Ma iskreno,ustručavala sam se i iznositi detalje ovog poroda da ne strašim žene po forumu,ali činjenica jest da se takve stvari nažalost dešavaju.
Nakon uspješnog VBAC-a vjera u moje tijelo porasla je do neba.Cijelu sam se trudnoću osjećala blagoslovljeno jer sam je dugo čekala,osjećala se savršeno,išla sto na sat do samog kraja.Kad su me u tri ujutro uhvatili prvi trudovi,proživljavala sam ih i uživala u njima,između čitajući mikkinu,aquinu,saraddadevinu te kanginu treću priču s poroda...davale su mi snagu.
Neke bih detalje najradije zaboravila,no slike mi se uporno vraćaju..uspaničena lica doktora i babica nikad neću zaboraviti,muža koji je doslovce ludio,odgurnut kad je strka počela,dok je promatrao strku i trčanje s donjeg kata ,te prvu rečenicu koje se sjećam kad sam se probudila:Živa vam je beba.Nismo znali koga da prije spašavamo,jako ste nas prestrašili.
Sad sam malo odužila,prije nego što pospremim sve to u neku ladicu sjećanja koju baš neću često otvarati

,no iz jednog razloga,koji možda i neće biti dobrodošao jer i nije u skladu s onim što Roda zagovara,no moje je iskustvo nažalost takvo,pišem.Odnosno pitam.
Što bi bilo da me babica poslušala i maknula konstantan nadzor ctg-a?
Mislim,znam što bi bilo,jer su na ctgu jedino i vidjeli što se dešava,otkucaji bebe su pali na 70...mene jest zabolilo no bolio me trud,nisam bila sigurna od te boli što me točno boli.
Igramo li se vatrom kad zaziremo od ctg-a radi svoje ugode?
I
još jedna stvar...nakon ovog što mi se desilo ja bi sve žene koje su rodile carski opet slala na carski,jer je rizik prestrašan.
VBAC jest opasan,a ja to na ovom forumu nisam nigdje mogla pročitati.
Pisalo se jedino o opasnosti požurivanja dripom,no to kod mene nije bio slučaj.
Ispričavam se na offtopicu no kad se potegnula tema reakcije na hitni carski riječi su mi same izašle...a nikad se ne zna,možda i moje iskustvo nekome pomogne.Nekako ne misliš kad ideš na porod u 21 stoljeću da ti smrt visi nad glavom,no nikad se ne zna. :/