 |
|||
Identično ko Ivarica. Zato sam i napisala da sam neka podvojena ličnost što se tiče kupovine i nemam pojma di bi se svrstala. Ne kupujem puno niti često ali kad kupim onda platim a onda i nosim. Tu nikako nisam mislila na dizajnersku robu jer je meni camper i martens skup ali jednom godišnje kupim taj jedan par cipela kojeg onda i nosim. Isto je i s hlačama.
Definitivno se dugorocno isplati kupiti skuplje stvari. Murin kaput (dugi, eleganti, sa umjetnim krznom) sam kupila 1999g i jos uvijek je kao novi. 2001 sam kupila kaput u H&M (klasican, kraci model), nosila sam ga 1 sezonu, kvaliteta materijala 0. Sandale iz onog ducana Shoes u Kaptol centru nosim od 2001, a jedne iz Morandija su mi se raspale nakon 2 mj.
I ja ovako mislim, ali vec mi se par puta desilo da kupim nesto nazovifirmirano, pa da se istegli i raspadne u kratkom roku. Mi odavde smo odavno postali svesni da se sve "bolje' stvari prave i za nase, istocno trziste, naravno losijeg kvaliteta.
Zbog toga cesce kupujem domace, bar je jeftinije, a cesto i duze traje/pokaze se boljim...
Od 1999. do danas sam ja promijenila 4 konfekcijska broja :/ i to u oba pravca
Sandale sam reklamirala, ali nisam imala racun, pa zaboravi...
A u Muri u Sloveniji sam reklamirala jednu zimsku jaknu kojoj se derala podstava, nakon skoro godinu dana, bez racuna, i uvazlili su mi reklamaciju.
Inace, samo jedna off topic napomena. Kupila sam u Muri u SLO jedan sako, cijena oko 110 EUR-a, na 30% snizenju (uz to jos i imam DDV na nekih 16 EUR). Isti sako sam nedavno vidjela u Murinom outletu u Sv. Nedjelji, na 50% snizenju je kostao 1250 kn. :shock:
ja sam totalni NETROŠILAC. Ajd nekad se zaletim pa kupim nešto skroz krivo, tipa nemam čizme, a hlaaaaaaadno, trebaju mi hitno, kupim krive i plačem.Inače...minus me deprimira i trudim se koliko mogu bit izvan istog. A to nije jednostavno s kreditima za stan, auto, namještaj.
Ja se trudim biti zlatna sredina. Fala Bogu imamo svoj krov nad glavom, svoje auto sam prodala jer sam htjela da imamo dugorocno jedan dobar auto i uzasno mi je placati 2 osiguranja, 2 registracije itd.... nismo u minusu, imamo kartice i trosimo za stvari na koje mislimo da su nam potrebne.
Naravno da imamo izleta "glupo potrosenih para" ali tu su stvari koje nas nekada cine luckasto sretne. Mora covjek sebi dati malo radosti...
Drago mi je da je doslo vrijeme kad mogu svojim roditeljima kupiti nesto s cime ih obradujem (bas budem ponosna na sebe)...da vide da smo samostalno neovisni... jer su uvijek mislili da je necu nikada "na zelenu granu"
Ali da se covjek promjeniti. Nece svijet propasti ako ne kupim novi parfem ili nove cipale koje bajdvej u centru dodju 200 kn vise nego u predgradju..
Kako god okreneš, Martensice mogu biti jedino investicija. Ja kupim svakih pola desetljeća po jedne i nikako da mi se unište.Tu nikako nisam mislila na dizajnersku robu jer je meni camper i martens skup ali jednom godišnje kupim taj jedan par cipela kojeg onda i nosim
Ja nemam prituzbu na H&M odjecu, tj. cijena je u skladu s kvalitetom. Slažem se s onom "Nisam doboljno bogat da kupujem jeftino" ali ponekad to baš i nije pravilo. Npr. kožna jakna kupljena u Stefanelu za nemalo novaca bila mi je totalno razočarenje (po pitanju kvalitete). Isto tako me kvalitetom nisu odusevile neke stvari iz Sisley-a. Cini mi se da cijena ne garantira bas uvijek kvalitetu.2001 sam kupila kaput u H&M (klasican, kraci model), nosila sam ga 1 sezonu, kvaliteta materijala 0.
