira.

Kao da je naša jedina svrha u životu financiranje obitelji, pa znate kad vas ne bude, vaša djeca imaju i dalje isto što i ranije AKO STE SE OSIGURALI. Tko će ih osigurati ljubavlju, pažnjom, podrškom i usmjerenjem?
I kao da bi ih tih desetak tisuća Eura iz nečeg izbavilo ionako.

Grrrrrrrrr.....

Tko je smislio tu foru sa osiguranjem?!

[s_a_n_d_r_a]

Ja nisam imala potrebu o tome pričati sa svojim djetetom (starijim, s mlađim nema smisla). Kad ja odem, bit će im svima šok rekla im ja to ili ne. Mislim da im time ne mogu toliko olakšati koliko im mogu ostaviti neki trajni strah od te mogućnosti

Takve teme bolje pustiti na miru što se mene tiče. To su neshvatljive teme odraslima, a kamoli djeci. Osim ako pitaju, onda ok. Ili ako stvarno osjetiš iznutra da je potrebno nešto im reći, a da to nema veze sa trenutnom depresijom ili nekim sličnim stanjem.

zelim potpisati ovaj anitin dio

[s_a_n_d_r_a]

mamma san,oprosti ali

[hrčkić]

Moja N. (3g) još nije došla do te teme (na sreću osim ponekog uginulog mrava (čitaj zgaženog) i jedne uginule ribe, nismo se susreli sa smrću), ali ja sam u tolikoj mjeri nespremna o tome razgovarati, ma uopće i misliti, da se nadam da uskoro niti nećemo doći do tog razgovora. Pa ja tulim kad čitam Vaše postove, a ne da o takvim stvarima razgovaram "uživo" sa svojim djetetom :/

[Loryblue]

L: mama oćeš ti umirt?
Ja: oću cico, jedan da, svi moramo umirt.
L: kad ćeš umrit?
Ja: kad ti odrasteš, budeš velika i budeš imala svoju obitelj i svoju djecu. ja ću tad bit već stara.
L: a ja, kad ću ja umirt?
Ja: (rasplačem se ko kišna godina jer mi milijun depresivnih i crnih misli proleti glavom), ali uspijem kazat: ti ćeš dugo, dugo živit i brinit o svojoj dici.

mene ovakvi razgovori stvarno bacaju u crnjak i poludim od njih. na samu pomisao umiranja se cila naježim. jedino molim Boga da doživim da ona odraste i ima svoju obitelj.

[Mima]

Zna da ljudi umiru, umro joj je deda, gledala je Kralja lavova u kojem je to baš lijepo objašnjeno - ali da ćemo MI umrijeti, to nije došlo na red, i takve razgovore izbjegavam. Ali, pametna je, i vidim da razmišlja o tome.
Kad smo išli sa Špancirfesta kaže meni Lea:

- Znaš šta je fora? To što možemo SVE naučiti. Ne puno, nego SVE. A znaš zašto? Zato što dani nemaju kraja!

I tako ona napadno i uporno ponavlja da dani nemaju kraja, i ja joj kočano kažem : pa, khm, sjećaš li se Simbinog tate, kako ga je pregazilo ono krdo, pa jesu li za njega dani imali kraja? I deda, jesu li za dedu dani imali kraja. Na to ona zaključi:

- Pa, za dedu su dani imali kraja, ali za nas još uvijek dani traju - znači, dani nemaju kraja!!

E da - ali mi imamo

[ninochka]

često pričamo o smrti unazad godinu dana i ja to pokušavam ne raditi tragičnim iako bapomenem da se to još skoro neće dogoditi. i još ubacim ako pazimo preko ceste npr. ili neku drugu edukativnu storiju

želim da shvati da ako te zgazi auto ne digneš se ko u crtiću nego te nema i zato se mora paziti

btw. već sam par godina učlanjena u posmrtnu a imam 29 radije ću ja to nego oni za nedobog

[čokolada]

A. također ponekad pita o umrlima iz obitelji, ali nekako se pomiri s tim da im ipak duša stigne na nebo. Ma što ta duša značila. Zamišlja je kao anđela.

Vidim da o tome ipak razmišlja jer je i njen višegodišnji (zamišljeni) prijatelj Bobo također prije godinu dana umro, ipak posjećuje je i sudjeluje u njenom životu, iako je zapravo nevidljiv svima osim njoj.

Ponekad inzistira da joj kažem koliko ćemo još tata i ja živjeti jer ne bi htjela da umremo.

[pikulica]

Kod nas se jedno vrijeme intenzivno razgovaralo o smrti, jednostavno jer je bila jako prisutna u našoj obitelji. Sa nekih 4 -5 godina N se panično bojao moje i MM-ove smrti unatoč objašnjenjima, tješenju... Odlučio je da neće odrasti, ići u školu ni na fakultet....Upravo jer sam mu ja govorila da ću ja umrijeti tek za puuuno godina kad on odraste.
Sad ga je to nekako prošlo, puno je puta bio na grobu, svojim bakama, našim rođacima.... Nedavno je poginuo moj 29 godina star bratić, vidio je da mi je teško i tješio me je, da kako je on na nebu i kako ću ga ponovo vidjeti...

[emily]

znaju
kad pitaju, onda o tome razgovaramo (ima perioda kad vise pricamo o ovoj temi, a nekad prodju i mjeseci da ni ne spomenemo)
ne nacinjem tu temu sama od sebe

Kad ja odem, bit će im svima šok rekla im ja to ili ne. Mislim da im time ne mogu toliko olakšati koliko im mogu ostaviti neki trajni strah od te mogućnosti
......

Takve teme bolje pustiti na miru što se mene tiče. To su neshvatljive teme odraslima, a kamoli djeci. Osim ako pitaju, onda ok. Ili ako stvarno osjetiš iznutra da je potrebno nešto im reći, a da to nema veze sa trenutnom depresijom ili nekim sličnim stanjem.

X

[Veki]

i hocu da znaju od MENE, a ne da im netko, tko zna tko prica tko zna sto...

Teško mi se otvarati i pričati o tome na forumu, ali sama imam vrlo jasnu sliku o životu poslije života. Nakon trauma u pubertetu ( sa osjetljivih 13 mi je umro tata ) i dugogodišnjih traženja odgovora, ja sam na prekrasan način dobila svoj odgovor.
Moji klinci su još mali, zadnje se Babi rasplakala na sam spomen smrti, tako da ne kanim započinjati još tu temu. Ipak smatram ( i želim ) da treba što prije razgovarati s njima o tome. Čak sam razmišljala ( možda nekima morbidno ) napisati im pismo sa mojim mislima na tu temu, kako bi ih utješila, dala pozitivnu sliku, objasnila..., ako se šta dogodi prije nego uspijemo razgovarati o tome. To mi je jako bitno jer je to nešto šta je mene obilježilo i voljela bi svoje iskustvo njima prenjeti.
Zato sam citirala Mukicu jer to je nešto o čemu razmišljam, baš to da im netko drugi priča tko zna što

[Tiwi]

Jooj baš jučer o tome mislim, jer me zateklo.

Vozimo se u autu iz ZGa a Patrik pita "Mama, a di je Tanjina baka?"
Ja zujim.. hm. I odlučim reći istinu: "Nema je, umrla je. Bila je jaaaako stara i umrla je."

Nije mu se svidjelo pa se počeo ljutiti i vikati da nije umrla i da je ima. Pa ja nisam znala kaj da velim i šutila sam.

A onda je nakon kraćeg razmišljanja počeo trkeljati gluposti tipa"ja ću puno papati i biti egijo (velik) i i - i onda ću jako umleti.." :/

Mislim da je premali da skuži.

Nije skužio ni kad smo mu rekli da je moj tata umro, ni kad smo bili na groblju..

Mislite li da je prerano?

[pikulica]

Tiwi, ja mislim da jest prerano, ja bih mu pokušala nekako priču oko smrti "zamotati" u dok dođe vrijeme za pravi razovor.

[Loryblue]

Mislite li da je prerano?

definitivno je.

L. prihvaća da ljudi umiru pa čak i onako, usput suosjećajno, prokomentira: a pa sigurno je bio star/stara i sad je na nebu. ali smrt životinja ne prihvaća ni pod razno.
imali smo mačke (i još uvik imamo 4 komada okolokućnica) i jedna je netragom nestala. i pita L. di je pepa kad je nije viđala par dana. a ja onako (sritna šta je jedna manje na kazanu) kažem: biće crkla, nije sigurno otišla u pariz. a L. u plač ko ljuta godina. ma di je crkla, kako crkla, nije crkla.......pepa se zaljubila i otišla živit s curom (naknadno smo otkrili da je pepa ustvari bio pepan) u brdo i imaju svoju dičicu.
smrt životinja je jednostavno neprihvatljiva. životinje žive vječno, sretne i zadovoljne, najčešće u skladnom braku s puno dice (ovo su sve konstrukcije moje L.) koja se ovo lito bacila na pod urlajući jer je vidila da je moja mama zgazila mrava koji je krenio priko kućnog praga. jedva sam je smirila i objasnila kako je taj mrav bio iz sorte oni zločestih, starih i ofucanih mrava štro ulaze u gače. "Ali su mu dica ostala živa jer su dobra, je li tako mama???"

[nela]

Moj je fasciniran tom temom već više od godinu dana, a još nema ni četiri.

Kako živimo u blizini groblja, svako toliko zatraži da odemo tamo prošetati "da vidimo tko je umreo".

[mommy_plesačica]

AA me jučer pitao kako ću izgledati kad istrunem ( ) pa mislim da će uskoro shvatiti da mama nije vječna.

[bucka]

mi smo ovo ljeto bili na jednom groblju, pa su krenula pitanja: ko je u grobeku, zasto su bili stari, zasto su umrli, zasto su sad u nebu...
nakon 100 njenih pitanja i 100 mojih odgovora dijete je izjavilo da ce nju njena baka Iva cuvati dok se mama ne vrati iz neba!!!

[aleksandra70vanja]

[: biće crkla, nije sigurno otišla u pariz. :

vidi se da si iz istog grada kao Smoje

[Trina]

Znaju.I nije da ih to previše muči u životu.Oni su to shvatili ovako:ljudi umiru kad imaju teeešku bolest,u samobraćajkama,kad su jaaako stari i od droge.I to bi bilo to Budući da ne spadam u nijednu kategoriju (osim eventualne saobraćajke ali ne vozim pa se ne zamaraju s tim) ne boje se

[tajchi73]

moji su još premali da bi o tome zapitkivali, ali se zato još uvijek jasno sjećam kako je to mene mučilo. Prvo me dugo bilo strah da ću ja umrijeti ( s cca 5 g. ), čak sam se bojala zaspat jer šta ako umrem :/ i drugi dan me nema ( ah, dječje razmišljanje ) .Onda me uhvatio strah što ako moji umru, što će bit sa mnom itd.itd. To me baš dosta dugo proganjalo i uvijek navečer, valjda me noć asocirala na smrt . Nemam pojma kad sam se točno uspjela riješit tog straha ali mislim da je još dugo,dugo ( sigurno i s 10 g ) bio prisutan. Nadam se da će moji klinci taj strah nekak lakše proć .

[Maslačkica]

[kažem: biće crkla, nije sigurno otišla u pariz. a L. u plač ko ljuta godina

Mislim da se prije naljutila i zaplakala na tvoje riječi, a ne na to što je "umrla"...nego "crkla"
Sjećam se da me kao malu to jako ljutilo i frustriralo, jer kada bi mislila da bi se neko trebao suosjećati, a oni meni nekako to kao "bace"... ma šta kao dijete... pa kada bi mi rekli "crnčuga" za crnca, a ja 16-17 godina zapjenila bi se...

