hmm... moguce da bih se, ovisno o okolnostima, pozeljela kazniti (ili eventualno mm-a), ali buduci da sam protiv kazni...maria71 prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
hmm... moguce da bih se, ovisno o okolnostima, pozeljela kazniti (ili eventualno mm-a), ali buduci da sam protiv kazni...
inace, Jerka je najvise fasciniralo (i to je danima prepricavao) kako su doticn vozili bez vozacke dozvole
(Pišonja i Žuga imali su krv
Sedamnaest godina vrelu,
a zna se da vozacku mozes dobiti "tek sa 18" 8) )
mojoj sestrični je umrla mama
ona je bila u punom zamahu puberteta i to, frendice, telefoni( daleke 1988.), tata je bio slomljen, radio je od jutra do mraka da bi mogli pristojno živjet ( imali su nju i malog brata od 2 godine, onda)
kako je tata radio do navečer, ona je pokupila brata iz škole i popodne se brinula o njemu
a njoj tlaka..ona bi van
i tako, imala jednu frendicu u Čazmi i ode ona kod nje busom i ostane spavat
uzela dvoje gaće, čarape, par stvari- ona bježi od kuće
jedino pametno- javila je tati da pokupi malog jer ostaje na gitari
i pada noć, nje nema
njen tata je ustvari moj najdraži tetak i sad si mislim kako mu je moralo bit :shock:
a on je prekopao sve njene stvari i nekako našao adresu te male, otišao u Čazmu, pozvonio na vrata, a ova moja otvara
stoput je pričala kao je mislila da će joj zid drugu šamarčinu odvalit, a tata ju je zagrlio i rekao- ajd, mala, dosta gluposti, idemo doma
u autu do doma pričao joj je sasvim normalne stvari što se desilo tog dana
nikad više joj nije palo na pamet i rekla je da je istog trena shvatila koliko je povrijedila tatu i da se sjeća da su mu se ruke tresle dok je vozio, ali nikakvu ljutnju nije pokazao
on je inače jedan jako poseban tip, život ga je puno gužvao, trgao, ali ima uvijek neki ležeran stav i posebnu mirnoću
eto, ja se toga sjetim kad pomislim da bi mi mogla moja šmizla jednom nešto tako priredit, možda je to pravi način
normalno, ovisi o nama i o djetetu, o našem odnosu
a i sve je dobro kad se dobro svrši, nije stvar kazni nego straha, da im se niš ne desi
a imam i ja putra na glavi, ispričat ću vam drugi put, vozim malu na ples 8)
imam i ja putra na glavi, isto... ali mi je neugodno pisati
reakcija tvojeg tetka je jako dobra i lijepa, i nevjerojatno konstruktivna.
Hvala svima na konetarima i iskustvima
ja nisam za kaznu (odrasle) djece jer koliko sam skuzila ako netko nesto zacrta u glavi to ce i ucinit, pa onda bolje da znam sta cini nego da mi cin za ledja.
mislim da se razgovorom moze puno postici.
ovdje govorim o slucajevima bjega od kuce, izlascima roditeljima iza ledja isl.
X
kako se ono kaze: u pubertetu zanjemo ono sta smo prije posijali.
svi se naravno nadamo dobroj sjetvi.
japanka super mi je reakcija tog tvog tetka.
vjesticice i tvoja mama isto
ja mislim da bi i ja razgovarala sa djetetom da se to dogodi, imam dvoje vrlo bliskih pubertetlija pa mi nekako nije tesko zamislit tu situaciju i mislim da roditelji mogu osjetit zasto je dijete pobjeglo ako si dopuste da osjete, a ne podju se odma branit ili napadat. banaliziram. naravno da je tesko govorit generalno i da je svaka situacija drugacija, i razlozi i okolnosti i ukljuceni subjekti ...
no iman jos godina to tog vremena, ko zna sta ce se sve promijenit i kako cu razmisljat kad budem imala pubertetliju.
poznavajuci sebe mislim da definitivno necu krivit druge vec cu se dobrano pobrinut da saznam u cemu je problem, kako ga rijesit i di sam ja kiksala u svemu tome :/
sigurno je da bi se grdno prepala, u svakom pogledu, da mi djete pobjegne od kuce
edit: zetvi
Kad se prisjetim samo dijela onoga što sam radila u tim buntovnim godinama stegne me u grlu. I klanjam se svojim roditeljima iako su imali pogrešaka što su mene i nešto mlađu sestru izveli na "pravi put".
A kad se sjetim da imam sina i kakve tek sve opasnosti danas vrebaju kad se spusti mrak, ma čak i usred bijela dana, nadam se da ću naći snage i strpljenja da krenemo pravim putem (pri tome mislim na međusobni odnos povjerenja i ljubavi) i da u svim nestašlucima sreća bude na njegovoj strani.
Jer mi izgleda da mladi danas rade sve ono što smo i mi radili, i što su radili naši roditelji i njihovi stari, samo što su "rekviziti" kojima se služe i "teritorij" na kojem se igra "igra odrastanja" puno puno opasniji.
I upravo onoliko koliko sam svjesna važnosti svoje uloge kao roditelja, svjesna sam i koliko sam zapravo maleni igrač u toj cijeloj slagalici.
A kazna? Što se tiče pubertetlija, mislim da u puno slučajeva može imati upravo suprotan učinak.
Uh, Pišonja i Žuga, himna, himna.
vjesticice, super ti je mama. a i brat
uf, ne žanjemo uvijek samo ono šta smo posijali, svjedok sam činjenice da siju i drugi oko nas, a neke karekterne osobine naše djece teško da možemo promijenit.
vještičice, mama ti je divna
Hvala cure
Imala sam potrebu našu malu porodičnu priču podijeliti sa vama. Čisto da kažem da djeca imaju želju "otići u svijet" i bez neke pretjerane svijesti šta to znači. Mi nismo imali reality show svaki dan na TV-u, mi smo čitali bajke.
Mama ima poseban dar da nas nekako "opomene" kad joj nešto trebamo reći. Meni je fenomenalno kako nas je oboje naučila da joj sve kažemo. I da ne lažemo (nije imalo smisla, sve je znala, valjda nam je na čelu pisalo) Iako je nekad šizila na sadržaj razgovora (kad zabrljamo), svaki put bi nakon "ribanja" imali njenu (njihovu) potpunu podršku i svu moguću pomoć. Pa bilo to "slomljeno srce", jedinica u školi ili "odlazak u svijet".
To mi je i kao klinki bilo fascinantno, da nam oboma nije bilo ništa nenormalno reći mami neki takav "nemoguć zahtjev". Potpuno uvjereni da se ona neće začuditi (barem ne onako vidno) Pitaće zašto to želim(o) i omogućiti ukoliko može. A mi smo znali da mnogo šta može, bar kod naše kuće. I boje po cijeloj kući i samo za nas pravljen ručak/garderoba, i izlazak u kino (tata me "vadio" sa nastave da idemo gledati Ratove zvijezda
Reče jednom moj tata:"Dođe vrijeme kad djecu moraš pustiti da idu u veliki svijet, a u sebi moliti Boga da si dobro odradio posao."
kako lijepo
Mudar je tvoj tatareče jednom moj tata:"Dođe vrijeme kad djecu moraš pustiti da idu u veliki svijet, a u sebi moliti Boga da si dobro odradio posao."
..a sad kad sam pročitala cijelu tvoju priču, mogu reći i mama, baš posebna obitelj
eh, ne shvacam ni ja to bas tako doslovno, vjesticin tata to ljepse kaze:
stvarno jako lijepo receno."Dođe vrijeme kad djecu moraš pustiti da idu u veliki svijet, a u sebi moliti Boga da si dobro odradio posao."
Lijepo rečeno.
Al me sad strah
prenijeću im prvom prilikom
posebni... valjda jesmo :slijegramenima:
da smo nekako "drugačiji" skužila sam tek na faksu
ja sam naivno mislila da je kod večine ovako ko kod nas, strogo ali s mjerom, uz razumjevanje djetinjih potreba... a nije bilo, niti je sad
zahvalna sam nebesima što su mi odabrala takve roditelje (i šašavog brata
Anci nemoj da te strah
Kad postoji povjerenje, svijet je mnogo prijatnije mjesto za istraživanje. Znaš da su oni tu negdje, iza ćoška, gledaju iz prikrajka kako klopaš svoj sendvič u parku
vještičice, priča je za 10!
e, kada bi na svijetu bilo više takvijeh...
samo da podijelim - frendica i ja smo u 6 osnovne pravile plan za bijeg...
odredište je bila privlaka, točnije napuštena stara kuća njene none...
par mjeseci smo razrađivale sve detalje, skupljale novce...
na kraju smo sve potrošile odlascima kino... oficir i đentlmen je igrao u kinu partizan
zašto? čitale smo kojekakve knjige, i bilo ja baš fora kad su glavni junaci pobjegli od kuće... eto...
Vještičice, prekrasna priča! Bravo za mamu!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom