Mi smo jedni od onih kojima je kofer uvijek na hodniku - polupun, frižider uvijek pun, cuge uvijek u rezervi...

Nije bilo jednom da sam se u 7 navečer sa malim djetetom sjetila ipak otići na put od 20 sati, a avion ide u 10 (i jednom uzela krivu putovnicu pa šogorica vozila reli do aerodroma ). Ili se ustanem ujutro, pijem kavu, probudim muža i djecu i kažem da idemo do Trogira .

Nenadani gosti su uvijek dobro došli pod uvijetom da smo kući.

Ove moje šmizle, čim dođu iz vrtića/škole prvu stvar koju pitaju u autu je 'a kamo danas idemo', ako im kažem 'nikud' onda kažu 'pa nismo dugo vidjeli Ivonu/Sanju/Miru...' (mo'š mislit', proteklo možda par dana)