 |
|||
Psihološka pomoć
Sada, nakon 5. izgubljene trudnoće i izvađenog i drugog jajovoda nekako mi je opako teško samoj polijepiti sve te komadiće u koje sam se rasula. Da li ste ikad tražile pomoć psihologa, psihijatra, babe vračare koja skida uroke, whatever, i imate li ikog za preporučiti?
aenea draga....mozda je glupo reci,znam kako ti je ali viruj mi da znam! i znam i to da ce jos sutra biti puno bolje samo trebamo valjda proci i tu fazu....no ako ti zaista treba psiholog, zasto ne....samo pusti te babe vracare,ma nece ti one nis pomoc,bolje onda mene nazovijer nemam broj nijednog dobrog psihologa osim sebe
ne mogu ti dati preporuku, samo sam ti htjela poslati jedan veliki
aenea
nazalost ti niti ja nemam nikog za preporuciti. klinika u kojoj sam bila na prvom postupku ima svog psihologa kojeg ti nude prije nego sto i pocnes s postupkom, tako da znas koje su ti mogucnosti. to nazalost nije bilo u zagrebu.
...stručnu ne,jedino onu što nude prijatelji....bilo mi je jako teško pomiriti se s činjenicom da nemam niti jedan jajovod i kad bih čitala kako neke cure ostaju prirodno trudne osjećala bih se jako,jako nemoćno....
čak nisam dugo vremene htjela vodit ljubav s MM...sve to prođe....
neko od vas mi je napisao kako je pokvaren zub bolje vaditi pa biti bez njega nego živjeti s bolesnim.....to često ponovim u glavi...mislim da se među tim postovima nalaze i neki tvoji....s podrškom!
Sve prođe pa i takve krize.....jajovodi nam ne trebaju za ivf-to je jasno!
Nisam protiv stručne pomoći-dapače smatram da bi svi trebali imati podršku od stručne osobe.....za sada sam na čokoladi!
Re: Psihološka pomoć
Duboko u sebi imaš odgovore na sve, imaš točno način na koji da polijepiš sve komadiće u koje misliš da si se rasula, mada ja znam da nisi.aenea prvotno napisa
Tu smo kao jedna velika obitelji, svaki dan pišemo, čitamo...pogledaj koliko žena, brakova i koliko različitih situacija. Netko već desetak godina u postupcima i pita se "da li se ikada može taj početak života ugnijezditi u meni", netko se pita da li će ikada pronaći samo onog jednog ali vrijednog plivača, netko ostaje trudan, unatoč borbi, ali ne uspijeva zadržati trudnoću. I toliko različitih priča i ljudi...
Prije postupka sam imala osjećaj da je meni najgore, ali svaki put kada bi došla tu na RODU vidjela bi da ima žena kojima je teže.
Nema tog psihologa, psihijatra koji te poznaje bolje nego ti sama sebe. Svaki će ti reći riječ utjehe, usporediti ti neke činjenice da vidiš da si ipak sretna žena.
Onu pravu utjehu i snagu da ideš dalje i dalje naći ćeš samo u sebi.
Gubiš bitke, ali ne i rat, jer rat zbilja rijetko tko izgubi.
Idi dalje draga, pronađi snagu u svom čovjeku, u sebi i u ljudima koji te vole, pronaći uvijek onu jednu iskru koja raste i raste i naraste dovoljno velika da ti zbilja da veliku snagu za idući postupak.
Jednom kad ugledaš ono što će te učiniti najsretnijom na svijetu, znati ćeš da se isplatilo.
Nisi jedina, mnogi se raspemo u komadiće, ali sigurna sam da svaka od nas nađe načina da se "polijepi" i krene dalje.
Do kada??? Dokle god to bude potrebno, dokle god smo ono što jesmo - ŽENE!!!
aenea - i ja sam sto puta htjela ista ta pitanja postaviti nekome....ali uvijek pomislim kako jos uvijek ima ljudi kojima je teze nego meni, pa polako dan po dan, pocnem sakupljati svoje komadice u koje sam se rasula i vracam se polako...sa oziljcima, ali sve jaca.
Izdrzi duso, za ljude koji te vole bas ovakvu kakva jesi
Cure drage,
zašto odgovarate Aeneu da potraži pomoć koju želi?!
