E drage forumašice, trudnice i ostali...
Druga trudnoća mi je na neki način dosta zahtjevnija od prve (u prvm tromjesečju stalna povraćanja, malaksalost, umor, pospanost, sada nadustost). Sve to prati jedna nadasve sladak i zanimljiv trogodišnjak, koji baš u trenutku kad mama leži u komi dođe i slatko kaže: Mama iskufaj mi veliku supicu sa slovima...Uz to treba dodati dosta zahtjevan posao, na kojem nemaju previše razumjevanja za moje tegobe.
Moj muž očekuje da ja stižem sve kao i inače, da sam snažna, samostalna, otporna i nadasve psihički stabilna za sve to. On nikako ne razumije da se to ipak ne zove bez razloga "drugo stanje" i da mi sad, više nego ikad treba prije svega njegovo razumijevanje, a potom i konkretna pomoć.
U prvoj sam trudnoći sve uspijevala sama, čak sam i krečila pred kraj, ali sada to stvarno ne mogu, jednostavno, nemam snage ni volje.
On, iako je prisustvovao prvom porodu, nekako nije doživio ni trudnoću ni porod kao nešto oko čega se žena dosta namuči. Ok, plakao je od sreće što je dobio bebu...ali takođe nije razumio da poslije poroda ja nisam pri snazi kao kad nisam trudna.
Nekako, svako moje povraćanje, bol od nadutosti, nabačeno smeće i nepopeglan veš on doživljava kao trudničko izmotavanje, kao da sam ja neki pekmez!
A meni smao treba malo pomoći i da me nekad malo pripazi.
Šta biste vi uradile na mom mjestu?