rade li to vaša dica?
kako ste to sredili, odnosno kako ste ih naučili kulturi?
L. je dite koje je nestrpljivo za poludit. nema kod nje da će pričekat za bilo šta, pa tako i kad odrasli govore da se strpi 2 sekunde dok se gospodični ne obratimo.
milijun puta smo joj govorili, objašnjavali, pričali, ukazivali: kad odrasli pričaju ne možeš ti upadat u riječ. ne možeš skričat ko da te kolju jer si naumila nešto kazat. pričekaj sekund dok završimo pa onda ti svoje kaži.
nema šanse.
probali smo je i ignorirat i na taj način naučit strpljenju - odustali smo jer je to bilo prestrašno za naše živce.
a ja iz dna duše mrzim to upadanje u riječ. i od nje, ali i od odraslih koji nisu parlamentarni.
upadaju li vaši vama u riječ i obraćate li im se istog momenta? prekidate li svaki, ali svaki put razgovor da bi slušali kako je mali pacov slomio nogu i završio u bolnicu s gipsom (to je priča zbog koje je L. ovo lito svima krv ispila dok bi pričali jer je ona morala ispričat svoju priču)