Citiraj Peterlin prvotno napisa
Od jucer razmisljam o ovom topicu i sto napisati, sto izdvojiti iz 6 godina druzenja s vrticem i jaslicama...

Za svaki rodjendan proslavljen u grupi djeca su doma donosila uvezane knjige slika koje su im crtali prijatelji, bila je tu i jedna zidna slika svih klinaca iz grupe (i dan danas nakon 3-4 godine jos visi mom starijem sinu iznad kreveta).

Sjecam se prve recenice koju je moj stariji donio iz vrtica: "Teta Sanja zove: Piceki i purice di ste moji..."

Ja inace rijetko placem. Ali plakala sam na SVAKOJ priredbi, i bozicnoj i zavrsnoj i na kestenijadi i na svakoj prigodi kad su se "mali piceki i purice" okupljali oko teta, recitirali, druzili se medjusobno i slicno. U tim prilikama dobro se vidjelo kako oni funkcioniraju kao grupa, s odgajateljima i medjusobno. Vrtic je oplemenio nas zivot. Nas vrtic bio je uvijek toplo mjesto gdje su se djeca osjecala dobro i prihvaceno, cak i moj (u ono vrijeme) cmizdravi stariji sin.

Vrtic je mom zatvorenom i nepovjerljivom djetetu pomogao da izraste u djecaka punog samopouzdanja koji je spontano i veselo zakoracio lani u skolu.

Ove godine imam jos jednog skolarca - i taj uredno mase tetama prek plota i pita kad cemo u vrtic u posjet njegovim tetama. To su bile i ostale osobe od povjerenja uz koje su djeca emotivno jako vezana.
Ja imam ove godine školarca, ali sve ostalo potpisujem.
Mislim da bi bez vrtića svi četvero bili siromašniji za jedno toplo, pozitivno i ispunjujuće iskustvo...