[bucka]

ali se zato još uvijek jasno sjećam kako je to mene mučilo. Prvo me dugo bilo strah da ću ja umrijeti ( s cca 5 g. ), čak sam se bojala zaspat jer šta ako umrem :/ i drugi dan me nema ( ah, dječje razmišljanje ) .Onda me uhvatio strah što ako moji umru, što će bit sa mnom itd.itd. To me baš dosta dugo proganjalo i uvijek navečer, valjda me noć asocirala na smrt . Nemam pojma kad sam se točno uspjela riješit tog straha

slično tako i ja!

[elin]

moji su još premali da bi o tome zapitkivali, ali se zato još uvijek jasno sjećam kako je to mene mučilo. Prvo me dugo bilo strah da ću ja umrijeti ( s cca 5 g. ), čak sam se bojala zaspat jer šta ako umrem :/ i drugi dan me nema ( ah, dječje razmišljanje ) .Onda me uhvatio strah što ako moji umru, što će bit sa mnom itd.itd. To me baš dosta dugo proganjalo i uvijek navečer, valjda me noć asocirala na smrt . Nemam pojma kad sam se točno uspjela riješit tog straha ali mislim da je još dugo,dugo ( sigurno i s 10 g ) bio prisutan. Nadam se da će moji klinci taj strah nekak lakše proć .

ovak i kod mene, zato kad mene moja pita ja ću imati ovaj scenarij:
ona: mama da li ćeš ti umrijeti?
ja: neću koko ja sam Highlander
ona: mama da li ću ja umrijeti?
ja: nećeš koko ti si kći Highlandera, pa si prema tome i ti Highlander.
8)
ma ne, zezam se, ali fakat kaj bum joj rekla kad pita, a znam da hoće?

[†marival]

aj mi je trebalo da idem kopati onak bezveze po izazovima roditeljstva

muki ... ah

čitam Vas i razmišljam ... ova tema :/

Moji veliki dečki naravno da znaju ... i Luka zna samo što je to bila samo jedna od niza tema u našim životima ... onako usputna kao i mnoge druge teme ... sve do ove zime kada je takvo jedno pitanje počelo kucati na NAŠA vrata ... sada već sve znate o mom karcinomu ( sada sam dobro idem 3.10. na kontrolu )
i nema tog objašnjenja i nema tih riječi koje oni mogu shvatiti ... veliki to proživljavaju na svoj način ... ali Luka sve češće odjednom dotrči meni zagrli me i kaže - ne želim da mi umreš pa krenu suze, drhtaji ufff pa ja kažem - neću Luki umrijeti ... a on meni ... mama idemo doktoru da mi to izvadi ... tu mi je to unutra ( pa pokazuje svoju lijepu svoju pametnu glavicu ) ...i kaže tu mi je to unutra ... i plaće ( hoće opisati svoju misao o tome )
ne moram Vam ni opisivati kako je meni u tim trenucima ... ali borim se i odmah mu odvučem pažnju na nešto drugo ... da zaboravi

htjela sam ustvari reći da je razgovor jedno ali kada dođe do situacije to je nešto sasvim drugo ...

ne želim sada umrijeti ...

[aleksandra70vanja]

moja V je prije 2 noći samo počela plakati, još nismo zaspali
guši se dijete u plaču
jedva mi je uspjela reći da plače jer ćemo tata i ja umrijeti
uspjela sam je smiriti da to neće biti još dugo, dugo (ne lažem joj nikad, nadam se da i to nije laž)

marival

[snjež]

U stvari baka (sveki) mu to nabacuje kao misao u svakoj drugoj rečenici .


Posljedica: Lovro mi je svaku večer prije spavanja plakao i bio tužan

same thing here...
samo kod nas babetina nije brijala na svoju smrti of korz nego na to da bi mu mali braco mago umrijeti (jer sam imala spontani) pa si je ova zabrijala da sam maltene ne znam kaj...
i pošto smo mi nekrsti onda mu je stalno govorila da ako braco umre neće ići u raj jer nije kršten, kao ni on BTW...
tako da se ovaj na sve brinuo....
dok nismo prokljuvili da mu to ona puni glavu...to mi je inače EX sveki pa nisam mogla odreagirati na nju...

[kloklo]

Snjež, užasno! :shock:
Ma, koji je vrag tim ljudima da ne znaju zvezat gubec i djeci pune glavice takvim strahotama?

[melange]

I sad primim o Alliaza još bolju ponudu za osiguranje u slučaju smrti putem nezgode. Osigurajte svoju obitelj! Što pobogu znači OSIGURATI OBITELJ? Zašto jednostavno ne napišu "Dajte neka vaša obitelj bar dobije nešto keša, kad već neće biti vas!"
Zašto se davanje novaca u slučaju smrti zove OSIGURANJE?! Tko tu koga čini sigurnim? Osiguranje bi trebalo značiti da me nešto osigurava, da me čini sigurnijom, a ne da plate mojim voljenima ako me nešto nenadano pukne.

Ispričavam se na uletu, ali ovo me žestoko živcira.

Kao da je naša jedina svrha u životu financiranje obitelji, pa znate kad vas ne bude, vaša djeca imaju i dalje isto što i ranije AKO STE SE OSIGURALI. Tko će ih osigurati ljubavlju, pažnjom, podrškom i usmjerenjem?
I kao da bi ih tih desetak tisuća Eura iz nečeg izbavilo ionako.

Grrrrrrrrr.....

Tko je smislio tu foru sa osiguranjem?!

lol ne znam kako da ovo započnem, pa ću drito u glavu.

tata mi je umro prije mjesec i pol dana, imao je nepunih 50godina.
ja sam još na faksu, brat isto, drugi brat je prvi srednje.
svima nam još itekako treba njegove ljubavi, pažnje i podrške,
ali u onim trenucima kad su se zbrajali troškovi pogreba i svih popratnih sadržaja, bili smo sretni što smo imali barem to osiguranje (koliko god se ti snebivala nad semantikom te riječi) da se ne zadužimo preko glave.

i iako se ne radi o nekoj basnoslovnoj cifri, srce mi se paralo dok sam gledala mamu kako zbraja sve na listu papira i popisuje od koga je dobila koliko novaca, pa na kraju kaže, ajde barem imamo i to osiguranje.

naravno, ni da se radilo o milijunskom iznosu, ništa ne može vratiti ni zamijeniti mog tatu. ali vjeruj mi, kad te takva tragedija i tuga snađu, neki mir nađeš i u činjenici da se ne moraš brinuti što ćeš sutra jesti.
tj ja znam da ga je moj tata pronalazio u toj činjenici.
inače to osiguranje ne bi ni uplaćivao.

i naravno da je glupo što se čak i takve stvari na kraju svedu na novac.
ali ne živi se od zraka. niti od ljubavi i podrške.

[ivancica]

Marival , hvala Bogu da si dobro.

Moj Fran uopće nema strah od smrti. Iskreno, ja se stalno pitam kako to, jer je to za njihove male glavice tako normalno kad se i mi veliki duboko u sebi grozimo toga.

On o tome priča kao o najnormalnijem. I o svojoj smrti i o smrti ostalih pa i o našoj. Za mene dapače zna reći da će onda konačno moći jesti čokolade koliko hoće i igrati se na kompjuteru do mile volje. Ali ga ja onda ugasim riječima da će mu do tada već gric i grec pojesti sve zube i da mu se neće više ni jesti čokolada jer ćemo i on i ja biti prilično stari.

I zna da moramo svi otići tamo gore kod Isusa.

Samo mu nije jasno kako dođemo tamo gore. Sam je rekao da nas sigurno odnesu anđeli na svojim krilima kad mi ljudi ne znamo letjeti.


Tiwi, ne mogu vjerovati da te Patrik već pita takve stvari! :shock: Mi smo još s Mislavom na učenju izgovaranja riječi.O "umnijoj komunikaciji" On tako super priča?

[ivancica]

Htjela sam reći : O umnijoj komunikaciji još nema uopće govora.