e to sam si i ja mislilaDijana prvotno napisa
pa mi sve bilo neugodno pitati
mislila sam možda da si možda imala spontani ili tako nešto 2007. pa nisam htjela prčkati
 |
|||
|
|
|||
e to sam si i ja mislila
pa mi sve bilo neugodno pitati
mislila sam možda da si možda imala spontani ili tako nešto 2007. pa nisam htjela prčkati
baš lijepoimam muža i dijete - to su mi dvije najveće ljubavi
Moj slučaj nije kao od Ite, radim od 8-16h, imam baku i dedu koji rade ali uvijek uskoče, te mislim i da ne bih pristala na duže radno vrijeme od 16h (barem sada dok su mali) i pod cijenu posla, išla bih i za manju plaću negdje drugdje, jer moje (ali moje) mišljenje je čemu imati dijete ako svakodnevno dođeš doma oko 19h, povečeraš s djetetom, otuširaš ga i staviš spavati..a vrijeme igre....maženja.....zajedničkog druženja........naravno uz sve obiteljske dužnosti u stanu......
Moja je mama napustila posao kad smo se prvo ja a onda i moj brat rodili i nikad se više nije vratila na posao, jer je željela sama odgajati djecu, a zato nas je i imala, da podijeli svu svoju radost, sreću ponekad i tugu upravo s nama......ok prošla su ta vremena......danas žene rade.....
Živjeli smo jako skromno i kao njezina kćer nikada joj nisam predbacila da si ne mogu kupiti nešto jer ona ne radi.......NEEEE bila mi je VAŽNIJA njezina mirna i sigurna luka.................nego neka krpica........i hvala joj na tome...
Pa eto tako i ja razmišljam osim što naravno radim i uvijek sam željela dvoje djece, da samo vidite kako se zajedno igraju, kako grade bratski odnos, ma rasplačem se od sreće.....TO je za mene ŽIVOT.....a za neke je ŽIVOT njihov posao.....
Mi smo na drugo dijete išli em radi nas i većinom radi prvog djeteta jer i ja i MM imamo braću i tako je lijepo kad se od malena pomiriš s činjenicom da ne smiješ biti sebičan, da se već n apočetku socijaliziraš, itd.......
I bez obzira na bake i dede naša djeca gotovo UVIJEK idu s nama pa i ginekologu ali na naš izbor (od svadbi, kina, dućana, posla.....)
Tako koristimo vrijeme zajedno i ujedno se zabavljamo.......
Ja bih samo odgovorila Iti na postavljeno pitanje. NAdam se da će ga pročitati. Ja sam kćer jedinica samohrane majke sa istim takvim a ponekad i gorim radnim vremenom. Financijski mi ništa nije falilo, ranog djetinjstva se ne sjećam ali onog što se sjećam iz svog djetinjstva je usamljenost, grozna uvijek prisutna usamljenost. Iz škole sam uvijek dolazila u prazan san, bila sama satima, igrala se sama, pričala nisam s nikim, tada bih sve dala da imam brata ili sestru, ne mamu, ne tatu, BRATA ILI SESTRU. Zato i imam 2 djece.
Mislim da ako se odlučiš za drugo dijete, mislim da će tvoje dijete za budućnost dobiti puno više nego što mu sama možeš pružiti. Trudnoću opet možeš odraditi do kraja, porodiljski će ti biti super, a poslije češ ionako opet plaćati 800 kn da ti čuvalica kupi dvoje djece iz vrtića ili škole. Ali oni će uvijek imati jedno drugo. Za suze, za smijeh, za igru, za druženje za sve ono što će jednom jedinom djetetu faliti.
Baš lijepo napisano
Ja nisam razmisljala ....
Deso se sam...bez ikakvih najava trudnoce...op 12 nedelja....i eto 20 meseci razlike
Jako lijepo, evo meni je to smisao toga zašto imati drugo dijete, osim naravno da i roditelji žele, te zato što to želi i ovo prvo dijete makar to još ni ne zna. Ubrzo sazna da postoji netko tko komunicira sa svijetom na isti način kao i on. Kao ono dijete se želi uživiti u ulogu psa, mrava ili svemirca a nisu svi roditelji rođeni za glum, a djeca skoro sva jesu..........Baš lijepo napisano
Ja imam troje djece i svako od njih sam rodila jer sam JA TAKO ŽELJELA. Imati djecu, tako tešku i veliku odgovornost radi nekoga drugoga kao prvenstveni motiv je u startu pogrešno.
Nemojte rađati djecu za svoju drugu djecu. Nitko ne garantira da će biti prijatelji... bit će više teško, nego lako i njima i vama... sve do negdje 25.
Kako smoći snage za drugo dijete? Pogrešno pitanje. ZAŠTO smoći snage za drugo dijete ako nemaš jaku ŽELJU za njim?
Potpuno se slažem sa Marpesiom. I ja imam dvoje djece isključivo zato što sam to htjela. Razlika između njih u godinama je 5 godina, ne zato što sam tako htjela nego se ovo drugo nije htjelo nikako primiti.Ali glavno da se rodilo, živo i zdravo. :D
Ma ja u biti razumijem Itu i sto nju zapravo muci. To je strah (koji je i kod mene prisutan) da li ce financijski uspjeti sve to posloziti i UJEDNO/U ISTO VRIJEME biti dovoljno djeci na raspolaganju.
Ja sam odlucila da zelim drugo dijete, jer mislim da cu sve uciniti da bude i jedno i drugo ok. Jer uvijek postoji neki nacin. Tko zna, mozda nadjes jos bolji posao sa boljim uvijetima, ili tvoj muz...sve ce se posloziti, jer cim vise cekas, vrijeme prolazi i teze je donjeti odluku za dijete. Samo hrabro!!!
Prvenstveno, navela sam u svojem postu, naravno da TI I TM PRVI MORATE TO ŽELJETI, mislim na bilo koje dijete, ne samo drugo, treće....
A moj drugi razlog je bio i da niti jedno dijete ne bude samo, da ima društvo svojeg koliko toliko vršnjaka, od kojeg će mlađe učiti a stariji biti ponosan brat ili sestra.
Naravno nitko ne garantira da će se oni jaaaaaaaaako voljeti, niti ja sa svojim bratom danas nisam u ne znam kojim odnosima, različiti smo, ali IMAMO JEDNO DRUGO, i nitko mi ne može oduzeti trenutke igre, veselja, bezbrižnosti, smijeha u igri nas dvoje, u ranom djetinjstvu......kao npr. ja pune glave ušiju trčim za njim govoreći mu e sad će one k tebi, a on umire od smijeha i bježi od mene..........
S time da se već sada moja djeca puno više igraju zajedno nego što smo se ja i moj braco ikada..........jer se i mi kao roditelji više trudimo oko zajedništva...........
Pa djecu rađamo prvenstveno radi sebe, tu nema dvojbe. Ali vjerujem da većina roditelja razmišljaju i o svojoj djeci u nekakvom zajedništvu. To sigurno neće biti glavni plus u odluci za imati više djece ali će biti i jedna od pozitivnih strana za roditi još jedno. Nisam ni ja rađala djeci braću i sestre ali sam razmišljela i u tom pravcu. Meni je jako važno to što oni imaju jedni druge. Nije lako i nije uopće idilično trenutno ali u svemu imaju podršku od strane brata/sestre, a kad odrastu neće biti sami. Postoje prijatelji ali brat ili sestra je nešto sasvim drugo. Ne moraju odnosi ni biti savršeni ali opet, imati nekog svog tko je odrastao skupa s tobom, tko potječe iz iste obitelji, iz istih uvjeta, problema ili sretnih okolnosti je velika stvar. .
Trina, prekrasno si to rekla
Nisam čitala sve postove, pa ću samo odgovoriti na pitanje iz topica- nisam smogla hrabrosti, jednostavno se dogodilo. Naravno da sam oduvijek htjela dvoje djece, ako ne i troje no ne tako brzo. Tada mi je to bio šok zbog sveopće situacije koja nije bogzna kakva no vjerujem, tj. znam da će se sve nekako posložiti.
Ja sam rodila drugo zato što se osječam ko Litala, nisam kompletna.
I još nisam kompletna
I ja se tako osjećamI još nisam kompletna
Mislim da ako se odlučiš za drugo dijete, mislim da će tvoje dijete za budućnost dobiti puno više nego što mu sama možeš pružiti. Trudnoću opet možeš odraditi do kraja, porodiljski će ti biti super, a poslije češ ionako opet plaćati 800 kn da ti čuvalica kupi dvoje djece iz vrtića ili škole. Ali oni će uvijek imati jedno drugo. Za suze, za smijeh, za igru, za druženje za sve ono što će jednom jedinom djetetu faliti.[/quote]
Potpuno se slazem! Imam starijeg brata i jako se volimo! Mama nam je umrla i ne znam kako bi jedno bez drugog. Tata je ziv ali mama je bila ta koja je drzala sva 4 zida kuce. Smatram da roditelji ako financijski mogu, trebaju imati bar dvoje djece jer jednog dana kada njih ne bude, oni ce imati jedno drugo. Ja ne mogu niti zamisliti da nemam brata!
Gore sam citirala Bou, ne znam zasto nije uokvireno! :?
Trina i tebe apsolutno potpisujem!!!
Ma onaj tko je jedinac ne moze mozda niti shvatiti kakav je osjecaj imati brata ili sestru. Pa kad se sad nadjemo ovako "veliki" pa se sjecamo nekih uspomena iz djetinjstva. Nije isto kao kad sam imas uspomene i kad ih dijelis s nekim.
Lijepo rečeno, e o tome sam ja pričala.......dijeliti.........da to je lijepo .......toplo oko srca.........kad se sjetiš brata ili seke...........Pa kad se sad nadjemo ovako "veliki" pa se sjecamo nekih uspomena iz djetinjstva. Nije isto kao kad sam imas uspomene i kad ih dijelis s nekim.
Bas tako zajecka! MM ima dvoje djece iz prvog braka i toliko mi je drago da se dobro slazu sa mnom i da me vole. A i svoju malu seku obozavaju. Treba ih samo snimati kako se igraju s njom. Ali oni nazalost nisu kod nas svaki dan i ja zato zelim da moja L. za koju godinu dobije bracu ili seku koji ce stalno biti "tu negdje" pa da i ona jednog dana ima lijepe ili ako nista drugo nestasne uspomene
XTrina i tebe apsolutno potpisujem!!!
Ma onaj tko je jedinac ne moze mozda niti shvatiti kakav je osjecaj imati brata ili sestru. Pa kad se sad nadjemo ovako "veliki" pa se sjecamo nekih uspomena iz djetinjstva. Nije isto kao kad sam imas uspomene i kad ih dijelis s nekim.
I ja sam godinama bila "jedinica" i iz osobnog iskustva kazem da je to nesto najgore sto mozete pruziti svom djetetu.
Kad sam konacno dobila brata mojoj sreci nije bilo kraja!
Danas smo oboje odrasli,ali izmedju nas "ima neka tajna veza".
Stalno se "zvrckamo" telefonom za najbezveznije stvari,a kad smo skupa gori smo od djece.
Razumijemo se pogledom i sa malo rijeci,ljude iz okoline imenujemo posebnim nadimcima koje samo mi znamo i nitko nas ne kuzi o kome i o cemu pricamo.
Mama kaze da smo "podjetinjili" a MM da smo "prolupali"
Prije par godina umro nam je tata.
Imam osjecaj da se veza izmedju brata i mene tada jos vise ucvrstila,jer jednoga dana doci ce vrijeme,otici ce i mama,i mi cemo imati jedno drugo.
Da mi nije brata ostala bih kao "Pale sam na svijetu".
Danas mi je zao sto nas nije vise,nego samo dvoje.
Zbog toga sam jos davno odlucila da ako budem mogla imati djece, nikada necu ostati na jednom djetetu.I Bogu hvala imam ih troje (za sada
E sad razmisljam da nemam brata,moja djeca ne bi imala ujaka(kojeg obozavaju,a i on njih),ja nikad nikome ne bi bila teta...a znam kako je meni lijepo sto imam i tete i ujake i striceve i cijelu hrpu bratica i sestricni.
jako lijepo napisano
blago vam se,ja sam samica,a moj muž ima neoženjenog brata,moja djeca imaju samo strica,a ja nemam nećake;tužnokad vidim sebe kao dijete,osjećam nedostatak,a u budućnosti i brigu,jer je puno lakše brinuti o roditeljima u dvoje ili troje;i zato..........radim na trećem :D :D :D
mandy
PostPostano: čet stu 13, 2008 12:58 pm Naslov: odluka za treće....četvrto i reakcija obitelji i okoline
Joj Ira2210 pa ti si to sistematski radila nakon 9-10,pa sad opet 10 godina,mora ti uspjeti kad si s nama ;naravno da te primamo u klub-zajedno smo uvijek jače ;da te pitam nešto:kako funkcionira tolika razlika u godinama između djece,moje su 3 godine razlike i super su frendice,ja sam se uvijek bojala da ovo treće (kad dođe Saint )neće imati puno veze jedno s drugim ako ih dijeli puno godina;nemam vlastitog iskustva jer sam jedinica-samica,zato sam uvijek i željela troje-četvero.A evo i još jedno brzopotezno za sve :kako reagira okolina na vašu želju za trećim,četvrtim....?Mene svi pitaju jesam li luda,spominju krizu,neimaštinu,metre kvadratne,fakultete itd. Tako reagiraju i žene,tj,majke,što mi najviše smeta,jer bar bi one trebale znati da to baš neće puno utjecati na nečiji imovinski status (ne smatram da sam bitno financijski osiromašila kad sam rodila drugo,niti da bih danas bila bogatija da sam imala samo jedno).Imala sam prijateljicu u osnovnoj,bilo ih je pet,naoko bi se primjetilo da nose stariju garderobu i da imaju manje,ali meni je zato bila draža,čini mi se da su otpočetka bili samostalniji od mene,koja sam bila sama;danas ih je troje završilo fakultete,svi su se sredili i ne primjećujem da im je ni gore,ni bolje nego meni.(ajme ujutro imam inspiraciju )
_________________
.
mandy
PostPostano: čet stu 13, 2008 1:09 pm Naslov:
Vidom tek sad da sam se mogla pridružiti i temi "Kako ste smogle hrabrosti za drugo..."pa me slobodne prebacite Kiss
.
lillifee
PostPostano: čet stu 13, 2008 3:13 pm Naslov:
mi razmisljamo o cetvrtom djetetu. ne znam da li je to zbog toga jer sam i sama odrasla uz dva brata ili zato jer se ne mogu pomiriti s tim da je moja reproduktivna faza gotova. reakcije su razlicite. priznajem da velika vecina njih reagira sablaznjeno i uvijek se vrte isti argumenti tipa vrijeme, materijalna situacija jer djeca sto su starija "vise kostaju". izmedju nasih troje je dosta velika razlika, ali ako izuzmemo zbilja rijetke situacije gdje si medjusobno idu na zivce, dobro se slazu, cesto se igraju zajedno i najmanji jako puno uci od velikih. priznajem da mi je cesto tesko jer sve hendlamo sami bez baka, djedova, teta i susjeda, fale mi kave i tako par sitnica, ali na kraju kad sve zbrojim ipak volim biti mama i hvala Bogu, imam tu mogucnost biti doma s klincima. ne gladam to kad hendikep i nemam potrebu ostvarivanja sebe kroz posao. iako je ta potvrda smoga sebe jako ugodna. moja sestrican ima sedmero djece od 25 pa do 4 godine. doduse zive vani gdje je cijela ta socijalna situacija puno bolja nego kod nas. ja za tu djecu imam samo rijeci hvale. vrijedni su, dobri, uspjesni u skoli i poslu...rodjaci mm imaju dvije cure blizanke i dva decka isto blizanci koji su tri godine mladji. troje ih je zavrsilo fax i uspjesni su na poslu.
mislim da je to jako individualno i mislim da svatko za sebe ipak najbolje zna koliko moze i financijski i vremenski.
.
renci
PostPostano: čet stu 13, 2008 3:33 pm Naslov:
lilliffi Kiss
Tako si to lijepo napisala, i meni ponekad dođe da imam četvrto ( razlika među mojima je jako blizu tvojima!), a zato što sam neodlučna, a ovo troje smo baš svjesno tako imali, sada tu odluku o četvrtom prepuštam dragom Bogu, ako bude bude, biti ću zahvalna, ako ne opet ok. Heart
.
M&A
PostPostano: čet stu 13, 2008 4:07 pm Naslov: Re: odluka za treće....četvrto i reakcija obitelji i okoline
mandy (napisa):
A evo i još jedno brzopotezno za sve :kako reagira okolina na vašu želju za trećim,četvrtim....?
moja je okolina vec za drugo prevrtala ocima(jer nismo imali stabilan posao ni sredjeno stambeno pitanje),dijelila savjete tipa "da si pametna abortirala bi"pa su dobili odgovor da nam se nije "desilo dijete"vec smo ga zeljeli,a abortirati je po meni ubiti vlastito dijete bez obzira dali je embrion,fetus ili ima pet godina.
i ako je moja baka imala sestero,mogu i ja bar pola od toga!
za trece(posto je velika razlika od dvoje starijih)dobila sam totalno glupo pitanje od prijateljice "kako vi dodjoste do toga?"
odgovorila sam joj "nasom zeljom i vlastitim snagama,ako zelis prakticno objasnjenje javi se MM on ce ti pokazati"
mandy (napisa):
Mene svi pitaju jesam li luda,spominju krizu,neimaštinu,metre kvadratne,fakultete itd.
da,to je postao uobicajeni refren.
jos nisam cula da je nitko umro zato sto nije zavrsio faks,sto je zivio u malom stanu ili sto nije bio jedino dijete svojih roditelja.
istina da se ponekad treba odreci neke krpice,izlaska i sl.da bi mogao vise priustiti djeci,ali nije bitno koliko si djetetu pruzio materijalnog,nego duhovnog.
voli ga,nauci ga da voli,da bude posten i vrijedan i stvorio si covjeka koji ce uspjeti u zivotu.
p.s.nedavno sam upoznala obitelj koja materijalno nije sredjena bogznakako,imam utisak da jedva krpaju kraj s krajem,ali imaju desetero djece.
i bila sam odusevljena atmosferom koja vlada u toj kuci.
toliko ljubavi,toliko paznje izmedju brace i sestara,organizirani kao mala vojska,svatko ima svoj zadatak...ma nesto predivno.
.
babyboys
PostPostano: čet stu 13, 2008 4:32 pm Naslov:
Moja mama mantra svako toliko " samo da ne ostane trudna" i vječna im je tužaljka o našim kreditima, režijama i benzinu...
A ja baš hoću još jedno... uskoro, samo dok se riješim jednih pelena, bit ću spremna za druge Very Happy
Moji svekiji su uspjeli sa svojih sedmero imat sasvim solidan život, pa ćemo i mi sa svojih troje.
.
cuckalica
PostPostano: pet stu 14, 2008 1:35 am Naslov:
moram ja dat primjer mojih prabaka
jedna je zivjela na selu kao udovica. i sasvim je fino odgojila 10 djece. cak je i sa kuburom zaplasila otmicare krava. al to je anegdota koja ne spada pod ovu temu
druga je bila poduzetnica sa muzem i 12 djece. ne znam koliko joj je trajao porodiljni al baka mi je pricala da je ona imala do trece godine dadilju a onda se ukljucivala u "kucni vrtic". inace, ona je bila najmlada od 12 a sad ima preko 90 god. dakle, davno je to bilo a eto zena spojila karijeru i obitelj Smile
u nasoj obitelji je inace rekord 21. bez blizanaca Shock tako da nas ne moze sokirati ako se netko odluci za trece ili cetvrto ili deseto Laughing
ja osobno ne bih htjela vise od 2 jer smatram da nemam dovoljno kapaciteta za to. evo mm mi iza ramena vice da se podcjenjujem Laughing
kopirano s drugog topika
Anketa
nisam sigurna da li je ovaj topic prikladan, pa ako nije slodbodno neka ga admin premjesti...ustvari rado bi cisto sprovela jednu vrstu ankete:
Koliko svjetska kriza i tezi zivotni standard utjece na vase planiranje (odluku) da li cete sad raditi na bebi (prvoj, drugoj, n-toj..nebitno), tj. planirati trudnocu?
Eto..da vidimo cisto okvirno
ne znam kako sloziti anketu pa izmjene dobrodosle
Na ovo bi se dalo polemizirati...
Za mene pitanje krize i materijalna situacija nije preduvjet za željeti i imati djete. I često primjetim da što ljudi više "imaju", imaju manje djece. Što manje "imaju", imaju više djece. Kao da sa karijerom, "imanjem", materijalnim....dolazi i proporcionalno velika doza - sebičnosti. I meni se svi čude, nedavno sam se vratila na posao i svi komentiraju - ah, rješila si se i OK.
Hej, ljudi, čega sam se riješila? Tek sam počela!!Kao da je dvoje već puno previše i treba se "rješiti toga". Imam neku nazovimo "karijeru", imam ambicije, imam dobar posao, ali imam (i želim) i obitelj. Jer posao možeš promjeniti, ali obitelj je uvijek tu - oni pružaju radost, ljubav, utjehu, bol...oni su dio mene.
A kriza....hah, odrecite se mobitela, manje gledajte TV, ne kupujte krpice i nepotrebnu kozmetiku, slatkiše... i da vidite kako se može uštedjeti!
Aaaaah...mislim, sad dok čitah ove postove, zaključila sam da mi nešto fali.
Imam dvoje rođenih iz čiste ljubavi, željenih u svakoj sekundi.
I da, sad otkrijem da mi fali još jedno. Baš ga želim, netko je napisao, da bi se osjećao kompletno.
E imam neki osjećaj da bi žalila cijeli život da ne rodim još jedno djetešce.
Flower, malo su nespretno spojena ova dva topica, iako su naizgled vrlo slična, bave se potpuno različitom problematikom.
Prvi govori o donošenju odluke o drugom djetetu i usklađivanju karijere i financija sa time, a druga o reakcijama okoline na želju za trećim ili četvrtim djetetom.
Iako sam pročitala da je Mandy sama predložila moguće seljenje teme (već drugi puta
Htjela sam nešto napisati baš na njenu temu, jer sam doživjela vrlo šarolike reakcije na svoju želju za trećim djetetom, ali mi je nekako ovdje bespredmetno o tome raspravljati... :/
Evo da probam odgovoriti Mandy na njeno pitanje. Naši su klinci rođeni iz velike ljubavi, iako ne mogu reći da su baš svo troje pomno isplanirani. Prvo dijete imali smo kao jako mladi, došao je možda ne baš svjesno, planski, ali nismo puno razmišljali, jednostavno smo se voljeli i to je to. Drugo dijete je bilo pomno isplanirano, a treće je došlo naglo odmah iza drugoga (u najkraćem mogućem roku :D ) i još se sjećam naše reakcije i smijeha kad smo vidjeli 2 crtice, ni traga zabrinutosti zbog bilo čega. Nikad nismo osjetili da imamo manje zbog njega, niti na trenutak požalili što je s nama, nikad. Ustvari smo uvijek, još kao klinci govorili da ćemo imati barem troje djece. Sada nakon toliko godina želimo četvrto i strašno mu se veselimo. Ne razmišljamo o financijskoj situaciji, o veličini stana, o knjigama ni odjeći. Uopće nam to nije predmet razmišljanja (osim možda još jedna dječja soba
Ira2210 bas si ovo lijepo napisala
Sonata, hvala ti.
[quote="petraa"]Aaaaah...mislim, sad dok čitah ove postove, zaključila sam da mi nešto fali.
Imam dvoje rođenih iz čiste ljubavi, željenih u svakoj sekundi.
I da, sad otkrijem da mi fali još jedno. Baš ga želim, netko je napisao, da bi se osjećao kompletno.
E imam neki osjećaj da bi žalila cijeli život da ne rodim još jedno djetešce.
isto kao i kod mene. što učiniti? s jedne strane želja, a s druge strane strah da to ne ću moći izdržati ni fizički, ni psihički i materijalno.
[quote="ikana"]Aaaaah...mislim, sad dok čitah ove postove, zaključila sam da mi nešto fali.
Imam dvoje rođenih iz čiste ljubavi, željenih u svakoj sekundi.
I da, sad otkrijem da mi fali još jedno. Baš ga želim, netko je napisao, da bi se osjećao kompletno.
E imam neki osjećaj da bi žalila cijeli život da ne rodim još jedno djetešce.
isto kao i kod mene. što učiniti? s jedne strane želja, a s druge strane strah da to ne ću moći izdržati ni fizički, ni psihički i materijalno.
Pobježe mi post.
Tako bih htjela još jedno djetešce, ali, ali.
Fizički - iscrpljena, još uvijek nismo prospavali noć, posao, kuća... Koma. MM je isto gecrkt od umora, mazili bi se, ali se samo sjetno pogledavamo. U trudnoći sam imala dosta problema, bila mjesec dana u bolnici + 4 mjeseca strogog mirovanja doma i strah me tog scenarija i ne znam kako bi to izveli sada kad je tu i maleni koji puno doji, koji me puno treba i kojeg ja puno trebam...
Psihički - sretna, ali i često nervozna, jer dan ima samo 24h i jer sam s djetetom samo od 16h do 20h i jer mi je to puno premalo... A gdje je tu MM i gdje sam 'ja'?
Materijalno - zadovoljni smo i mirni u naših 40 kvadrata, ali voljela bih da moje dijete/moja djeca ima/imaju svoju sobu, koju nikad nisam imala, a uvijek željela. Rata kredita nam je opet porasla
Tako to izgleda 'na papiru'. MM je realan (i umoran), ali ja bih još jedno dijete. Bar još jedno.
izlude me ova dvojica barem jednom dnevno.
jednom mjesečno me dovedu u raspoloženje u kojem razmišljam o podvezivanju jajnika.
a sto puta svaki dan razgale moje srce i ja se topim od dragosti pred prizorom njih dvojice kako se grle, igraju ili mi se jednostavno nasmješe u prolazu svojim toplim, smeđim očima.
i to je osjećaj koji želim ponavljati što ćešće, i dodati mu još koje oči koje se smješe... još jedne... dvoje...
zaista ne znam što učiniti, veliki upitnik kojimi stoji iznad glave. možda sam se sa svim tim previše opteretila, možda bi bilo bolje pustiti da vrijeme odradi svoje, pa da neki odgovori dođu sami po sebi.
Trina, ti si tako lijepo opisala, rađamo djecu zbog sebe ali i ja sam osjećala da moj sin želi brata ili setru i bilo bi mi žao da je ostao jedinac.
I mogu vam reći, uz svoje troje divne dječice (koliko smo oduvijek i htjeli) osjećam se.. kompletno.
blago tebi ja se još uvijek ne mogu odlučiti na trećeTrina, ti si tako lijepo opisala, rađamo djecu zbog sebe ali i ja sam osjećala da moj sin želi brata ili setru i bilo bi mi žao da je ostao jedinac.
I mogu vam reći, uz svoje troje divne dječice (koliko smo oduvijek i htjeli) osjećam se.. kompletno.premda toliko često razmišljam o tome.
izbjegavam ovu temu mudro...
ali evo me, ipak...
uvijek sam maštala o troje djece,
ali i o mužu koji će sudjelovati aktivno u svemu oko djece,
danas imam sina i muža koji nas obožava, ALI, sve će raditi samo da ne mora biti sa bebom.
kako je E. veći, sad ga rado čuva, ali prije samo uz moje molbe.
radi do 18, i ja sam sama s malim cijeli dan...
voljela bih još jeno dijete,
imamo sve mogućnosti ALI
bojim se poroda, bojim se dojenja, bojim se oporavka od poroda...
sve mi je to u bolnom sjećanju, i traume su velike,
bile su tolike da smo oboje rekli NIKAD više.
ali kad vidim obitelji sa dvoje, troje djece razpekmezim se...
i bojim se, "planiram" možda drugo dijete za dvije tri godine,
kao da se posvetim Eriku i dam sebi vremena da sredim rane...
ne znam, ne bih željela da se desi beba jer je želim je pozvati prije, kao Erika, želim je silno željeti kao njega,
a bojim se samo svoga tijela i poroda, jako se bojim.
Da sam u situaciji kao Ita, poznavajući sebe, ne bih imala snage ići na drugo dijete...
ne znam kako bih to riješila,
nisam nimalo pametna ni za svoju situaciju koja je ipak lakša...
ma ja se DIVIM majkama sa više djece od kud snaga od kuda???
kako stignete još njegovati sebe i brak???
da, i meni nije motiv, ali je definitivno ono lijepo o čemu razmišljam dok nosim ovo dijete, kojem se braco već sada redovno obraća, šalje poljupce kroz trbuh, priča o ekipi iz vrtića i nikad ne zaboravlja da je tu.
Tako da...to nije prijateljstvo ili "samo još jedan odnos". To je definitivno jedna od najvećih ljubavi na svijetu.
x
Potpisujem od rijeci do rijeci
Krenula sam čitati od kraja, pa se vratila na početak, pa malo na preskokce...
Mislim da je Itin post i pitanje skroz na mjestu i u potpunosti razumijem njenu dilemu. Ja nemam pomoć sa strane, osim kad mi mama dođe u posjet, a živi 450 km od mene i tada vidim koja je blagodat imati nekog svog koji može čuvati dijete. Takva pomoć je neprocjenjiva. I ja i MM imamo radno vrijeme da je 17 sati najraniji mogući trenutak da se pojavimo kod kuće. Probali smo sa jaslicama, bila je zadnja u dežurstvu i često bolesna. Cijelo vrijeme smo tražili usporedo i osobu za čuvanje. Jeste li znali da je gotovo nemoguće naći nekoga ko je spreman čuvati cijeli dan dijete (od 8-17)? Konačno vodimo Taru na čuvanje krasnim ljudima, pa sam barem sa te strane mirna. Ali nije lako. Bila je sa mnom svugdje (i kod frizera, i u dućanu, i pored lap topa kad bi od doma radila nadokanđujući što na poslu ne stignem, i na satu jezika jer je nisam imala kome ostaviti, a MM je radio, i u banci, i na pošti i u milijun sličnih situacija). Da ne govorim kako je teško uskladiti i sve ostale obaveze. Lijepo je savjetovati promjenu posla, ili ostati kod kuće, ali kad su tu krediti, to malo teže ide. Ja se ne bojim sljedeće trudnoće, ni sljedećeg porodiljnog. Bojim se kako ću se organizirati nakon toga. Nemam pametan savjet, osim da znam da želim bar još jedno dijete i nadam se da će mi ga Bog i dati.
joj Kate76 baš mi je lijepo čitati te...
a ja imam mogućnost biti kod kuće a bojim se poroda i prvih 6 mj...
živimo u kući mojih roditelja, na drugom katu...
mama tata i muž rade u dvorištu u firmi i muž dođe doma najranije oko17...
od mame pomoći nemam jer je ona sva u poslu, radi od 8 do 19,
tata mi pričuva maloga sat dva popodne, kad čujem vaše priče posramim se.
sad sam dogovorila sa prijateljicom da ga 3-4 puta tjedno čuva tri sata popdne i to je super jer mogu raditi (i moj je posao u kući) ili čistiti po stanu..
meni je grozno što je muž duhom odsutan i to malo što je sa nama..
oko18 se nađe s mojima kod njih i rade večeru i bla bla bla o poslu...
jako je malo sa nama, NIŠTA mi ne pomaže oko maloga i kuće,
psihički je umoran i glava mu je puna, razumijem kako mu se nakon takvog dana neda igrati sa nama..
sve je na meni, i pitam se kako sa drugim djetetom i ovim malim?
voljela bih imati još jedno dijete ali osjećam se kao samohrana majka,
sa velikom alimentacijom, fizički je sve izvedivo, ali emotivno sam shebana jer to nikako nije bila slika obitelji kakvu sam planirala...
znam da to nisu neki problemi, kažem divim se nekim obiteljima kako
sve stigu napraviti i dobro funkcionirati i još biti sretni i htjeti drugo, treće dijete...
meni nedostaje taj osjećaj zajedništva..a zadnje vrijeme stalno je negdje u kutuku moje glave i srca još jedno dijete...
Evo ja rodila prije 3 tjedna drugo djete. Starij ima 2,5 god. Prvih tjedan dana nije išao u vrtić i ja sam pucala po šavovima, on galami, baca igračke, meni neko ko da lupa po glavi dok dojim. Isto tako, on mene zove, mama dođi, mama dođi, a ja iz druge sobe, ne mogu seka papa. Sada sam je počela stavljati u sling i snjom hodati po stanu i biti sa starijim dok je ona na cici., mada je teže, jer stalno cica kada on dođe iz vrtića. MM radi od 7-15. Doma je u 15 i 30. Ja sam radila od 14 do 20, doma sam bila u 20 i 20( samo popodnevna smjena, što je užasno, ne vidim dijete skoro cijeli dan), a MM ne stigne niti do frizera. No, sada su opet nešto uveli smjene od 7 do 14 i od 14 do 20(tjedan ovako, tjedan onako), a ja glupača prije godinu dana dala otkaz i htjela raditi u struci, što me ubijalo jer sam više radila i napokon dala i tamo otkaz. Vratila se u staru firmu, ugovor na određeno( prije bila za stalno), i sada mi ga nisu produljili kako sam 2. put ostala trudna, i sada sam nezaposlena majka na porodiljnom, ali ima nade, šefica me zvala jer sam rodila i da se javim, da se nikada ne zna!! Eto, imamo baku koja je 10 min. vožnje autom udaljena, uskoči kada god može, imamo jedan kredit za auto, svoj stan., vrtić za starije nam je udaljen 4 min. hoda od stana, plaćamo za sad 200 kn, od iduće god. će biti 400kn., živimo 15 min. hoda od bazena na mladosti, tako da mislim da za slobodne aktivnosti u budućnosti nećemo imati problema sa gubitkom vremena odvođenja, škola nam je preko puta zgrade. Ja mislim da onda mi nismo u tako nezavidnoj situaciji kako sam mislila prije nego sam čitala vaše ostove. Šta vi mislite? :?
Imam 25 godina...predivnog anđela od 3 godine...brak....stan...mali kredit od auta i uredenje stana...volje, maldosti i podršku imam za drugo dijete, ali tu me koči jedna surova istina zvana MOJ POSAO...vec 9 mjesec radim u jedenoj firmi koja je stvarno prijatelj djece, ali vec drugi put su mi produžili ugovor o radu...i bojim se da ako ostanem trudna da mi nece produžit ugovor....i nađem se trudna, bez posla...mislim da si to nikako ne želim priuštiti niti svojoj obitelji niti sebi...
"prijatelji" su djece ali nisu "prijatelji" majki koja tu djecu rađaju?ali tu me koči jedna surova istina zvana MOJ POSAO...vec 9 mjesec radim u jedenoj firmi koja je stvarno prijatelj djece, ali vec drugi put su mi produžili ugovor o radu...i bojim se da ako ostanem trudna da mi nece produžit ugovor....
I što mi se sada događa...možda sam opet trudna...imam grč u želucu...veliki...jer ne želim ostat bez posla...i kada se samo toga sjetim....nemogu normalno funkcionirati....
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom