Hod po rubu
Prije svega,ovo je priča sa sretnim završetkom.
Priču sa mojeg trećeg poroda nisam nikada ni mislila napisati,jer je želim što prije zaboraviti.No cure su me na jednom drugu topicu ponukale da svoje iskustvo zapišem,jer svako iskustvo iz prve ruke vrijedi,svaka kap u moru informacija formira naše stavove...pa ako i moje iskustvo,kakvo god ono bilo,nekome pomogne da donese odluku o svom porodu,vrijedno je prisjetiti se....
Počelo je željom za trećim djetetom.Nakon dva divna dječaka,još uvijek nisam imala mira,osjećala sam da još uvijek nisam rodila svu svoju djecu...kao što je jednom to prekrasno rekla litala,osjećala sam još to jedno svoje dijete,doslovce ga osjećala u kostima.
Ne znam zašto,ali nakon dvije trudnoće koje su se desile u roku odmah,ova nikako da dođe,znaju to moje cure sa pdf-a PZ,trebalo mi je nešto manje od dvije godine.Svojeglava i posebna beba je stvarno odlučila doći kad ona odredi,a ne mama i tata.
Kad sam ostala trudna bili smo prepresretni...na sam Badnjak sam vidjela pozitivan test i imali smo najljepši mogući Božić.
Trudnoća je prošla savršeno.Pazila sam na zdravu prehranu,sve kontrole,pregledi i ultrazvuci pokazivali su da je beba dobro...i da se ovaj put radi o djevojčici.
Uostalom,to su moje cure sa Prije začeća već znale i prije uzv-a,koliko su vibrica poslale za moju Mariju.
Trudnoća je odmicala svom kraju,termin je bio 2.9,prema procjeni dr Kosa na 3D-u,30.8.
Bila sam aktivna doslovce do posljednjeg dana,osjećala sam se savršeno,dobila samo 8 kila...sve je upućivalo na to da će i rasplet biti,kako se ono kaže,školski.
Naravno,kako se bližio kraj,razmišljala sam o porodu,iako je za mene postojala samo jedna opcija:ponovni VBAC.
Starijeg sina rodila sam 2002,carskim rezom.Dva dana trudova su me izmučila i jako sporo otvarala,nisu mi ni željeli davati drip nego su porod dovršili carskim rezom.
Drugi sin rođen je nakon dvije godine,2004.Uspio mi je VBAC,iako interventan.Roko je bio težak 4 kile,krivo su ga procjenili na 3300 pa sam dosta popucala(mišić anusa)no ajde,to se dešava,zaboraviš na par šavova više.
Što se trećeg poroda tiče,ponovni VBAC je bio jedina opcija od početka do kraja.Kako za mene,tako i za doktore.Beba nije bila prevelika,glavom okrenuta prema dolje...par dana prije termina pojavila se uloživost pola članka,kontrakcije su bile redovite...sve je išlo kako treba.
S obzirom na carski bila sam naručena da dođem u bolnicu u ponedjeljak,1.9,no moje je dijete odlučilo požuriti i trudovi su počeli u noći sa četvrtka na petak,29.kolovoza.
Stezanja su počela već navečer.Obuzeo me osjećaj da bi to moglo biti to,stavila sam klince spavati,pozavršavala po kući što sam već imala,i odlučila oko 22 leći i odspavati,pa koliko sna uhvatim.
Prve trudove sam prespavala.Kako su s vremenom bivali intenzivniji,počeli su me buditi,i naposlijetku mi više nisu dali spavati.Bilo je otprilike 3 ujutro.
Ustala sam ,skuhala kamilicu,i pijuckala topli čaj mjereći usput razmak.Bili su na deset minuta.
U njima sam ,mogu reći uživala.Sjećam se da sam u neko gluho doba te ljetne noći širom otvorila prozor,udišući noćnu svježinu,i da sam pomislila:danas je dan kad ćeš ugledati lice svoje djevojčice.
Vrijeme sam kratila čitajući neke lijepe priče s poroda....aquinu,mikkinu,treću kanginu,saradadevinu...baš su mi davale snagu.Trudovi su oko 6 ujutro počeli dolaziti na 5-6 minuta i bili su intenzivni,no dosta kratki.Pasalo mi je da se naslonim rukama na stol i ljuljam bokovima dok ne prođe.Probudila sam muža koji se sav stepao i pitao zašto ga nisam prije probudila....ali mi nije trebao.Nekako bi mi smetao ...ovo je bilo samo između nas dvije.
Probudili smo djecu,sjećam se da sam im rekla da će danas dobiti seku,da mame neće biti par dana kako smo već prije razgovarali...bili su uzbuđeni,onako,sretno uzbuđeni.Muž ih je obukao za vrtić...stajala sam na vratima izgrlila ih i izljubila,i taj trenutak kad su se za njima zatvorila vrata,meni je krenula bujica suza.Na trenutak sam začula u sebi onaj zlokobni glasić,koji dođe protiv volje:Hoćeš li ih više vidjeti?a već drugi tren sam se nasmijala samoj sebi i nastavila s pozitivom.Hormoni,hormoni.
Sad kad razmišljam o tome,ne treba zanemarivati predosjećaj i intuiciju.Prije drugog poroda sam isto tako izgrlila starijeg sina prije rodilišta,no nisam ništa loše pomislila.
Nije mi se nešto žurilo...inače dosta sporo rađam,upoznala sam trudove već prije i znala sam da imam još dosta vremena.Doručkovala sam,otuširala se,našminkala(e to sam kasnije požalila,i usput zaradila nadimak šminkerica...zafrkavali su me naredna tri dana)i krenula s mužem prije do mame,da se pozdravimo.
Mama ko mama.Napola radosna,većim dijelom u strahu.Moram reći da je ona od početka ove trudnoće bila non stop u strahu,malo se umirila tokom njenog urednog tijeka,no kako je došao taj dan,njen se strah intenzivirao i kad smo sjeli u auto široko me gledala napola se smijući a napola plačući,pa sam joj rekla:Ma daj mama,ne idem ti umrijeti,idem ti roditi unučicu!
Tokom vožnje,do bolnice imam nekih 50 minuta,su trudovi bili na 5 minuta,već dosta bolni.Sjedila sam na zadnjem sjedištu..a kad bi me uhvatio trud prodisavala sam ga na sve 4 ko mačka....koji prizor za ljude iz tramvaja i aute po Selskoj...no iskreno,nisam ih bila ni svjesna.
Pred Vinogradsku smo došli oko 10 30.Nisam nikako htjela doći prerano da ne krenu s intervencijama,pa sam užicala još jedan čaj u kafiću iako me muž gledao kao da sam sišla s uma.
Oko 11 pozvonili smo na vrata Rodilišta...i vrata mi je otvorila osoba koja će obilježiti moj boravak tamo,moj život,život moje bebe,a
koja dva dana kasnije više,nažalost,sama više neće biti među živima-Karmela.
Otišla sam na prijem,primila me mlada doktorica specijalizantica Dr Ivka,nisam sigurna da sam zapamtila u onom uzbuđenju prezime iako mi ga je rekla...mislim Dijaković ...bila je izuzetno topla i ljubazna,prilikom pregleda nježna,za vrijeme kontrole plodne vode pričala mi je o svojoj djeci,nisam ga ni osjetila...super je bila.Ustanovljena je otvorenost 4-5 cm,pozvan je dežurni liječnik,dr Tučkar,koji je rekao:ajmo u rađaonu.
Ja sam ,zlu ne trebalo,ponovila pred njim da ne želim drip,na što mi je namignuo i rekao:ma kakva indukcija gospođo?Pa vi imate svoje trudove!
Odmah sam veselo otišla na pripremu.Nije me trebalo brijati,klistir mi je OK,ne doživljavam ga kao nešto strašno,no razvlačila sam se na WC-u namjerno nekih 45 minuta i odrađivala svoje trudove sama.Karmela je tada došla po mene i pitala sam je hoće li mi ona biti babica na porodu.Nasmijala se i rekla:Sad ste u mojim rukama.Bila mi je jako simpatična i ulijevala mi je povjerenje.Moja vršnjakinja,djelovala je stvarno kao osoba koja zna svoj posao.
Što se muža tiče,ostavila sam ga pre vratima,iako je on htio biti cijelo vrijeme sa mnom,i takav je bio dogovor,počeo mi je za vrijeme trudova smetati.Ne samo on,bilo tko.Nerviralo me u autu što mi stalno mjeri trudove mobitelom,nerviralo me što je tako problijedio u Rodilištu,moj hrabri tradicionalni Dalmoš,baš me,da prostite,živcirao.
Uspjela sam ga nagovoriti da čeka ispred vrata,a kad rodim,Karmela je obećala dovesti ga da vidi bebu,primi je,pofotka.
Oko pola jedan smjestila sam se u boksu.Dogovorila sam s babicom da me neće rezati ako bude sve u redu,i pitala sam je moram li biti pod stalnim nadzorom ctg-a.E tu je bila,hvala ti Bože i svi sveci Božji,rezolutna.Odgovorila mi je:Ovdje,da.
Samo da napomenem,taj je ctg,koji sam ja htjela zbog svoje ugode maknuti,kasnije spasio mene i bebu.
Ne znam kako da opišem sljedećih sat i pol....provela sam ih prodisavajući svoje trudove...brojeći kad bi počeli...dišući i brojeći,i kad sam došla u trudu do broja 50,znala sam da to sve skupa neće još dugo trajati,i da će uskoro početi tranzicija.Tri boksa su bila puna,bila sam malo sama,malo sa primaljom,nije me ometala,malo smo se zafrkavale,dala mi je vodu s gazicom.Sve je bilo OK,sve je išlo svojim tokom.
U 14 sati pregledao me dr Tučkar,otvorena sam bila 8 cm,podragao me i rekao:Još samo malo,i rekaoozovite me kad krene.
Tada,ne znam točno kada,na otpusnici stoji vrijeme 14 11,sve je krenulo po zlu...
Moj dotad savršeni VBAC postao je doslovce hod po rubu života i smrti,osjećaj koji ne želim nikome da doživi.
Zabolilo me,zabolilo me jako,ali bila sam u trudu i sve me boljelo,boljelo me cijelo tijelo i nisam mogla prepoznati lokalnu bol.Jedino što se začuo tup zvuk
Netko me gore zasigurno čuva...jer je baš tada do mene došla Karmela,koju je prethodno zvala žena u susjednom boksu,samo da proviri
je li sve u redu,osjećam li pritisak.Sjećam se da je zastala usred rečenice,ne znam što je uopće krenula reći,očiju prikovanih za ctg.
Viknula je:Otkucaji padaju!Brzo,brzo,zovite doktore!
Zatim su dotrčale dvije sestre i babica Blaženka,i sjećam se da me jedna od njih pitala kako se zovem.Pomislila sam ,znam zašto me to pitate,dobro znam kako se zovem,al od straha sam već jedva izgovorila svoje ime i prezime.
Tada je već nastala velika strka,oko mene se okupilo valjda dvadesetak ljudi,a vjerujte,radilo se o sekundama.Svi su bili bez daha,trčali su sa svih odjela,većina njih iz prizemlja na treći kat.
Prvi je od doktora stigao dr Tučkar,sjećam se da je bio toliko zadihan kao da je sprintao...pregledao me,i sjećam se da je rekao:Visoko je.Hitni carski.
U situaciji kao što je bila moja zeleno svjetlo mora dati odgovorna osoba,što je u onom trenutku bila dr Košec,koja je dotrčala možda desetak sekundi kasnije,također me pregledala,sjećam se krvi,puno krvi,i rekladmah u salu i odmah režite.
Jurili su sa mojim stolom u salu,sjećam se glavne sestre koja mi je tutnula papir za potpis koji sam jedva potpisala koliko su joj se ruke tresle,i kad sam to vidjela,nju,glavnu babicu,kako se trese,obuzela me panika.
Primila me s obje ruke za glavu i posljednje što sam čula prije no što sam utonula u san bila je rečenica:Biti će sve dobro,no njeno lice bilo je razlog zašto joj nisam povjerovala.Izgledala je kao osoba koja govori riječi u koje sama ne vjeruje.
Što se ,meni,zapravo desilo?
Onaj tupi zvuk koji sam čula bila je moja maternica koja je pukla kao balon kad se rasprsne-po starom šavu iz 2002..Po trbušnoj šupljini izlila mi se krv i plodna voda,a s njima nažalost i beba.Glavom je udarila u stidnu kost a jedna nogica joj se zapetljala u moja crijeva.Ja sam krvarila,unutra.
Nju su izvukli u 14 i 17;onako kako su bili,da se nisu obukli,da doslovce nisu ruke prali,polumrtvu,bez boje,bez refleksa...proveli su oživljavanje i dobili je natrag,srce moje malo
Već nakon 10 minuta njen je Apgar narastao sa 2 na 10,stavljena je u inkubator,kako je rekla pedijatrica,preventivno ,jer je već plakala,kako mi je Karmela rekla,da se sve ori.
Dva sata kasnije donijeli su mi je na intenzivnu i ostavili je dva sata....moju premedenu djevojčicu koja je zbog svoje guste crne kosice i plavih očiju već prvu večer prozvana Snjeguljicom.
Tu noć sam,nažalost,potonula ja.Kako sam izgubila 2 litre krvi,hemoglobin mi je pao na 60 i izgledala sam doslovce kao smrt.
Transfuzijom sam primila 6 vreća krvi,ogroman broj antibiotika,litre infuzije,i počela se oporavljati.Nakon tri dana intenzivne dospjela sam na odjel i dobila hranu i počela se zaozbiljno oporavljati.Krvnu sliku su kontrolirali dva puta dnevno i umirili se kad sam došla do 111.
Kako su to sve to preživjeli moji?Ne pitajte.
Muž je izgubio,kako sam kaže,deset godina života na onom hodniku.Ispričao mi je kasnije,kad su ga pustili meni na intenzivnu kad sam se probudila,da je gledao tu strku i doktore i pedijatricu kako trče i dolaze sa svih strana ,da se pobojao nije li to zbog mene,ali kako mu ništa nitko nije rekao i javio mu se na zvono,još je malo čekao,dok nije počeo ludjeti i nije se skidao sa zvona.
I znate tko mu je javio što se događa?Moja mama.
Ne potcjenjujte nikada majčinski instinkt,jer on postoji,on je stvaran i snažan.
Usprkos informacijama koje su dobivali da "porod ide svojim tokom i gospođa tek što nije rodila" moja je mama oko 14 i 15 naprosto poludjela.
Uhvatio ju je strašan nemir,sva se ushodala,i iako sam im to izričito zabranila jer sam ovaj porod željela odraditi sama,bez veza i protekcija,uzela je mobitel i nazvala dr Kraljevića,koji je prijatelj s mojim tatom već godinama...nije znala jel uopće tamo,no rekla je da ide probati.
Javio joj se i rekao da je u bolnici,dolje na ginekologiji,no da će nazvati u rodilište i provjeriti kako sam.Informacija koju je dobio bila je isprva "porod ide svojim tokom"no odlučio je otići gore i provjeriti pa javiti mojima.
I bome im je javio...da stoji na vratima operacijske sale,ovim riječima
Tada je moja mama javila mužu vijest , on je poludio i počeo lupati po vratima...prvo ga je umirivala sestra a kasnije i dr Kraljević,koji mu je objasnio što se desilo i smirio ga.
Dva dana kasnije,novi šok:primalja Karmela,osoba koja nas je spasila kad se radilo o sekundama,poginula je u groznoj prometnoj nesreći sa svojom sestrom blizankom,preselivši se među anđele gore,kad je već meni bila anđeo na zemlji.
Najmanje što sam mogla učiniti bilo je da svojoj mrvici dodam i njeno ime
Što reći na kraju?Sad,kad je sve ispalo dobro?
Zaključujte same.
Nisam mislila da se mogu,sada,u 21 stoljeću,naći u smrtnoj opasnosti na porodu.
A bila sam ,rekli su mi,u takvom stanju da nisu znali koga bi prije spašavali:mene ili nju.I još mi je doktor rekao,da su imali samo jedan jedini slučaj kompletnog puknuća maternice prije mene...rupture su česte,no potpune,rijetke.
A vidite,dešava se.Desilo se baš meni.
Zanimljivo,uvijek nekako misliš:neće se desiti baš meni.
Znam da se na ovom forumu cijeni i propagira VBAC...i sama sam mu stremila,on je moguć,ali vidite,dešavaju se i ovakve stvari.
Slušajte ipak svoje liječnike jer njima nije u interesu da vas izmuče i napakoste vam,već rade za dobrobit vas i djeteta.
Ma koliko mi ponekad mislile suprotno.
 |
|||
Reply With Quote
da vas sve zajedno to što ste prošli ojača i poveže.
Originally Posted by mama courage
