Drage cure, fizički se i ja osjećam vrlo slično kao i sve vi (još sitno brojim do poroda), ali psihički......

Ja se nadam da su kod mene problem samo hormoni, naime, MM i ja smo inače u dugoj i sretnoj vezi i super se slažemo, a često imamo i svoje solo izlaske i uvijek smo bili dosta samostalni po tom pitanju. To i meni odgovara, jer nisam kućni tip.

Ali sada kada trebam roditi (termin mi je bio prije par dana), strašno sam osjetljiva na to što sam doma u neizvjesnosti sama i po cijele dane nemam s kime progovoriti par riječi. Tu i tamo se nađem i prošetam s frendicama, ali to bude tako, svaki 2. dan u najboljem slučaju.

S druge strane, on i kad se vrati s posla ne oustaje od svoje rutine (teretana, kave, trčanje), kad dođe doma je umoran i pospan, pa gleda TV, drijema, jede......Bez obzira koliko mu govorim kako sam usamljena i treba mi društvo, on uporno ne kuži. Ili ga je isto strah kao mene (poroda, bebe), pa jednostavno tako reagira kao muškarac????

Kaj da radim s njim i sa sobom, imam filing da dok god sam tako jadna i usamljena i nikakva ziher neću niti dobiti trudove od silne nervoze....

Ima li neka sličnu situaciju?????