Hm, meni moram priznatu vječno zbunjujuća tema...
Dakle ovako...
Ja sam dijete iz recimo katoličke obitelji.
Zašto recimo? Zato što ono što sam ja usvojila od svojih roditelja a vezano za vjeru je da se mora ći u crkvu da bi se moglo na pričest i krizmu, da se eventualno pomoli prije spavanja, da se slavi Božić i Uskrs.
Moj tata nikada nije išao na misu, na misu smo brat i ja išli sami.
Mama je išla u crkvu izuzev vjenčanja, krstitki i sprovoda, samo na ponoćku.
Tako da sam ja od sve te silne vjere koju su mi kao usadili jedva čekala da odradim krizmu pa da više ne moram ići u crkvu. I tako je i bilo.
Govorim o sebi, moj brat je totalno drugačije doživio i vjeru i hodanje na misu.
Iskreno, meni je nedjeljna misa tlaka. Znam da neki ljudi kažu da ih duhovno ispuni, pročisti iznutra i te neke stvari, ali meni je to samo tlaka.
MM pak nije ni kršten, mma mu je katoličke vjere a tata je agnostik. I MM je agnostik, ili bolje rečeno on crkvu uopće ne doživljava.
Vjenčali smo se u crkvi jer sam ja tako htjela, a htjela sam jer eto nisam htjela kod matičara . Zapravo što sam starija shvaćam težinu svega toga, jer eto pbvezala sam se tada djecu krstiti i odgajati u duhu vjere a jedino što sam od svega toga napravila je da su kršteni, čak smo skoro i to preskočili, pogotovo sada s Ivom. Da ne dužim cilju storiju oko toga, krštena je po meni iz totalno krivih razloga.
I što sada? Na misu ne idemo i ne mislimo ići.
Tko će s djecom ići na misu ako budu trebala na pričest i krizmu, već sada bih radije da ne idu. Pa tako i da ne idu na vjerinauk. Još bi ajde da idu na vjeronauk, ali koliko sam shvatila, onda moraju i na vjeronauk i crkvu i na pričest i na krizmu.
Moram priznati da sam sva zbrkana i da mi prisitsak s moje strane familije ide na živce a ne mogu ih otkantati, tj. ne znam kako da to izcedem na fin način.
:/ .
I tako, eto, opet sam na početku i izgubljena i ne znam ni di sam ni kaj sam.
Doma slavimo Božić i Uskrs i to je to.