-
Osoblje foruma
Sretno poslozene zvijezde
Malo je duza prica pa u je razbiti u par postova....
Pripreme za porod mog drugog djeteta pocele su valjda zavrsetkom poroda prvog djeteta, koji me ostavio nesigurnu i nepovjerljivu prema vlastitom tijelu, ranjenu i odlucnu da ne dozvolim da se prica ikada vise ponovi (neopravdano interventan i uslijed intervencija dug i tezak porod, koji je srecom zavrsio dobro po bebu).
U poprilicnom strahu od prepustanja osoblju u rodilistu, svjesna da tijek poroda i okolnosti koje cu susresti u rodilistu, jos uvijek vise ovise o sreci i nacinu na koji ce mi biti poslozene zvijezde taj dan, a uz punu podrsku supruga koji se takodjer s nelagodom sjecao prvog poroda, pocela sam se pripremati za porod kod kuce.
Pripremala sam se psihicki, emotivno, educirala se, pripremala starije dijete …
U 38. tjednu, kad me moja ginekologica "predala" na skrb rodilistu, odlucila sam cvrsto kloniti se rodilista ukoliko je sve u redu i ne trebam strucnu pomoc porodnicara. Bila sam svjesna da cu se u tom okruzenju teze izboriti za skrb kakvu sam zeljela – bez vaginalnih pregleda, ctg-a i amnioskopija, ukoliko nije apsolutno neophodno, a u normalnoj trudnoci bez komplikacija cak je i stetno.
Ocekivala sam i pritisak na mene u slucaju prelaska termina (koji ionako nije bio tocan po mojim procjenama i ocekivala sam da cu "kasniti", ali me nitko nije slusao, tablice su pametnije od zena 
) pa sam pronasla privatnog ginekologa slicnih razmisljanja koji je pristao periodicno, nakon termina, provjeriti bebu ultrazvukom, kako bi na vrijeme detektirali pokazatelje koji bi mogle bebu dovesti do problema.
Ocekivano, na uzv na sam termin, pregled je pokazao da posteljica i bebino okruzenje nisu u terminu, da imam sigurno 5-7 dana trudnoce do pravog termina. Dogovorili smo se da se cujemo za kojih 7 dana.
Osam dana kasnije, u petak 1.8. (tad sam po sluzbenom terminu bila 41 tj. trudna) ponovili smo uzv koji je pokazao da je beba ok, da ima dovoljno plodne vode i da je posteljica funkcionalna, bez naznaka starenja. Ipak, ginekolog mi je predlozio da u nedjelju, ako se do tada nista ne dogodi, odemo rodiliste na ctg, cisto da provjerimo ima li kontrakcija koje ja ne osjecam.
-
Osoblje foruma
Kod kuce …
Subotu ujutro smo se kupali na Kamenjaku, kao i sve ljetne dane do tada. Svaki dan kad bi uranjala u more, pomislila sam da mi je to zadnji put to ljeto i da se trebam izgustati do kraja. Kad smo odlazili s plaze, okrenula sam se jos jednom i pomislila da sam se bas mogla jos jednom baciti. …
Doma smo zujali uobicajeno, MM je pripremao rucak, Ema i ja smo se izlezavale, citale i odmarale.
Oko tri, kad smo sjeli rucati, bilo mi je blago muka i nisam bila gladna, sto je iznimno cudno za mene. Pomislila sam kako bih se trebala prisiliti jesti jer ce mi trebati energija … vrlo skoro nakon te misli, skuzila sam da se osjecam osjetljivo i da me trbuh bolucka kao pred menstruaciju. Na wc-u sam si i potvrdila da se "nesto" sprema jer je na papiru ostao trag sluzavog, sukrvavog cepa (jupi! to nisam dozivjela prvi put)
"Ok, to bi moglo biti to", pomislila sam i objavila da cu ja otici malo odspavati jer mi se cini da se beba pokrenula.
Kad sam se probudila, vec sam jasno osjecala bolove, ali jos uvijek dovoljno blage da sam normalno funkcionirala i razgovarala. Potjerala sam ekipu na more, kao sto smo vec unaprijed dogovorili, iako se MMu nikako nije islo jer, porod je krenuo i zelio je biti blizu, meni na usluzi.
Kad su otisli, malo sam se vrtila po kuci, spakirala torbu "za svaki slucaj"… eto ti intuicije (stavila nadobudno svoju spavacicu u kojoj sam zeljela roditi, iako sam znala da se sve rodilje oblace u njihove spavacice), spustila loptu iz radne sobe u spavacu, .. palo mi je na pamet da se okupam.
Pod tusem (trudovi su postali malo znacajniji, ali jos uvijek vrlo izdrzljivi) sam cucnula popraviti "stratesko podrucje" britvicom i kad sam se digla iz cucnja, osjetila sam da mi po nogama curi jos nesto osim vode iz tusa. Pogledala sam, voda koja je curila bila je boje senfa. Prvo mi nije bilo jasno sto je sad to, a onda me presjeklo da se radi o mekoniju. Trudila sam se da me ne obuzme panika.
Nazvala sam MMa i objasnila mu sto se dogadja, on je s mora nazvao "moju" primalju i "naseg" ginekologa – oboje su objasnili da nema mjesta panici, da se radi samo o znaku zrelosti bebe da i dalje odradjujem trudove smireno. Slicnu poruku razuvjerenja dobila sam od nasih "porodnicarki" koje su, tek kasnije sam shvatila, od moje prve poruke bile u kontaktu, odgovarale na moja pitanja, razuvjeravale me i razbijale moje sumnje i strahove kako je koji naisao. Hvala vam svima. 
Tada me nazvala primalja, razuvjerila me da nema mjesta panici i zabrinutosti, ali smo ipak, zbog vrlo male sanse da ipak nesto krene krivo od te senfaste vode nadalje, a pred njom je dosta kilometara voznje do mene, odlucile da dovrsim porod u rodilistu, a da do samog kraja, do potpunog otvaranja, ostanem kod kuce, s njom na raspolaganju uz telefon za sve sto mi treba od savjeta.
U sljedecih sat-dva, setala sam po kuci, tusirala se, sjedila na lopti. MM me nazvao i rekao da on zeli biti kod kuce uz mene i da se vracaju, da ce moja sestra preuzeti Emu i zabaviti je tu vecer. Mene su sad vec malo jace sibali trudovi, trebalo ih je docekati i prodisati.
Sjedila sam na lopti u zamracenoj sobi, kad je moja sestra dosla po robu za Emu za presvlaku, a Emu je ostavila da ceka u autu s njenim muzem, "da mi ne smeta".
Inzistirala sam da zelim vidjeti dijete, da je zelim poljubiti i pozdraviti dok sam jos 2u1 s njenim bratom. Dosla je, provirila u sobu, sva zbunjena i usplahirena, zagrlile smo se i izljubile… meni je izgledala tako jako velika, skroz me raznjezila i jedva sam se suzdrzala da ne placem pred njom. I ona je hrabro gutala svoje suze da ne uznemirava mene. Pozdravile smo se i ona je otisla u vecernji provod sa svojom tetom.
Kad je otisla i kad sam otplakala buru emocija (osjecala sam da se sve mijenja nepovratno i to sam dozivjela tragicno ... hormoni, hormoni), krenulo je malo zesce i usredotocila sam se na trudove i posao koji smo malac i ja trebali obaviti.
Bilo je intenzivno i snazno, u nekim trenucima zastrasujuce. MM je bio divan, smiren i pun pozitive cak i u trenucima moje slabosti i gubitka vjere da sve ide ok i da ce sve biti ok, unatoc nesavrsenoj plodnoj vodi (oni koji nas poznaju, znaju da je on taj koji oko sebe siri oksitocin, a ja sam ta koja pumpa adrenalin ).
Bilo mi je jako tesko fokusirati se samo na dobro (perfekcionista sam i tesko mi padaju odmaci od idealnog, planiranog) i cak ni MMovo potpuno uvjerenje da je sve u redu i da ce sve biti u savrsenom redu, nije mi bilo dovoljno da me vrati u fokus, zamolila sam ga da nazove Felix koja je bila u blizini na ljetovanju i ponudila se pomoci, ako cemo htjeti/trebati.
Iako sam zeljela da rodjenje docekam MM i ja zajedno, za prolazak kroz trudove i prepoznavanje trenutka kad je zadnji cas za odlazak u rodiliste, a najvise, za pomoc u vracanju fokusa i zadrzavanju fokusa na najbitnijem, trebao mi je jos netko tko ima apsolutnu vjeru u zensku snagu i zensko tijelo, kao i proces poroda.
Do trenutka kad je Felix dosla, ja sam se ugnijezdila u kupatilu, izmedju lavandina i drzaca za rucnike, u klececem polozaju koji mi je bio najlaksi za prodisavanje trudova koji su sad bili doista jaki i trazili moju punu paznju.
MM je vrlo tiho gledao TV u dnevnom, izmedju dnevnog i kupatila, na podu je sjedila Felix i pokusavala u polumraku citati knjigu, u kupatilu sam ja stenjala i disala, klececi iznad rucnika na koje je povremeno curila plodna voda.
Felix me pokusala ohrabriti da mi dobro ide, ali ja nisam zeljela slusati da mi ide dobro jer sam se osjecala potpuno obuzeta silama koje nemaju veze sa mnom i time koliko ih dobro ja hendlam.
Izuzetno mi je pasalo sto nitko ne mjeri razmake i trajanje trudova, sto ih samo docekujem(o) i otpracam(o) .. ionako sam imala osjecaj da se pojavljuju svakako, da nema obrasca koji bi mogli uloviti (i jako me zbunjivalo sto ih osjecam samo ispod pupka i povremeno u ledjima i puno mi je pomoglo sto mi je Felix potvrdila da ni ona nije osjecala trudove iznad pupka niti ikakve slicne onome sto obicno knjige opisuju kao trudove).
U neko doba (nemam pojma kad) trudovi su postali tako intenzivni da sam osjecala kao da gubim svijest dok prolazim kroz njih.
I onda sam odlucila jos jednom se istusirati. Kakva pogreska! Prvo, tus je podivljao i miksao je vodu proizvoljno, od vrele do hladne, nikako ga namjestiti, a drugo, trudovi su me tako poceli sibati da se nisam mogla nikako namjestiti da ih izdrzim, rasturili su me i nastavili se jednakim intenzitetom kad sam izasla ispod tusa.
Tad sam izjavila da vise ne mogu i u sljedecem trudu, osjetila sam blagi, ali vrlo jasan nagon za tiskanjem.
Obukla sam haljinu, uzeli smo stvari i krenuli. Jedva sam hodala u trudovima, morala sam stati i totalno se koncentrirati da ih odradim.
Felix mu je dala zadnji savjet, koji ce se pokazati prevrijednim u tih zadnjih par minuta do rodilista – da stane svaki put kad me siba trud, da ne vozi pod trudom. Trudovi koje sam odradila u autu, najgori su mi od svih koje sam te veceri osjetila.
Krecemo se prema rodilistu, ja se nadam da su trudovi odradili svoje, ali karakteristicno kukam da me strah da necu uopce biti otvorena.
-
Osoblje foruma
U rodilistu…
MM me iskrcao pred vrata rodilista, s vodom u jednoj i rucnikom u drugoj ruci i na brzinu otisao parkirati auto.
Trud… bacam rucnik na pod pred vratima rodilista, klecim i disem. MM dolazi i ulazimo do prijemne ambulante. Sestra izlazi, postavlja hrpu nepotrebnih pitanja, kaze da moramo sacekati da se spusti dezurni lijecnik, pita me nesto (ne sjecam se sto), mene lovi trud, bacam rucnik na pod, kleknem i disem. MM komentira da me ne ispituje u trudovima.
Panika!
Sestra vice da cu joj roditi u hodniku, zove dezurnog smije li me poslati u radjaonicu bez pregleda, dobiva zeleno svjetlo. Vice mi da se popnem na kolica, ja odbijam i kazem da cu hodati jer ce me promjena polozaja ubiti. Ona komentira da ce ona biti odgovorna ako rodim na hodniku ili u liftu, ja mantram poluglasno: "Moj porod, moja odgovornost."
U liftu isto: rucnik na pod, klecim i disem, ona kuka, MM joj komentira da se smiri da nema frke ako i rodim u liftu, ja mantram.
Dolazimo u radjaonicu. Dezurna je primalja M. koja mi je poznata s tecaja u rodilistu. Ali, sad je na svom terenu, a ja sam ranjiva, nije ni priblizno slatkorjeciva kao kad smo posjetili radjaonicu u sklopu tecaja.
Primalja M. ne moze stati glasno komentirati nas "prekasni" dolazak u radjaonicu, osobito jer sam drugorotka i "trebala bi znati". Pita me jesam li obrijana barem (jesam) i zove da provjeri koliko sam otvorena – skroz, beba je spremna.
Donosi mi spavacicu od debelog platna, dugih rukava. Ja je odbijam obuci jer je predebela i kazem da ne zelim u njoj u sred ljeta radjati. Kazem da imam svoju spavacicu i da zelim u njoj roditi (ovo mi je bilo jako vazno, da imam nesto svoje na sebi) i da, ukoliko bude potrebno smiju je rezati, unistiti, stogod. Ona me "pere" da zasto zelim biti posebna, sto si umisljam da to tako ne moze, bolnicka pravila, … "U redu", kazem ja, "rodit cu onda gola."
Sljedeci trenutak dozvoljava mi da obucem svoju spavacicu uz brundanje.
Dok cijelo vrijeme nesto komentira mene, pita muza sta bi on i trazi na uvid potvrdu o tecaju pripreme, ali mu svejedno ne daje nikakav konkretan odgovor smije li uci… on ne sljivi njeno neodgovaranje i uzima zastitnu robu koja stoji kraj njega i pocinje se oblaciti.
Istovremeno, ignorirajuci njene komentare, spominjem da zelim roditi na stolcicu. Primalja M. odgovara: "Taman posla!" Naime, za stolcic bi se ona trebala presvuci u hlace, a njoj se ne da!
Ja inzistiram na stolcicu, ona vrlo glasno (doslo je jos primalja u hodnik) i bahato ponavlja da nema sanse.
"Ok, onda cu roditi cuceci uz krevet", kazem ja.
Sve ovo sa strane valjda cuje primalja T., koju je valjda sretan splet okolnosti poslao na odjel tu noc. Koliko sam shvatila, tu je vecer bila dezurna na drugom odjelu i dosla je u posjet u radjaonice jer na odjelu nije bilo posla. Ona se upetljala i ponudila da bude na porodu (prepoznala me i s tecaja kao dosadnu mamu s mogucim zatkom koja inzistira na prirodnom porodu). Ali M. se ne da i ipak i ona dolazi u radjaonicu.
Ulazimo u radjaonicu, stize muz, primalja M. ne prestaje drobiti o odgovornosti, nemanju vremena za ctg, kako ce one odraditi posao kad smo mi takvi, …
Ja joj kazem neka poslusa ctg-om kratko samo otkucaje srca, da me ne zanima kakvi su trudovi jer je krenuo izgon. T., vrlo mirna (kao da je iskljucila ovu zivcanu), uspostavlja kontakt ocima sa mnom i vrlo mirno kaze da se glavica vidi i da krecemo sa sljedecim trudom pomoci bebi da izadje.
Cekamo par sekundi, M. pita sta je, ja kazem da cekam nagon za tiskanjem da tiskam s njim.
Ona komentira da nema trudova i da ide po loptu da malo hopsem, ja joj govorim da ce trud sigurno prije doci ako ona vec jednom zasuti.
Krecemo! Snaga izgona je toliko velika, toliko carobna da sam ja skroz u nevjerici i iznenadjena tim osjecajem (s Emom ga, na zalost, nisam imala prilike upoznati), tiskam zajedno s tom energijom, iako mi se cini da bih mogla i samo cekati, koliko je snazna ta sila.
Izmedju dva truda, M. me stisce po trbuhu, pipa me, ja pitam zasto, ona kaze da zeli osjetiti ide li trud, ja joj micem ruku i govorim da nema potrebe ista pipati i osjecati jer smo na samom kraju, moje tijelo samo tiska dijete van i ona mi samo smeta. Negdje nakon tog trenutka, ona je izasla iz radjaonice i konacno smo imali potpuni mir.
T. mi stavlja uljne obloge, masira medjicu i to mi jako pase. U trudovima cupam muza za nogavice, tiskam s tom energijom i ispustam nekakav nadnaravni zvuk kako bi oslobodila jos malo vise energije (kasnije su mi muz i primalja tvrdili da uopce nisu culi da vicem). Jos jednom tiskam u trudu, T. komentira kako bi me rado malo recnula jer vidi da cu popucati, ja kazem da ne zelim, ona to postuje.
U sljedecem trudu i pauzi osjecam ring of fire i, potpuno svjesna toga sto osjecam, u glavi mi zvoni Johnny Cash i njegov Ring of fire. 
Jos dva tiskanja i nas zabac isklizuje van, pred mene, ljubicast i duuugacak.
Muz i ja u isti glas spominjemo cekanje da pupkovina otpulsira, primalja nas umiruje da nikad ni ne radi drugacije.
Nesto duze ga aspirira i ja je pitam par puta je li sve ok, ona potvrdjuje da je i pita zelim li ga primiti u narucje. Naravno da zelim. Daje mi ga i korigira kako ga drzim jer ga ja prinosim prsima (zbog posteljice ne da.. malo joj danas zamjeram to 
), muza zovu bas tad da popuni formulare s podacima koje nismo stigli pri dolasku ispuniti. T. ceka da se on vrati da prereze pupkovinu.
Odvajaju nas na minutu da ga malo operu, obuku, izvazu i izmjere, a ja uz njega na brzinu brisem sebe, skidam svoju spavacicu i oblacim njihovu.
Prebacujem se na krevet pricekati doktora da sasije malo puknuce. Druzimo se s djetetom, on nas promatra i ne zeli sisati (u nezgodnom sam polozaju, a bradavica mu je prevelika, nemam prostora za manevriranje), ja mu istiskujem kolostrum i stavljam na usta da licka.
Primalja nam, cini mi se kroz maglu, zahvaljuje sto je mogla biti dijelom ovako lijepog porodjaja. I pita me u povjerenju jesam li namjerno toliko dugo ostala kod kuce. Naravno!
Pokusavam jos nekoliko puta dojiti bebaca, ali on je nezainteresiran i samo nas mirno promatra, a i lezeci polozaj s nogama u zraku, dok cekam doktora da me sasije, otezava nam prvi podoj.
Malac uskoro zaspiva, a doktor dovrsava svoj posao.
Nakon dva sata u radjaonici, rastajemo se s tatom i prebacujemo na krevet pa put odjela babinjaca.
Cijelo iskustvo mi je toliko snazno i ispunjavajuce da sam nekoliko dana nakon toga bila u pozitivnom soku od intenziteta svega sto mi se dogodilo. Cijelo me iskustvo (pozitivno) potreslo do temelja.
Porod je bio bas onakav kakav sam si zeljela ako bude u rodilistu. Ponavljam, jer sam u to uvjerena, za dobar, osnazujuci porod u HR rodilistu treba imati puno srece i dobro poslozene zvijezde i jako sam zahvalna svemiru sto smo ovaj put uz sebe imali svu srecu koja nam je trebala.
I zahvalna sam onom malom cudu sto je bas nas odabralo za roditelje.
Kai je rodjen 2.8. nesto prije ponoci
Pravi tatin sin u svakom pogledu... dug, mrsav, iskuliran.
-
-
Kako prekrasan porod! Hvala svemiru što ti je bio tako blagonaklonjen
-
-
-
eto - savršeno ako zaboraviš na onu zujavu mušicu M.
bravo 
-
Predivno
-
Sjajan porod Busy
-
-
Osoblje foruma
-
divno a muz mi se posebno dojmio.
-
Osoblje foruma
-
-
Ma jednostavno prekrasno!
Toliko me je tvojih opisa osjećaja i sam doživljaj poroda podsjetilo na moj porod i moju priču da sam se skroz na skroz raznježila.
Ja bi ooooopet...
-
-
-
sreca pa grlo ne treba za tipkanje - jer imam knedlu velicine lopte za kuglanje... predivno, predivno, cestitam od srca na djecaku i iskustvu
-
-
-
čestitam
i na bebici, i na porodu i na hrabrosti obraniti se od "rutine"
-
-
-
čestitam na divnom porodu
-
Osoblje foruma
-
Prekrasna priča i čestitke na hrabrosti i odlučnosti da ukloniš sve prepreke ovako snažnom i divnom iskustvu.
-
pročitala sam u jednom dahu...
čestitam na prinovi i drago mi je da ti se sve tak lijepo posložilo...
-
BB,
divna priča.
-
Osoblje foruma
-
-
-
preduhitrila s me
-
-
Stvarno divno. Drago mi je da je sve bilo točno kako je trebalo biti.
-
-
-
bili ste hrabri, odlučni i spremni na sve!
Drago mi je da ste uspjeli omogućiti sinu takav dolazak na svijet. Još da nije bilo tih nepotrebnih dosadnih M. (uha)... 
Kapa dolje za cijelu priču!
-
Preprepredivno
-
-
-
-
-
Stvarno prekrasna priča
-
-
Bravo!
-
Osoblje foruma
-
-
divna prica
-
Osoblje foruma
Pravila pisanja postova
- Ne možete otvoriti novu temu
- Ne možete ostaviti odgovor
- Ne možete stavljati privitke
- Ne možete uređivati svoje postove
-
Pravila foruma
Odgovori s citatom
