Imam sinčića, još je beba (a on ima stariju seku). Mislila sam da nikad neću imati sina, da se to ne može dogoditi, da nisam rođena za to da imam sina. Nisam, zapravo, nikad poželjela sina. A sad ga imam i - pogađate - naaaaajbolji je i naaajslađi na svijetu... Lavić mamin...

E sad, zanimaju me neke stvari o dječacima pa bih molila iskusnije mame dječaka (a po mogućnosti i djevojčica - radi usporedbe) da mi odgovore.

Je li istina da dječaci progovaraju puno kasnije od djevojčica?

Je li istina da nisu tako brbljavi kao djevojčice, da ne traže neprestano brbljuckanje s roditeljima? (Moja bi kćerkica samo bla-bla-bla...)

Je li istina da nisu tako emotivni kao djevojčice? Rasplaču li se teže? Cendraju li?

Je li istina da zbog svog muškog mozga mogu raditi samo jednu stvar odjednom?

Je li istina da nisu tako (psihički) komplicirani kao djevojčice? Govore li o svojim osjećajima?

Jure li svi dječaci naokolo po cijele dane, stalno nešto "šarafe", bučni su, vole automobile, bagere, lopte, puške?

Netko mi je rekao da je s dečkima lakše. Slažete li se s tim?

Što kao mama dječaka mogu očekivati?

Uglavnom, moj mi je muškarčić pravi izazov i baš me zanima kako će to ići s njim. Trenutno mi se čini da ne znam baš ništa o dječacima, o tome kakvi su oni, što je u njihovim glavama, što žele, misle... Možete li mi pomoći stvoriti neku sliku? Znam da je svako dijete osoba za sebe, ali ipak... Možda otkrijemo da većina ima nešto zajedničko.