Izgleda mi kao da smatrate da je stručna pomoć beskorisna ili znak slabosti. Zar to nisu predrasude, odavno nestale?
Naravno da mora sama odživjeti svoj život i naravno da smo mi tu uz nju. Ali uz podršku nekoga sa strane sve može biti puno lakše. Može se puno naučiti o sebi i popraviti svoj život, kao i npr. odnos s mužem koji je sigurno pod rizikom u ovakvom momentu.
Zaista mislim da nije znak snage i hrabrosti inzistirati na samostalnosti u trenutku kad nam je to beskrajno teško. Nekad si zaista ne možemo sami pomoći. Ili barem puno teže i sporije nego uz pomoć profesionalca. A zašto da patimo same? Zar nam već nije dovoljno teško ovo što prolazimo?
I mislim da nije fer očekivati da žena imora imati resursa da se sama skrpa nakon ovako silno teške i traumatske situacije. Naravno da ima osjećaj da se raspada! To je kao da nakon saobraćajke ne želiš ostati u bolnici ni nositi gips jer "možeš ti to sama", a noga će "naći snagu u sebi". Zašto bi?!
Ako sve znamo koliko nam ovaj podforum znači, često nam je spasio život, zašto mislite da individualna pomoć uživo znači manje?
Treba hrabrosti i odlučnosti da se sebi prizna "trebam pomoć" i odgovornosti prema sebi da je se potraži.
Ma koliko vaše namjere bile dobre, odgovarajući je od toga ne radite joj uslugu.
Aenea draga,
tebi šaljem topli poljubac i duboko suosjećanje za ono što te snašlo. Iz sveg srca želim ti snagu da to prebrodiš i da i tvoja priča konačno dobije happy end.
Draga aenea,
kad nas boli glava pijemo aspirin, kad nas boli duša možemo popiti nešto za smirenje, ali tada će emocije ostati u nama, razgovor s terapeutom će nam pomoći da složimo svoje puzzle i idemo dalje
ja sam krenula na redovite psihoterapije uz edukaciju iz Gestalt psihoterapije i vrlo su ljekovite
imam ti za preporučiti dobre terapeute u Zg ili šire ako trebaš, ako želiš pošalji mi pp
velika pusa i
Aenea, imaš pp
Aenea
Nisam se javljala jer ne znam psihijatra u ZG.
Ali moram sad napisati da mislim kao Metvica. Zapravo, s obzirom na složenost našeg problema, mislim da bi bilo skroz OK, da u sklopu MPO-e imamo na raspolaganju i stručnu psihološku pomoć.
Nisam nikad o tome razmišljala zato jer mi je blagotvorno bilo druženje s osobama u sličnom problemu, u čemu je uvelike bio koristan ovaj podforum. Zašto nisam - jer imam predrasudu da nema tako nekog specijaliziranog za pitanja neplodnosti, tko razumije cijeli taj karusel nadanja i potonuća nadi i tko neće minirati cijelu stvar u stilu prihvatite stanje. Super da se javljaju cure da ima nekih koji su stručni i za to područje i da su zadovoljne. Meni je od toga pomogao autogeni trening - tehnika opuštanja - išla sam kod dr. Jadranke Škarice, ali to je nekima isto kao zatvoreni krug malo (ono circle of trust) - imaš na Zdravlje odraslih cijeli topic o tome pa vidi je li to za tebe ili ne. Ja sam od toga uzela što je meni pasao, izignorirala meni nervirajuće dijelove (npr. ako ne možeš vizualizirat želju - tipa sebe s djetetom - da li ti to stvarno želiš itd. Ja to nisam mogla vizualizirat nikako, valjda je to bila neka vrsta psihosamoobrane da ne bi poletila u nadanjima). Bijeli vračevi - muž htio, šiznula sam na ideju (mene "alternativa" nervira, imam prema tome predrasude i nije mi se dalo). Sretno
Metvica - bas nitko ne odgovara nikoga da potrazi strucnu pomoc ako mu je potrebna. Ali mi ovdje nismo strucna pomoc...mi joj mozemo pomoci utjehom i lijepim rijecima i sigurna sam da joj i nase rijeci puno znace u ovakvim trenucima, pa nije lijepo ni da se to omalovazava jer je namjera topla i ljudska. Ako joj ne znamo preporuciti lijecnika, ne znaci da je ne bi htjele zagrliti i utjesiti.
Anea, samo hrabro zeno, koji god put izabrala...za sve postoji rjesenje i sunce uvijek nadje gdje ce kroz oblak provriti
I imas PP
I meni se čini da cure nisu odgovarale Aeneu da potraži stručnu pomoć, već su joj samo napisale svoja iskustva tj. kako se one "vade" iz kriznih situacija s ciljem da joj olakšaju.bas nitko ne odgovara nikoga da potrazi strucnu pomoc ako mu je potrebna
Ali ako je Aenea osjetila da joj je u ovom trenutku potrebna pomoć psihijatra i postavila konkretno pitanje, možda će joj sad najviše pomoći i konkretni odgovori.
aenea, vidim da si su ti cure već uputile pp s preporukama!
Imam poznanicu koja se prije par godina, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja ivf-a, odlučila potražiti stručnu psihološku pomoć. Ona kaže da joj je to bio napjametniji potez koji je mogla napraviti i da joj je silno pomoglo. Ona je na terapiju išla oko godinu dana.
Ja sam pak prije podosta godina potražila pomoć stručne osobe zbog nekih sasvim drgih pitanja i problema i u svega par razgovora s terapeutom došla do rješenja za sebe: moj eliksir sreće i mira je odlazak u planinu! Svaki put kad me muči neki problem, stavim ruksak na leđa, štapove u ruke i krenem... Čim kapnu prve kapljice znoja s mene, kao da svi problemi nestanu... Navečer, kad me svlada umor u tijelu a mir ovlada dušom, zaspim okrepljujućim snom. Sutradan su svi problemi još uvijek tu ali su rješivi!!!!
Mi jesmo hrabre žene ali nismo stijene! Neke od nas su već davno udarile u svoj zid i našle rješenje kako ga prijeći; tebi takvo rješenje treba sada!
Puno je lakše naći rješenje uz stručnu pomoć.
Zato ne oklijevaj
Klasika i klasika, uvijek se nađe netko tko skroz izvrne dobronamjerne savjete.
Uopće nije stvar stručne pomoći, ja podržavam to u potpunosti, ali slažem se u potpunosti s inom33 da je ovo takav problem da bi joj možda koristilo nešto drugo, bilo što da joj da snagu za dalje. Tako sam ja sebi pomogla i tako je sebi pomogla većina cura tu.
Ako ona zbilja smatra da ne može sama, što ipak ona najbolje zna, svakako neka potraži nekoga da porazgovara s njom. Ima krasnih psihologa i psihijatra.
Jako dobar čovjek i psihijatar, kojeg poznajem, bori se s bračnom neplodnošću već 15 godina. Sretnem ga jednog dana i tako mu kažem da sam ponekad i tužna i pitam ga ima li vremena da jednom sjednemo i popričamo. On mi je rekao iskreno "vrlo rado, ali tek nakon što probaš u sebi naći snagu, bez ičije pomoći". Promislila sam o tome i činilo mi se da ima pravo i što se tiče mog slučaja imao je. Valjda čovjek iz vlastitog iskustva zna da je teško pričati nekome nešto što ne razumije, a ja sam ipak za razliku od njega bila žena.
Kaže ina33 da ima predrasudu jer misli da nema tako nekog specijaliziranog za pitanja neplodnosti - SLAŽEM SE!!!
Zašto???
Zato što često puta nisam razumijela ni samu sebe i kako onda da očekujem da me netko drugi razumije.
Samo smo htjele pomoći anea na onaj način kako smo mnoge pomogle sebi, nitko je nije odgovarao od psihijatra, bar ja to nigdje nisam pročitala.
Naravno, sve bi se i složile ako zbilja osjeća potrebu da ode i da je to bar u današnje vrijeme postalo normalno.
Samo ja dajem svoju ruku u vatru da mi nitko ne može sto posto garantirati da će joj psihijatrijska ili psihološka pomoć pomoći da polijepi sve dijelove koji su se raspali zbog tuge.
Naše riječi utjehe i pokušaji da pronađe u sebi zbilja ono što znam da postoji nikako joj ne mogu odmoći, pogotovo ne riječi cura koje se bore za isti cilj - za svoje dijete!!!
Ne zbilja draga anea potraži pomoć psihijatra ili psihologa ako misliš da ti je zbilja potrebna.
Ma ja radim sa psihijatrima i naravno da je to danas najnormalnija stvar, mnogo ljudi što ne ide trebalo bi zbilja ići (nevezano uz neplodnost).
Ja ću samo reći, ako ti zatreba podrška suborki, nas što smo isto prolazili i cura što još uvijek prolaze, TU SMO
Potpisujem sve sto su cure do sada napisale.Meni je najbolja terapija bila ovaj i drugi slicni forumi, virtualno druzenje sa zenama koje me jedine mogu zaista razumjeti jer prolaze ili su prolazile isto sto i ja i, moram dodati i to, molitva.Saljem ti virtualni
Sličan slučaj. U ranim 20-im išla sam nekoliko puta na terapiju zbog dugogodišnje nesanice, ali mi nažalost nije pomoglo. Paradoks - sada, kad imam daleko veće i kompleksnije probleme, spavam ko beba. Zaista nemam ništa protiv stručne pomoći (nažalost ne znam nikoga za preporučiti), ali sam toliko po doktorima da bi mi to bilo fakat previše. Osim toga, lakše mi se otvoriti ljudima koji znaju o čemu se radi, navikli su slušati i prate moj slučaj već nekoliko godina (MM, dvije-tri dooobre frendice, rodice...)
Nešto poput ive_luce, brzi izlaz iz krize mi je bicikl: brza jurnjava (tamo gdje se može, dakako) i napinjanje mišića do krajnjih granica vrati me u život (kad vrijeme ne dopušta, trčanje ili žustro vježbanje doma).
Ne znam za što ćeš se odlučiti, draga aenea, ali što god to bilo, sigurna sam da ćeš uspjeti sakupiti i polijepiti svoje komadiće točno onako kako su nekad stajali.
Puno toplih
Ja mislim da je svatko od nas poseban i svatko zaslužuje najbolje, zato draga aenea, ako misliš da će ti biti lakše, kada se nekome pojadaš, isplaćeš pa bio to svećenik, časna sestra, psihijatar ili najbolja prijateljica nije važno, jer najgore je to držati u sebi i ne pustiti van.
Sve mi jedne drugima lako pričamo, ja bi ovako ili ja sam onako, ali svatko od nas misli da je njegov problem najveći i najteži i zašto onda nekome govoriti nikakva korist od psihologa, psihijatra ovoga ili onoga.
Toga smo mi sve svjesne, ali ima trenutaka kada ti ni najbliži ne mogu pomoći, pa se možda lakše možeš otvoriti nekome koga ne viđaš česti i tko će ti iz nekog drugog kuta pomoći da sagledaš stvari.
Draga aenea
Slušaj svoje srce i ako misliš da trebaš sa nekim popričati to i napravi
Ne, mi se svi trudimo nači način da nam aenea što prije bude bolje i nitko nije rekao da nema koristi od psihijatra.
Većina nas je bila u njenoj koži i osjećala isto, pa dajte ljudi napišite što je svaku od vas diglo na noge, eto time joj možda pomognemo. Napišite joj kratko svoju priču.
Na kraju krajeva zašto ne bi mogla posjećivati psihijatra i biti tu s nama, čitati naša ohrabrenja i podrške. Možda baš ona nekom pomogne.
Njoj čitati "ja mislim, ja mislim" ne znači puno...
Da je htjela samo pomoć psihijatra možda se ne bi javljala tu na RODI. Možda je ipak htjela čuti i riječ podrške od svih nas koji smo prolazili i koji još prolazimo istu sudbinu.
Evo ja ću iskreno reći što je meni davalo veliku snagu. Pa protumačite to kako god hoćete.
AZOO CURE i dolazak u njihov topic meni je davao snagu i optimističnost za dalje i dalje. Čitajući ih iz dana u dan, tolika hrabrost kod tih cura, tolika želja za borbom, toliki optimizam...
Ja sam im puno puta napisala da im se divim i zbilja im se divim.
I još jednom ću im napisati veliko HVALA!!!
Jer iako u meni sada raste jedan život, ja neke stvari ne mogu zaboraviti, neke utjehe, neke pp. Jer kada bi to zaboravila zamjerila bi sama sebi.
"Nema koristi od psihijatra" i to je individualno i ovisi samo o nama kao osobama, prema tome, ima ili nema koristi teško je o tome pričati.
evo jedne azoo cure.
danas nisam ni sama u nekom happy izdanju, ali cu ti reci sta je mene tjesilo.
kad smo vec potvrdili azoo dijagnozu i morali prihvatiti cinjenicu da mm nema niti jednog jedinog spermija,pa ni nakon biopsije, utjehu sam nalazila u cinjenici da je biopsija mogla,ne dao Bog, pokazati da je mm tesko bolestan i sl. tjesila sam se da smo bar zivi i zdravi, moglo je biti i drugcije... nisam utjehu mogla,niti mogu, naci u mnogo stvari(da recimo mislim: mm ima 5 miliona, ajd bolje je meni nego onoj ciji muz ima 2 miliona i sl), ali sam nesto morala pronaci,nesto za sto cu se hvatati.
dakle,draga uvijek ima gore od goreg, utjeha se moze i mora u necemu pronaci.
a,istog sam misljenja-ako smatras da se sama ne mozes nositi sa nastalom situacijom,potrazi pomoc, ne moze odmoci.
ja te razumijem,i sama sam cesto bila na rubu mogu li dalje bez da mi neko pomogne, a onda si mislim da mene mnogi ljudi uopce ne razumiju, jer sam stava da te ne moze 100 % razumjeti onaj ko nije kroz to prosao.
ljubim te,
tuzna
tuzna ja znam da me nitko nije razumio. Zašto??? Zato što kad sam prirodno ostala trudna mnogi su mi prišli i rekli "uh...ma bolje što će ti umjetno dijete". I to mi je bio udarac ravno u srce, dan danas se nisam od tih riječi oporavila i boli me, užasno me boli, još uvijek boli. To su rekli ljudi za koje sam mislila da su mi podrška najveća na svijetu.
To je rekla i moja mama. Ona koja je trebala biti najveća podrška poslije mm.
Nikada me to neće prestati boljeti i nema toga lijeka koji će to izliječiti. Imala sam ispred sebe borbu, borbu kojoj nisam vidjela kraja, za mene je konačno rješenje bilo da ostanem trudna i ništa drugo, a gle kako su mi se podrške ljudi vratile, kao bumerang, ravno u srce.
Zato smo mm i ja jedno drugom obećali. Samo da se rodi naša Laura i kad joj budemo htjeli podariti brata ili sestru, to će znati RODA i nitko drugi
slazem se,Pepita! jako je tesko ljudima,koji dobiju dijete potpuno prirodno i koji nikad nisu ni razmisljali koliko stvari treba da se poslozi da bi doslo do trudnoce, objasniti sta je VTO,ICSI,Azoospermija, PCOS...nevjerojatno kako malo ljudi o tome nesto zna. a,sad zamisli kako tek nekom objasniti da je mm potpuno normalan i da niko ne moze objasniti zasto covjek nema niti jednog spermija i da ga mozda nikad nece ni imati ili ako ga bude imao sta ce raditi sa njim(ICSI).ma, ljudi tako izbece oci,kao ono "sta se ova pravi vazna?",a mene nevolja natjerala da sve to znam i da sa 23 godine nosim takav teret na ledjima... i ,ajde, neka kaze neko ko ostane prirodno u drugom stanju, da razumije kroz sta prolazim,kakva si pitanja postavljam kad sam depresivna,u cemu nalazim utjehu....ne! to ne moze razumjeti nikakav psihijatar, samo onaj ko je prosao kroz sve to!
ipak,to je moj,subjektivni stav!
Da sam možda imala hrabrosti da odem kod nekog psihologa ili psihijatra možda bi danas već imali dijete ali eto MM i ja smo sve prošli sami i bez ičije pomoči(nažalost i naši roditelji su nas tada napuatili).Trebalo mi je dugo vremena da se pokrpam(dobrih 5 god)mada i sad kad mislim o tome zaboli.Kažem da sam imala hrabrosti da se nekome obratim možda bi mi bilo bolj ali to nikada neću saznati.Moj je problem što ne virujen nikome pogotovo kad moram govoriti o osjećajima i intimnim stvarima tada se osjećam gola pred tom osobom.UVelike mi je RODA pomogla i naravni sve vi drage moje.Šta savjetovati nekome u takvoj situaciji je dosta nezgodno jer neznamo koliko je netko ranjen i koliko krvari u duši!!!
Nemojte mi zamjeriti sto cu se ubaciti s jednim osvrtom: ne bi se slozila da su svi psihijatri i psiholozi osobe koje pojma nemaju o neplodnosti i o emocionalnom danku koji neplodnost uzima. Tko to moze znati, mozda su i sami imali problema, mozda netko iz njihove obitelji, itd. Primjerice, doktorica kod koje se lijecila jedna osoba iz moje obitelji ima posvojeno dijete. To su ipak osobe koje su ili medicinari po struci ili psiholozi, nije da su im te teme bas skroz strane. Uostalom, ono sto je ovdje najbitnije je da se takvi strucnjaci fokusiraju kako da covjeku pomognu da se nosi s gubitkom, depresijom, tugom, strahom, nemoci, a ja osobno mislim da je manje bitno da li je taj gubitak nastao zbog smrti voljene osobe ili ne daj boze djeteta, razvoda braka, raznih fobija koje paraliziraju normalan zivot, neizljecive bolesti ili pak ponovljenih pobacaja i neplodnosti. Ti strucnjaci nam pomazu da tocno prepoznamo sto osjecamo i da se naucimo pomoci sami sebi, raznim vjezbama kao sto autogeni trening, opustanje, vjezbe meditacije ili pak samo psihoterapijskim razgovorom. Samo kazem da je bolje potraziti pomoc nego muciti se i "pomagati sam sebi" godinama i to na puno tezi i emocionalno "skuplji" nacin. Nije bez veze netko psijihatar, a netko ucitelj, konobar, slikar...
Naomi, tako i ja mislim. A osim toga, ne moraju psiholozi proći neplodnost da bi mogli pomoći nekome koga je uhvatila teška depresija kao posljedica tog problema. Vjerovatno svi koji se nađu u problemu razmišljaju na sličan način...npr. narkomani će isto reći, ne kuži on (psihić) mene jer nije u istom filmu, netko tko je izgubio blisku osobu će reći, ne može mi pomoći, ne zna on kako je meni itd... Ja mislim da je ovo bit:takvi strucnjaci fokusiraju kako da covjeku pomognu da se nosi s gubitkom, depresijom, tugom, strahom, nemoci, a ja osobno mislim da je manje bitno da li je taj gubitak nastao zbog smrti voljene osobe ili ne daj boze djeteta, razvoda braka, raznih fobija koje paraliziraju normalan zivot, neizljecive bolesti ili pak ponovljenih pobacaja i neplodnosti
Igzektli, Naomi, ali mislim da je situacija možda malo drugačija na ovako malom "tržištu" psihologa kao što je RH. Bilo bi super da postoje neki koji se razumiju u te stvari, ali bilo je na forumu opisanih slučajeva, da ne imenujem sad, di stručna osoba nije pokazala neko baš razumijevanje, ili se pacijentici u tom trenu nije tako činilo. Uvijek je najbolje naći i nekoga tko razumije stvar i iz osobne perspektive (taj primjer koji si navela). Ako iko nabasa na kojeg odličnoga, nadam se da će pp-at potrebite. Ovako čisto nominalno - slažem se. Samo teorija i praksa koji put nisu baš onako zagrljeni par.
A za narkomaniju, alkoholizam itd. mislim da ih ima dosta i kod nas specijalziranih... Volila bih kad bi ih za neplodnost bilo.
E, sjetila sam se, pacijenti Poliklinike Škvorc u Samoboru su govorili da tamo imaju i psihologe koji se bave baš neplodnošću, ako sam dobro shvatila. Postavi pitanje na Privatne poliklinike ili ppaj Pujicu, mislim da je ona bila njihov pacijent, i vidi kako to ide, jel' daju podršku samo svojima u postupku ili im može doći neko iz druge klinike, bez da se tamo liječi.
Slazem se...
A možeš pitati i na zdravlje odraslih, ako se sjećam dobro tih tema, uglavnom se preporuča privatno jer državno dobiješ 10 min, a mislim da ima i jedna forumašica koja je psiholog pa te može ev. uputit.
Htjela bih reći nekoliko stvari o psihoterapiji, jer mi se čini da postoje pogrešna mišljenja. Psihoterapija je dugotrajan proces gdje terapeut pruža potporu klijentu, pomaže mu da prepozna i aktivira vlastite resurse kako bi pojedinac ostvarivao što kvalitetnije odnose i živio kvalitetniji život. Uloga terapeuta jest da posluša klijentov subjektivni doživljaj problema koji predstavlja okosnicu, te zapazi detalje koji do tog momenta nisu bili svjesni dio klijentovog doživljaja. Nadalje, pomaže mu da ih integrira jer na taj način klijent dobiva mogućnost da promjeni dosadašnji način djelovanja/razmišljanja.
Samim time nije nužno niti potrebno da je terapeut iskusio pojedinu situaciju da bi uspješno provodio terapiju. Postoje naravno terapeuti koji imaju više iskustva sa određenom grupom problema, pa iz toga može proizaći tzv. specijaliziranost.
Bez obzira na problem koji pojedinac ima, doživljaj je vrlo različit. Stoga nema univerzalne terapije za one koji su izgubili majku, prijatelja, posao i slično.. jer niti doživljaj tog gubitka nije jednak.
Apsolutno vjerujem da je podrška ljudi koji imaju slične/iste probleme od ogromne važnosti i vrlo je važno da ljudi unutar tih grupa izmjenjuju iskustva, no stručna pomoć u vidu terapije je nešto sasvim drugo i idealno je u kombinaciji.
E baš to sam pokušavala reći u gornjim postovima. Vila, tebi je to struka? Psihoterapija?Samim time nije nužno niti potrebno da je terapeut iskusio pojedinu situaciju da bi uspješno provodio terapiju. Postoje naravno terapeuti koji imaju više iskustva sa određenom grupom problema, pa iz toga može proizaći tzv. specijaliziranost
da
Re: Psihološka pomoć
jesam.. kada mi je beba umrla u 27 tjednu i skoro i ja jer sam dobila sepsu krvi.
ako si iz zagreba... javi se išla sma i kod psihologa i psihijatra.
prijateljica mi je psiholog i preporučila mi je zaista ciljene psihoterapije.
Vila, možda bi se ti mogla javiti aenei (PP), možda bi joj mogla pomoći savjetom ili konkretnom pomoći?
jesam!
Vila, možda bi se ti mogla javiti aenei (PP), možda bi joj mogla pomoći savjetom ili konkretnom pomoći?
jesam!
Imaš pravo, sad vidim i sama. Zbilja to nitko nije rekao.
Ili barem ne eksplicitno. Ja sam to tako razumjela.
Isprika svima koje je to pogodilo.
Draga Pepita, kao dugogodišnja suborka voljela bih da na ovom podforumu ne budem doživljena kao Zlonamjeran Netko. :/
I to samo zbog toga što dobronamjerne savjete ne smatram i dobrima.
Reagirala sam jer sam između redaka pročitala nesklonost traženju pomoći. Moguće da nisam bila usamljena u svom dojmu. Aenea je upravo takvu pomoć tražila i činilo mi se jako štetno da i ona to tako pročita.
No u kasnijim postovima većinom je to i izrečeno: "ne može nas nitko razumjeti". Vjerujem profićima koji kažu da zajedničko iskustvo nije nužno.
Dr. Sakoman nije morao biti na igli da liječi đankije. I ne moraš ti razumjeti sebe da bi te stručnjak razumio, pa to mu je posao!
No naravno da je važno dobro odabrati osobu, negativnih iskustava stvarno ima. Zato su i važne preporuke.
U svim ovim godinama nakupilo se muke i jada, voljela bih znati s kim imate dobra iskustva - molim PP-ove!
Zaista mislim da nam je pomoć (skoro) svima potrebna. Ne moramo biti na rubu raspada da je zatražimo.
To je točno. Rad na sebi, a to je upravo to o čemu pričamo, uvelike podiže kvalitetu života općenito. No, praksa je takva da se ljudi odlučuju za stručnu pomoć tek kad nemaju više izlaza. No, ipak se to pomalo mijenja na bolje..
Zaista mislim da nam je pomoć (skoro) svima potrebna. Ne moramo biti na rubu raspada da je zatražimo.
Metvice neću ti više ništa pisati da slučajno ne bi shvatila krivo, samo ću ti poslati veliki
Slažem se s Vila da psihijatri i psiholozi ne moraju nužno biti u određenoj situaciji kao i pacijent da bi ga razumijeli.
Na kraju krajeva psihijatri pomažu narkomanima, a nisu narkomani, pomažu "ludima", a nisu ludi, pomažu roditeljima narkomana, a nisu roditelj narkomana, itd...
Zašto ne bi pomogli i bračnom paru koji se bori protiv neplodnosti???
Ma to su ljudi koji su školovani, znaju oni točno kako će naći "ono" nešto da čovjeka podigne na površinu. Ne treba njima puno nekog znanja već lukavosti. Školovani su da procijene nečiji karakter, narav i da vide koliko mogu "stezati" ili "opuštati". Zato Bože dragi nekome psihijatar pomogne, a nekome ne.
Moja mama je izgubila troje djece u visokim trudnoćama, odlazila u toliko psihijatra i niti jedan joj nije pomogao. Ne zato što nije znao, nego je ona takva, dok se nije sama iz toga izvukla drugi su mogli pričati što god su htjeli.
Takva sam i ja.
Ali netko drugi nije takav, neke ljude psihijatar spasi i pomogne mu da izađe iz negativnih misli.
I teško je kad sto ljudi priča o istoj temi. Nismo svi isti i bolje da je tako. Nećemo se nikad složiti oko nekih stvari. Jednostavno svatko od nas može dati svoje mišljenje i sva će biti različita.
Samo treba znati da ovdje nitko nije rekao ni napisao ništa krivo, jer ako se ja s nečim ne slažem to ne znači da je nešto krivo. Svi mi osjećamo drugačije, svi mi imamo neke svoje ciljeve i zamisli.
Gledajući pojedinačno svi smo mi u pravu jer svatko govori za sebe, ali poanta nije u tome da svatko govori što bi njemu odgovaralo već da se pomogne jednoj osobi koja ne vidi izlaza.
Ja ću joj samo poželjeti sreću, da nam se što prije vrati, onakva kakva je oduvijek bila
Ja mislim da bi osoba koja pruža psihopodršku ipak trebala razumjet neke specifičnosti ove priče. Ne mora nužno bit na igli, ne moć' imat dijete i sl., ali, onako, o narkomaniji, alkoholizmu, gubicima drugih vrsta se ipak relativno zna i u općoj populaciji, a o mukama ovog problema toliko i ne. Jako je teško balansirat i davat potporu paru i skužit u kojoj su fazi - jel' im treba potpora za nastavak MPO-a, za odustanak. Jako treba pazit što izgovarat i one rečenice "vama možda nije suđeno" i sl. izbjegavat, po meni. Treba makar malo znati kako stvari oko tih postupaka idu. Jednako kao što ima i ginekologa koji se kuže i ne kuže u ovu priču nakon svoje opće gino specijalizacije, i bolje će razumjet onaj koji se kuži i psihoaspekte svega. Sigurno i među stručnjacima psiho profila ipak ima razlika. Pa, kao što se i za neplodnost trudimo naći one koji su relevantni, tako i za ovo drugo bi trebalo naći nekog takvog.
Slažem se ina33. Ali u principu oni psihologiju znaju, znaju razlikovati osjetljive stvari od onih koje nisu.
Po meni bi u psihijatra ili psihologa trebala ići oba partnera, jer to nije problem samo jednog, već njih oboje. Ono što jednom pomaže i ovaj drugi bi trebao znati i mislim da je tu važna grupna terapija.
Ovo zbilja stoji, teško je to skužiti. Ali, ja bih ipak ukazakla povjerenje stručnoj osobi, vjerujem da je baš ta "stručnost" presudna. Tj. ukoliko npr. psihijatar dobije MPO pacijenta vjerovatno će se potruditi da uđe u bit problema. U svakoj struci postoje kvalitetni i nekvalitetni djelatnici, pa tako, vjerujem, i u psihoterapiji.
Priznajem, ja bih uvijek izabrala psihijatra koji npr. ima osobno iskustvo u neplodnosti ili barem u liječenju neplodnosti za razliku od nekog drugog, ali ni to ne može biti sigurna garancija da će baš taj bolje obaviti svoj posao.
Jednom davno sam upoznala jednoga koji je tvrdio suprotno.
Ovdje sam mislila u liječenju oboljele psihe - kao posljedica neplodnosti.Priznajem, ja bih uvijek izabrala psihijatra koji npr. ima osobno iskustvo u neplodnosti ili barem u liječenju neplodnosti za razliku od nekog drugog
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom