Citiraj yaya prvotno napisa
kako roditelji koji vele da djeci na neću ne mogu ništa, zapravo rješavaju takve situacije.
ponekad se skuliraš, upotrijebiš maštu, daš si vremena... pa uspiješ
ponekad sve to isto, ali ne uspiješ (pa skužiš da se može preživjeti i bez toga)
ponekad shvatiš kako je to normalno za dijete od 6 godina (npr. da hoda u cipelama po bratovoj strunjači)
ponekad histeriziraš i džaba ti sve
a ponekad histeriziraš - pa upali.

nema, dakle, univerzalnog rješenja, kao što nema ni univerzalnog problema.
ona ispituje granice, ja ih povlačim ovisno o svojem raspoloženju, dobu dana, umoru, gladi/sitosti...

ali, recimo, još nikada nije rekla da se neće vezati u autu.
ili da neće dati ruku kad idemo preko ceste.
ili da neće staviti kacigu kada se vozi na biciklu ii rolama.
ili staviti "plivice" kad ulazi u vodu...

vraćam se na početak; oni znaju kada "smiju" reći "neću"...

(mene jako isekira kada ona ujutro ide nepočešljana u vrtić. ali, vama mogu priznati, zar je to STVARNO tako važno)...