Mirta je u pravu (klasa pesimist), ali opet, samo jednom se zivi...Ali zar da uvijek zivimo u konstantnom strahu od neke nevolje i da ta pomisao "biti će gore" uništava svako malo veselje kad si želimo priuštiti neki "luksuz"...(klasa optimist)
Ne, ja sam DOBRO informirani optimist
a za one koji se tješe "samo jednom se živi" - sve OK, u svojim granicama, ali nije mi jasno ako netko ima plaću XY 000,00 KN, a u stanju je svaki mjesec potrošiti 30-50% više, meni je to iznimno sebičino, djetinjasto....
malo je takvih, osim toga to radno mjesto je političkog karakteraMoj vjenčani kum je predsjednik uprave jednog mirovinskog fonda i sasvim lijpo živi. Skijanja, brodić, Božić u New Yorku, vozi službeni auto i koristi službeni mobitel. Eto samo svojim radom
meni je ovo jako pametno i sukus svega mirta.Mirta30 prvotno napisa
svatko ima naravno razlicite prioritete i mala veselja, ali mislim da je poanta da se pokrijes onim sto imas.
osobno (a valjda tu igra ulugu i moj horoskopski znak) volim staviti na stranu (onako kako sanja rece) za neke suvisle stvari tipa mirovina, obrazovanje, skolovanje kceri, opcenito imati nesto sa strane ako stvari krenu neocekivanim tonom.
uzimati kredite i slicno za "opcu potrosnju" mi ne bi nikada palo na pamet.
ma koliko lijepe i privlacne stvari bile.
ali visnja je otvorila dobru temu. postoji par knjiga koje pokazuju kako se moze zivjeti istim standardom sa 15-20 posto manje novaca, gledajuci na one sitnice koje je visnja opisala..moras li bas popiti trecu kacu u kaficu i slicno.
mada moram reci da neke sitne stvari tog tipa spadaju i u ono sto ja zovem kvaliteta zivota... a tu si svatko odredi sto mu pase.
Slažem se no ipak mislim da smo svi mi pomalo zaboravili da postoje ljudi koji nemaju niti za prvu kavu u kafiću nego doslovno broje lipe kako bi kupili kruh, odjevaju se po karitasu a ne ekskluzivnim buticima i čekaju prvi da dobiju paket od centra za socijalnu skrb jer plaču nisu dobili mjesecima. To je naša stvarnost i veliki dio ljudi živi baš tako pa ti njima objasni kako izdržati do prvog i ne potrošiti 15-20 posto više od nečega što uopće nemaju.
to je na zalost tocno.Slažem se no ipak mislim da smo svi mi pomalo zaboravili da postoje ljudi koji nemaju niti za prvu kavu u kafiću nego doslovno broje lipe kako bi kupili kruh, odjevaju se po karitasu a ne ekskluzivnim buticima i čekaju prvi da dobiju paket od centra za socijalnu skrb jer plaču nisu dobili mjesecima. To je naša stvarnost i veliki dio ljudi živi baš tako pa ti njima objasni kako izdržati do prvog i ne potrošiti 15-20 posto više od nečega što uopće nemaju.
Znam i nerado se prisjećam tih dana ali me sjećanje na "te dane" često zna otrijezniti i malo spustiti na zemlju. To je moj recept za racionalno postupanje s novcem.
to je na zalost tocno.
Kod mene sjecanje na djetinstvo, relativno siromaštvo (odnosno, da pojasnim, imali smo za osnovne potrebe, ali igracke, izlazak u kino, kazališe ili ZOO, ili za koji komad odjeće baš i ne...), uzrokuje baš suprotno. Iz djetinjstva se sjetim svog srama i jadnog osjećaja da nisam nikad imala neku super igračku ili lijepu odjeću, i sada nikako ne želim da se i moje dijete tako osjeća. Pa ponekad i pretjeram.Znam i nerado se prisjećam tih dana ali me sjećanje na "te dane" često zna otrijezniti i malo spustiti na zemlju. To je moj recept za racionalno postupanje s novcem.
Ovakvo je djetinjstvo bilo i kod mene. I to što pišeš za malenu, dešavalo se meni sa sinom (i još uvijek). Zato i nisam znala što bih napisala o njegovom odnosu prema novcu, na nekom tamo topicu. :/
On nije nezahvalan i nezasitan, dapače, ali mi se čini da sam mu ostavila dojam da su nam neke stvari daleko lakše dostupne nego što zaista jesu.
i ja bih svoje djetinjstvo mogla opisati kao relativno siromasno. imali za osnovne potrebe, al recimo, do negdje 12-13 godina nisam imala jeans hlace nego vecinom robu koju mi je mama sivala, imali smo brat i ja jedan pony bicikl, koji je njemu ostavio bratic kad se selio iz grada, ja sam od svih "djecjih luksuza" dobila jedino rosule (barbiku mi kupila tetka iz italije, imala sam jednu jedinu i dan danas je kod moje mame u ormaru iako je u igranju bila nemilice upotrebljavana...)... automatika (ondasnji skuter
i kad sam, iz takve kuce, takvog "rezima", otisla na faks s opet ne pretjeranim resursima, a daleko od kuce, prvi sam mjesec ostala bez para i morala posudit od cimerice da se vratim kuci (sjecam se da je u jednom trenutku frend isao zamnom po robnoj kuci i iz kosare mi vadio stvari i govorio: to ti ne treba, bez ovog mozes, ovo ti uopce ne treba, a sta ces s ovim???)...
al to mi se desilo tad i nikad, nikad vise. naucila sam trositi koliko imam, uvijek imati nesto malo u "rezervi", razmisljati o tome koliko je nesto potrebno a koliko ne...
i sto se tice djece (ali i odraslih i svih mogucih posljednjih krikova i nijansi
ps. ima i moj sin oko 25 majica kratkih rukava u jednoj velicini. mislim da mu niti jednu od njih nisam ja kupila, sve je naslijedjeno ili dobiveno kao poklon... i nema sanse da bi mu isla sad kupovati majicu jer je na njoj pero-djuro ili bilo koji lik iz maste samo zato jer je on pozelio, jer je to sad in, jer svi imaju...
kad ovo citam shvacam da sam bolesna. ja ne trosim pare kojih nemam. kad ih nemam ne trosim. ali kad ih imam znam da ih trosim uludo a mogla bih puno bolje. a ne mogu si pomoci.
potpis.i ja bih svoje djetinjstvo mogla opisati kao relativno siromasno. imali za osnovne potrebe, al recimo, do negdje 12-13 godina nisam imala jeans hlace nego vecinom robu koju mi je mama sivala, imali smo brat i ja jedan pony bicikl, koji je njemu ostavio bratic kad se selio iz grada, ja sam od svih "djecjih luksuza" dobila jedino rosule (barbiku mi kupila tetka iz italije, imala sam jednu jedinu i dan danas je kod moje mame u ormaru iako je u igranju bila nemilice upotrebljavana...)... automatika (ondasnji skuter
i kad sam, iz takve kuce, takvog "rezima", otisla na faks s opet ne pretjeranim resursima, a daleko od kuce, prvi sam mjesec ostala bez para i morala posudit od cimerice da se vratim kuci (sjecam se da je u jednom trenutku frend isao zamnom po robnoj kuci i iz kosare mi vadio stvari i govorio: to ti ne treba, bez ovog mozes, ovo ti uopce ne treba, a sta ces s ovim???)...
al to mi se desilo tad i nikad, nikad vise. naucila sam trositi koliko imam, uvijek imati nesto malo u "rezervi", razmisljati o tome koliko je nesto potrebno a koliko ne...
i sto se tice djece (ali i odraslih i svih mogucih posljednjih krikova i nijansi
ps. ima i moj sin oko 25 majica kratkih rukava u jednoj velicini. mislim da mu niti jednu od njih nisam ja kupila, sve je naslijedjeno ili dobiveno kao poklon... i nema sanse da bi mu isla sad kupovati majicu jer je na njoj pero-djuro ili bilo koji lik iz maste samo zato jer je on pozelio, jer je to sad in, jer svi imaju...
Mi nismo odrasli u siromaštvu, ali kad sam ja krenula na faks, samo je mama radila i to....ma, uglavnom koma.
Na 4.godini faksa sam i dobila Marina. Do moje i mmove diplome :/ koma
Pošto smo završili taj faks pa imamo stvarno dobro plaćeno zanimanje, život nam se okrenuo stonasto. Kupili sve što ljudima treba za normalan život.
Ali je ostao taj osjećaj da nikad ne znaš...ne paničarim ja, ali ni ne kupujem ništa što mi ne treba, kao što litala kaže "samo jer mi se to svidja"
O, mozes, mozes. I ja sam mislila da sam jednostavno 'takva", dete odraslo u izobilju, u porodici gde se nije puno mislilo na cega se trosi. Posle su dosle godine krize i ja sam trosila kad imam, a 'cutala" kad nemam. Ali opet po istom principu. Isto i u braku, uz ogranicen fond za troskarenje. Oci mi je pocela otvarati prijateljica, ujedno i koleginica sa posla. Posmatrala je neko vreme kako nemilice trosim na gluposti (dorucak u skupom kiosku, voda ili sok na istom mestu, posle pola sata neka grickalica, onda novine, pa novi cd, dezodorans i labelo iz obliznje apoteke..., sve same sitnice, ali ih se bogami nakupiiii), i onda mi skrenula paznju na moje ponasanje van svake kontrole. I eto, dobro sam razmislila i resila da ne zelim vise tako. Vec neko vreme se ponasam sasvim drugacije, nije to nista revolucionarno, samo dobro mucnem glavom pre nego sto se masim za novcanik.
Moje ponasanje je pokrenulo lavinu dobrih gestova i kod kuce - mm je odlucio da ce prestati sa pusenjem, deci smo takodje rekli da od sada radimo drugacije. I svi zadovoljni. Osecaj je stvarno odlican, materijalno vise ne diktira nas zivotni stil...
kako smo dosle do tog da se broje majice, evo, ja sam kriva, prva pocela, a ono gdje stvarno trosimo i sto placamo cijeli zivot, kuce i stanovi sa nepotrebnim kvadraturama, uredi opremljeni ne znam kako (ok, poslodavac je kao tu kriv, ali svakoj od nas drago), auto ili dva po obitelji, nakon 5 godina se mijenjaju, to se ne broji
stan i auto(u Zg ako ne živiš u području Trešnjevka-Maksimir) su nužda.25 majica je luksuz.
svatko ima svoje definicije onog što je nužno
nebi se složila da nužno ovisi o ukusu. Negdje se mora živit i nešto se mora jest. Pitanje je di i šta, al nešto mora.
mišta se ne mora, ako se ne može priuštiti
u biti ti i ja ne možemo raspravljati o ovoj temi jer nismo na istim pozicijama i ne zarađujemo iste novce.
kad nisam imala za papar bilo mi je bitno jest i imat di spavat. Nema to veze s količinom zarađenih novaca.
vecina mojih prijateljica misli da bi ja nuzno morala preseliti ih 30kvadratnog stana u unutarnjem dvoristu.
nista se ne mora cak ni kad se moze priustiti
pa zar nije jednak pritisak stvorilo drustvo da soba mora biti tolika i da ih treba toliko, kao i za majicu?
čak naprotiv, mislim da su se standardi veličine životnog prostora smanjili :/
Uglavnom smo odrasli u većim stanovima nego sada živimo :/
I jeli smo bolje.
A roditelji su nam imali slabije plaćene poslove.
Osnovne životne potrebe postale su pre...nedostupne.
mrzim novac i onog tko ga stvori!
Tacno! I mene su vec xy puta pitali a sto mi ne kupimo veci stan (imamo 68 m2) u momentu kad je kapnulo neko nasledstvo. Nisam nikad smatrala da nam je to nuzno, mi imamo svoju spavacu, devojke svoju deciju sobu. Kupovati stanove samo da bi svako imao svoju sobu, da bismo pricali o tome ako imamo stan od 100 i nesto kvm, bljak. A takvih je sve vise u mom okruzenju, trka za prestizom je postala imperativ...
Meni dobar dio love ode na svakodnevne nepotrebne sitnice pa sam jucer odlucila stati tome na kraj. Za pocetak sam uvela obiteljsko pravilo da se slatkisi kupuju samo subotom. Mi smo imali kao nekakav okvirni dogovor s djecom da u ducanu mogu sebi uzeti po jednu sitnicu. Medjutim, kako se cesto desi da moram u ducan jednom dnevno, ili jednom u dva dana, skuzila sam da se tih "sitnica" tijekom tjedna itekako nakupi. I predocila djeci sta se sve moze uraditi za tih petnaest-dvadeset eura tjedno ili sezdesetak mjesecno. Pa smo napravili dogovor. Takodjer sam uvela i ovaj martin sistem pa ono sto necu potrositi ili poceti koristiti u npr. dva-tri ili tjedan dana, niti ne kupim u momentu. Jucer sam pet minuta buljila u Weledine paste za zube i skontala da doma imam jos paste za sigurno dva-tri tjedna i teska srca odustala.
mislim da tu griješiš. ja imam dojam da je baš obrnuto. prije su se radili stanovi više po mjeri čovjeka nego danas.
za život ti treba prostora.
i ja, kao tvoje prijateljice, mislim da ako imaš mogućnosti, lakše se diše u većem prostoru. stan mi je, u rangu nekakvih potreba, daleko ispred broja majica.
a ako nemaš mogućnosti - bože moj. onda bih se tješila da smo ionako stalno vani.
eto, ja i cvijeta se slažemo, NE MISLIM da svakom djetetu treba soba, ali su danas kod nas stanovi (u zgb, na primjer, 4sobni stan na 60 kvadrata...) prostorno ispod standarda.
(nebi sada o Africi i gladi, govorim o tome da je po tom pitanju stanje gore nego ikad i da si samo netko s mnogo novaca može priuštiti prikladan prostor)
Pričala sam, npr. s Portugalcima, koliki su tamo standardno građeni jednosobni, dvosobni stanovi...i po dvostruko veći od naših.
Nije da se žalim, ja presretna ko malo prase sa mojih 60kv, na kojima ćemo živit i kad nas, aBd, bude 5-6...samo kažem da nije da stambeni prostor spada u luksuze i da je tužno što je to postao.
kad prije, kad ih nismo placali?
moji roditelji su kupili stan i kucu (razvedeni, znaci trebali kupovat ×2) u kojima smo zivjeli i oni nisu bili bas tako veliki kao sto bi bili da smo ih mogli "dobiti".
nisam zeljela raspravljati o tome koliko je kvadrata potrebno kome za dozivljaj, nego kako smo dosli do toga da brojimo koliko potrosimo na grincajg i labelo, a krediti za stan i auto su u prosjeku valjda preko 5000 kuna mjesecno.
pa jesu, meni su točno toliko, taman da mi ostane za grincajg i labelo. Nije u tome poanta, nego šta je prioritet, jel se mora imat labelo(karikiram!) jer je činjenica da se hrana i životni prostor mora imat.
ah, znala sam da će ti smetati moj grincajg...
pa mislim zato, sto vecina misli da su stan, auto.. "nasusne potrebe" i da bilo kao podstanar ili u vlastitom stanu, moras negdje zivjeti, a kavu mozes popiti i doma i mozes biti obucen i sa dvoje hlaca i dvije majice. (ovo je sada metaforicno, nemojte se uhvatiti broja 2)
ciji god
gornji post je isao apricot
pa ofkors, ne pricam ja o kartonskim kutijama, nego o tome koliko se ovdje na ovom topiku ozbiljno bavimo manje ozbiljnim stvarima (mozda zato jer je lakse njih mijenjati pa misliti da si napravio puno), a ono veliko, ono sto stvarno trosi resurse, i nase i okolisne, to selektivno zaboravimo.
mudri glas seni sve fino objasnipa mislim zato, sto vecina misli da su stan, auto.. "nasusne potrebe" i da bilo kao podstanar ili u vlastitom stanu, moras negdje zivjeti, a kavu mozes popiti i doma i mozes biti obucen i sa dvoje hlaca i dvije majice. (ovo je sada metaforicno, nemojte se uhvatiti broja 2)
da, mislim kao i seni
ja sada ne mogu promijeniti ratu kredita za kuću, ona je tolika kolika jest.
ali mogu jesti sezonsko voće i ne plaćati u prosincu trešnje 180 kuna kilo (da, da, došo čovjek i kupio cijelu kašetu prošle zime), ili pozvati prijatelje na domaći kruh i paštetu umjesto što ću ići u kafić...
kao što se i život sastoji od malih stvari, tako se i uštede baziraju na malim "nevidljivim" troškovima.
ali ti može banka. nama je kredit za atan daleko najveća stavka i u dvije godine su nam već dva puta povećali kamate i jednom način obračuna.
Ali ja sam htjela odvojene sobe za klince, iako su još skupa u sobi (još više u našoj), ali to je moja trauma iz djetinjstva kada sam morala spavati u dnevnoj sobi, a svoju sam dobila kad se brat odselio.
I zato plaćam visoku ratu kredita a pazim na ovim sitnica (OK ne uvijek) ali jedino tako uspijevamo preživjeti.
Ivarica, znaš onu: zrno po zrno pogača
PS. moji su davnih godinaimali kredit za stan, a nisu stan dobili, pa su se moje frendice čudile kako nemamo nigdje vikendicu
i ja se slažem sa seni.
ali mislim da kužim i ivaricu. prodaj kuću, kupi manji stan pa nećeš morati štedjeti na labelu. jel' tako nekako, ivarica?
ni blizu
ajme, cvijeto...
ti u kupe, ona u špade...
onda te ne kužim :/ni blizu
naravno, nisam mislila doslovno kad je riječ o apricot, ali mi se učinilo da misliš da se na krupnim stvarima može više uštedjeti nego na ovim sitnim :/
moram se posvetiti poslua ne filozofiranju
veceras
svidjet ce vam se valjda za desetak dana ovo na sto sad skacem
Nda...
Ponekad ti život da da biraš...
I onda, kako ivarica mudro kaže: postoje odluke koje, koju god da doneseš - pogriješit ćeš.
Mi smo svojevremeno za taj kredit napravili kuću od 300 kvadrata.
Za taj novac bih imala stan od 60.
Možda.
Odabrala sam ovo što sam odabrala.
Ponekad se teško nositi s tom odlukom...
Ali, odgulit ćemo mi taj kredit.
A do tada, dosta su jedne cipele po sezoni. Ili u dvije. :D
je, je, ja više ne kupujem niti jedne po sezoni.
Ali to je tak. A za par godina ćemo prodavati te viške kvadrata jer će se klinci htjeti osamostaliti i odseliti. I onda ćemo imati višak za čišćenja, grijanje, plaćanje režija i tko zna što.
Evo, moja mama je sada sama i ima viška soba - a ja u tom istom stanu nisam imala svoju.
Dobro, razumijem da netko ima potrebu za većom kvadraturom (jer ima više djece, jer mu treba još i radna soba, jer sanja cijeli život o garderobi i špajzi koju nema pa gura stvari pod kreveti na ormare...)kako smo dosle do tog da se broje majice, evo, ja sam kriva, prva pocela, a ono gdje stvarno trosimo i sto placamo cijeli zivot, kuce i stanovi sa nepotrebnim kvadraturama, uredi opremljeni ne znam kako (ok, poslodavac je kao tu kriv, ali svakoj od nas drago), auto ili dva po obitelji, nakon 5 godina se mijenjaju, to se ne broji
Ono što ne razumijem su obitelji koje još uvijek žive u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima (čitaj u momačkoj/djevojačkoj sobi), a dižu kredit za BMW... :?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom