Stariji sin je krenuo u vrtić 1.9. Prvi tjedan je ostajao sam po 15, drugi dan 30 min., treći dan sat, sve polako. On je to sve skupa super podnosio, i mi skupa s njim do drugog tjedna kad je počeo ostajati na ručku.
Prvi dan njegovog boravka koji je uključivao i ručak, završio je tako što mi je došla teta sva uzrujana s pitanjima: pa što jede vaše dijete, on ne želi ništa jesti i sl. Pokušala sam joj objasniti da mu je to prvi ručak u vrtiću i da ja ni ne očekujem da on jede, ionako dolazim po njega u podne i pol pa ruča svaki dan doma. Na to reče ona meni da ga je natjerala da pojede dva krumpirića i da je nakon toga povratio :shock:
Objasnila sam joj da ne želim da ga tjeraju da jede, da će gladno dijete jesti ako je gladno i da treba vremena da se adaptira u vrtiću.
Sutradan ujutro opet popričala s njom, bilo je kao sve ok. Dođem ja namjerno u vrijeme ručka i imala sam što vidjeti.
Izbacili me iz vrtića i zaključali mi vrata sa zahtjevom neka čekam vani dok ručaju. Kako sam bila kraj prozora, čujem djecu kako plaču, a tete se ružno deru na njih da moraju jesti. Čujem Vitu kako viče da neće meso, plače i vrišti, luuuuda čekam da mi otključaju vrata.
Dolazi teta i kaže mi kako je pojeo meso i kako trebam biti zadovoljna, kaže mi da ga nije silila i da nije plakao. Vito izlazi jecajući vani, vidim i ostalu djecu kako plaču nad tanjurima. Pokupim Vitu doma, nazovem psihologicu i ravnateljicu. One ne žele kritizirati rad teta. Od tada nismo išli u vrtić. Razmišljam da li da ga dam u drugi vrtić (ako je to sad uopće moguće) ili da uopće ove godine ne ide u vrtić.
Od ta dva dana Vito svako malo sam ispriča kako nije htio jesti, kako je teta rekla da mora i kako je plakao. I druga mama,čija curica ide s Vitom, kaže da je mala istraumatizirana.
Što da radim?