u stvari - slične su sve posljedice sva tri načina odgoja :/
 |
|||
|
|
|||
u stvari - slične su sve posljedice sva tri načina odgoja :/
Bar je jasno koji bi trebao biti prihvaćen.
mala ispravka:
kod permisivnog stila treba biti:
rijetka je kontrola i kaznjavanje
a ne
nema kontrole i kaznjavanja
Mislim da se tema lijepo prosirila :D i da je napredak postignut u smislu da smo se slozili oko toga da se razlike izmedu nas na ovom forumu svode zapravo na nacin kako dolazimo do istog cilja. U guzvi sam s vremenom, pa cu samo kratko pokusati kroz odgovor klii pojasniti svoj pristup.
Uglavnom, vecinu ogranicenja modeliram (u smislu da se podrazumijeva da ono sto ocekujem da vrijedi za druge, vrijedi i za mene). Manje racuna vodim o tome da kontroliram ponasanje djece, a vise paznje pridajem tome da utjecem na njihove stavove (svojim stavovima, postupcima, izborima...). Ako imam potrebu postaviti eksplicitni zahtjev, nastojim da to bude rijetko (pazim na prioritete i na prepoznavanje onog sto mi je zaista bitno). Jedan zahtjev svako toliko nailazi na odlican prijem, dok previse toga odjednom (i kod mm-a, a ne samo kod djeceklia prvotno napisa
), bude shvaceno kao pametovanje, prisiljavanje i automatski slabije uvazavano. Kazne/nagrade izbjegavam iz jednostavnog razloga sto mi uklanjaju priliku da djecu nesto naucim. Svi u obitelji volimo i puno primjenjujemo pristup zajednickog trazenja rjesenja, za razne situacije. Prvi korak je da netko od nas definira problem koji ima ili primjecuje (npr.: ne mogu trpiti razbacane igracke po stanu) i pozove sve ostale da daju prijedloge mogucih rjesenja. Sva rjesenja se biljeze na papir (dok ih se ne skupi barem 10ak), a nakon toga ide krug odbacivanja onih rjesenja koja su nekome neprihvatljiva (npr. moje rjesenje "igracke stavimo u vrece i spremimo u garazu"
JJ je totalno radikalan on je poceo u potpunosti odbacivati diskusiju o nagradi i kazni, uvjetovanju i sl. nema toga ako se razgovaramo kao dvije kompetente osobe. prva se javljam da nisam na tom stupnju roditeljstva
inace se ova diskusija o 4 tipa rod. smatra prevazidjena, fali kvaliteta odnosa, zapravo u sva 4 stila je moguce imati los odnos, a u dijelu njih je moguce imati dobar odnos.
sad se govori o 4 stupa roditeljstva - njezi (puno njege, dodira, tj. iskazivanja ljuvbavi), vođenje (bez nasilja), uvažavanje i osnaživanje. pa se onda gleda gdje je rod. na ta cetri stupa.
vidi se da se educiram dalje
ovo mi je zanimljivo, cini se puno kompletniji pristup problemu.
kad ja pogledam ova 4 pristupa odgoju ne mogu reci da su moji roditelji bili iskljucivo, cak ni vecinom, jedno od toga, bilo je tu svega pomalo
vjerujem da je takva vecina roditelja, osim kod onih bas ekstremnih.
Tu ste svi
Dotakli ste se više toga, meni je zapelo za oko nešto što je Zorana načela, o kompetenciji djeteta.
Npr. i moje cure žicaju da im se nešto kupi u dućanu. Ne idemo svaki dan, tako da imamo i mi pravilo da si izaberu jednu stvar. Starija uvijek hoće progurati joše jednu. Slatkiš. A ja stvarno mislim da jedu i dovoljno slatkiša. I tako joj kažem. Može jedan, drugi ne.
Reakcija je ovisna o raspoloženju. Nekad samo klimne glavom i nastavi zamnom, nekad malo poludi i sjedne na pod.
Ne koristim "nemamo novaca" već da ne želimo sve novce potrošiti na slatkiše i časopise.
Tu mislim da roditelj treba biti vođa.
A dojenje?
Govorim o djetetu od skoro dvije godine .
Ujutro kad se probudi, sisa.
Onda doručkuje. Pa sisa.
Onda ja idem popit kavu i ona me opet vuče za majicu. Ja je odbijem bez grižnje savjesti.
"Hoćeš sisat?"
"Da"
"Kad ja popijem kavu."
Ja vjerujem da je ona kompetentna
Al mi non stop zaviruje u šalicu i čeka zadnji srk
Al mi non stop zaviruje u šalicu i čeka zadnji srk
kompetentno, nema sta!
Mišica mala dragaAl mi non stop zaviruje u šalicu i čeka zadnji srk
flo, ako stignes, bilo bi super da nam o tome malo opsirnije + neki linkovi, knjige ili sto imas.JJ je totalno radikalan on je poceo u potpunosti odbacivati diskusiju o nagradi i kazni, uvjetovanju i sl. nema toga ako se razgovaramo kao dvije kompetente osobe. prva se javljam da nisam na tom stupnju roditeljstva
inace se ova diskusija o 4 tipa rod. smatra prevazidjena, fali kvaliteta odnosa, zapravo u sva 4 stila je moguce imati los odnos, a u dijelu njih je moguce imati dobar odnos.
sad se govori o 4 stupa roditeljstva - njezi (puno njege, dodira, tj. iskazivanja ljuvbavi), vođenje (bez nasilja), uvažavanje i osnaživanje. pa se onda gleda gdje je rod. na ta cetri stupa.
vidi se da se educiram dalje
ja nisam psiholog i uzela sam ovo iz wikipedije tek toliko da barem imamo nekakve okvire.
jer kao sto je netko vec primjetio ja mislim da ono sto se opcenito smatra pod permisivnim odgojem, nije nacin koji je najvise zastupljen na ovom forumu. dapace.
+ mislim da smo svi vise manje "mjesani" tipovi + intuicija, glede toga kako odgajamo djecu.
[quote="seni"]i ne samo to - odgoj je interakcija.
dobivena informacija uzrokuje neku reakciju.
s nekom je djecom lakše, s nekom teže.
mislim da ću prema sinu biti konkretnija u određivanju granica nego sam to bila prema kćerki.
dakle - isti roditelj, a drugačiji pristupi ovisno o temperamentu djeteta.
ovo mi je bas interesantno. naime mi ne upotrebljavamo sistem kazne, a ni nagrade.JJ je totalno radikalan on je poceo u potpunosti odbacivati diskusiju o nagradi i kazni, uvjetovanju i sl. nema toga ako se razgovaramo kao dvije kompetente osobe. prva se javljam da nisam na tom stupnju roditeljstva
nije to bila, odnosno nije neka posebna filozofija. naprosto su to neke moje frustracije iz djetinstva, te mi sama rijec kaznjavanje "izaziva osip".
jednom davno sam probala sa tim plusevima i minusimaa, medutim to zaista nisam ja, osjecala sam se kao da "glumim u nekoj predstavi".
to je i. odmah osjetila, pa to uopce nije funkcioniralo.
s druge strane poznam roditelje i obitelji u kojima taj sustav dobro funkcionira (naravno da se ne misli na fizicko kaznjavanje).
medutim ono sto sam zapravo htjela reci, je to, da kad sam malo bolje razmislila, shvatila sam da zaprvo mm i ja imamo onaj "zdravi autoritet" u smislu vodenja i da to skroz dobro funkcionira.
bas se sjecam trenutaka, kad su se desavale neke nove situacije, u kojima bi i. naprosto spontano govorila: idem pitat mamu da li smijem, naprosto je intuitivno osjecala za koje stavri treba pitati nas, a u kojima moze sama odlucivati. to mi se bas usjeklo u sjecanje.
sto se tice uvjetovanja tu ne znam sto bih rekla. mislim da ga upotrebljavamo, ali to mi se cini nekako logicno. s druge strane mozda je to povremeno i manipulacija. ne znam.
Uvjetovanje, u smislu ucjenjivanja?
Koristim, umjereno, nekad je to brži put doći do nečega. Nagrade i kazne isto ne koristim, jednostavno mi nije u mentalnom sklopu. Iako za kazne nisam sigurna da ih nikad neću koristiti, dijete mi ipak ima tek 4,9 godina.
Ali opet, ima kazni i kazni, važno da se kaznom ne narušava dostojanstvo djeteta. Nekako mislim da ima i kazni koje se "sporazumno" mogu provesti. A možda sam i u zabludi.
Daj pls malo vise info o ovom "oznazivanju".... Cini mi se da bi meni taj stup mogao biti najtezi - ili u stvari ne kuzim sto bi to trebalo biti pa mozda to i radim a nemam pojma
Ni mi to ne upotrebljavamo.. Ne zato sto smo se sjeli i dogovorili da to necemo raditi, nego jednostavno spontano to nikad nismo radili. Ono vjecito smo cekali taj trenutak da ce tako strasno zabrljati da ga moramo kazniti, ali to nije doslo
I onda kad smo prosli TRK, i tamo ucili o tome kako kazne narusavaju odnos, onda me to jos vise zaintrigiralo, i u stvari sam tek tada skuzila da mi njega u stvari nikad ne kaznjavamo (uskracivanjem nekih materijalnih stvari jer mu ni jedna nije toliko bitna da bi ga zabolilo neznam kako).
Meni je osnaživanje (bar ono što ja mislim da bi to trebalo biti) najklimaviji stup i nikako da ga učvrstim.
Nekako mi se čini da to fali u mojoj osobnosti, pa nemogu ni djeci usaditi.
I ja slutim da mi to fali... Ali kad bi znala od cega se sastoji to "osnazivanje", neki recept
sreća da tek sad vidim ovaj topic, inače bi završila kao maria
Kako se osnazuje dijete?
i mi isto ovako nekako. baš kao što ti kažeš u prvom dijelu posta - nisam izrijekom protiv kazni, ali nikako da dođe taj trenutak da ga se kazni.Ni mi to ne upotrebljavamo.. Ne zato sto smo se sjeli i dogovorili da to necemo raditi, nego jednostavno spontano to nikad nismo radili. Ono vjecito smo cekali taj trenutak da ce tako strasno zabrljati da ga moramo kazniti, ali to nije doslo
ali, evo prije mjesec dana dobio je kaznu da ne smije u park poslije škole 5 dana. izrekao mm u naletu jednog od ona dva tipa odgoja koja počinju s auto....
i znate što se desilo, juraj je svim frendovima iz parka, kad bi ga zvali na parlafon da se dođe igrati, odgovarao sav nekako ponosan i važan - čuj, ja sam u kazni, ne mogu. a oni njemu - a znam kako ti je, i ja sam bio u kazni...
tako, da je kazna tipa ne možeš u park, više kao nešto "must have" u okruženju našeg parka.
Ja djecu pokusavam osnaziti dajuci im dovoljno prostora za izrazavanje osobnih dozivljala situacija, izrazavanje emocija, pokusavam sto manje utjecati na njihovu sliku dogadjaja i okoline i tako im dati do znanja da su kao osobe ispravni. Cesto mi je tesko jer smo i sami kao djeca bili ohrabrivani potiskivati ljutnju, ugadjati bespogovorno odraslima i negirati sebe. Ali, trudim se.
Naravno da pokusavamo pruziti djeci podrsku kad im je potrebna, ali i tu vidim puno materijala za rad na sebi. Cini mi se da je nekad jako tesko djeci pruziti podrsku onda kad se ljute, a da mi mislimo kako je razlog banalan, mislimo da pretjerano reagirajui sl. Opcenito, jako mi je tesko nekad prihvatiti djecje reakcije kao takve i ne staviti sebe i svoje reakcije u prvi plan.
A mene sad zanima imaju li i roditelji to isto pravo, pravo pokazati ljutnju. Nek me nitko ne shvati krivo ali meni ponekad stvarno dođe da Sonji iščupam glavu i još za svaki slučaj zavitlam preko balkona kolko me is*****, ali te svoje nagone i ljutnju moram potisnuti i to toliko da dobijem tikove na licu. Ne, ne ostajem dužna, uvijek joj kažem da sam ljuta ko ris i da bi ju najradije nalemala ko vola u kupusu ali neću jer to nije način kojim želim odgajati. I meni ponekad dođe da vrištim iz petnih žila, ali opet se suzdržavam. Vječito to neko potiskivanje ljutnje. Sreća pa me brzo prođe :/
naravno da imaju! pa to je ravnopravan odnos, a i kako ces dijete ucit da pokaze ljutnju ako je ti ne pokazujes? :?
mislim da radis dobro sto joj kazes da si ljuta, a i po tvojoj mimici i neverbalnoj komunikaciji vidi da jesi.
Vidi itekako, dovoljno joj je to što kažem da sam ljuta ko ris ali ta moja ljutnja ostane potisnuta i nema načina da ju taj tren izbacim van jer bi bome bilo svega da ju ne potiskujem. Mene zanima kako vaša djeca "pokazuju" da su ljuta, koja to prava imaju u pokazivanju, a koja vi kao roditelji. Mislim da tu odnos nikako nije ravnopravan, jer recimo djeci se dopusti da vrište a mene bi najvjerojatnije strpali u Vrapče da se bacim na pod u dućanu.naravno da imaju! pa to je ravnopravan odnos, a i kako ces dijete ucit da pokaze ljutnju ako je ti ne pokazujes? :?
mislim da radis dobro sto joj kazes da si ljuta, a i po tvojoj mimici i neverbalnoj komunikaciji vidi da jesi.
važan post....al kao da ga nitko nije pročitao?
hoću reći,jedno je teorija,drugo praksa
mislim,to se i mene prve tiče,imam malu djecu i možda ću za 10 godina pjevati sasvim drugačiju pjesmu nego sada;rastu oni,al bome i ja s njima
možda ćemo tada biti skloniji kaznama?u životu nikad ne reci nikad(OK izuzimam iz ovog fizičko kažnajvanje)
s velikim zanimanjem čitam pdf 13-18 i jaako me zanima kako mame teenagera hendlaju s njima
a ja osobno razmišljam otprilike kao cvijeta
Yaya, tocno mogu zamisliti ljutnju o kojoj pises.
Ja mislim da roditelji itekako imaju pravo pokazati ljutnju. Ali, postoji jedno veliko ali. Govorit cu u prvom licu iako sam sigurna da jaaaako puno ljudi ima taj isti problem kao posljedicu autoritarnog odgoja od strane svojih roditelja. Ja jako cesto reagiram pretjerano i svoju ljutnju pretjerano iskazujem i skontala sam da to direktno ima veze sa mojim vlastitim stanjem svijesti, ne toliko sa onim sto su djeca uradila ili nisu uradila. I nekad se stvarno pitam sto je to toliko strasno u npr. djecjem kenjkanju zbog gluposti, a da mene to toliko izbaci iz takta. Drugim rijecima, skontala sam da nije toliko stvar u mom vanjskom reagiranju na ljutnju, suzdrzavanju od dernjave itd. nego upravo u radu na sebi i nedozvoljavanju da duhovi proslosti i greske mojih roditelja upravljaju mojim sadasnjim postupcima, da mi totalno nesvjesno iz usta pljuskaju recenice koje sam uzasno mrzila slusati kao dijete itd.
Kad bolje razmislim, ustvari ima jako malo stvari koje mene bas naljute. Ali, imam problem sa jako puno stvari koje me iritiraju, a da ustvari ni sama ne znam zasto i tu vidim veliki problem.
I jos uz sve to se valjda treba i podsjetiti da djeca imaju pravo i na vlastite osjecaje. Pa pokusavam osvijestiti to da moja ljutnja nije vaznija od njihove ljutnje. (nekad stvarno imam dojam da na ljutnju odgovaram ljutnjom i da se djeca pred mojim emocijama moraju povuci jer JA tako trazim iako ne direktno....)
super mi je tvoje pitanje i zanimaju me odgovori. sjecams e da je MGrubi jednom napisala kako kad joj ruka poleti da udari malu da lupi negdi drugo, stok, zid ... tako san shvatila, MG ispravi me ako san krivo shvatila. to mi se cinilo ok rjesenje do neke granice (da ne bi dite shvatilo da moze razbijat predmete kad je ljuto)
mislim da je vazno djeci objasnjavat sta se dogadaja, to kako ti radis mi se cini isto ok.
do koje granice da ide pokazivanje ljutnje?
pa valjda i za to vrijedi ono isto sa granicama - dok ne gazis tudje granice i ne unistavas oko sebe.
Kažu da nije dobro potiskivati. Treba negativnu energiju istitrati na prihvatljiv način - tome učimo i djecu, zar ne?
Neki prijedlozi (psihologa) za istitravanje:
* gnječiti kuglu glinamola
* remenom udarati rub stola
* fizički se umoriti (jogging, vožnja sobnog bicikla, orbitrek, cjepanje drva, sklekovi...)
Ako se dobro sjećam fizičkom aktivnošću razgrađuje se neki hormon koji se luči u ljutnji (non adrenalin?).
Pa naravno da nije ravnopravan, ti si ipak imala xx godina više da naučiš iskazivati ljutnju na društveno prihvatljiv način. (ili je pak potisnuti).
Kako iskazuju ljutnju? Pa moja uglavnom plače, cendra, ponekad vrišti, a ponekad me "lupi". (pod navodnicima jer to je otprilike kao da te škaklja komarac
ja sam se vec izjasnila u tom smisli na pocetku al se evo rasprava razvila pa me zaintrigiralo i ostalo sto se pise.važan post....al kao da ga nitko nije pročitao?
stvarno ne znam kako cu razmisljat kad mi dijete bude u tim godinama. iako su mi brat i sestra tu negdi oko tih godina trenutno mislim da i kako sestra koja sudjeluje u njihovom odgoju razmisljam na nacin koji ce bit drugaciji od onog sta cu mislit kad moje dijete/djeca budu u tim godinama.
i mene zanimaju iskustva drugih mama.
možda i ne bi s obzirom na današnje cijene...
Da su ovdje odgovarale samo mame djece 13-18, bilo bi možda pet sudionika.
fizickom aktivnoscu se oslobadja endorfin koji daje osjecaj opustanja i ugode. adrenalin nas drzi u grcu i spremnosti na napad. povecan je kod stresa.
ja nisam ni slučajno mislila da se samo one jave a ostale da čkome(ja prva ne bi),samo sam rekla da bi me jako jako zanimalo što one imaju za reći,a mi da komentiramo
ovako se svade mame trogodišnjaka
ja radim (i) s tinejdžerima, ali moji su svi dobri i dragi, i sviraju
Mislim da si ovo baš dobro, iskreno napisala.Yaya, tocno mogu zamisliti ljutnju o kojoj pises.
Ja mislim da roditelji itekako imaju pravo pokazati ljutnju. Ali, postoji jedno veliko ali. Govorit cu u prvom licu iako sam sigurna da jaaaako puno ljudi ima taj isti problem kao posljedicu autoritarnog odgoja od strane svojih roditelja. Ja jako cesto reagiram pretjerano i svoju ljutnju pretjerano iskazujem i skontala sam da to direktno ima veze sa mojim vlastitim stanjem svijesti, ne toliko sa onim sto su djeca uradila ili nisu uradila. I nekad se stvarno pitam sto je to toliko strasno u npr. djecjem kenjkanju zbog gluposti, a da mene to toliko izbaci iz takta. Drugim rijecima, skontala sam da nije toliko stvar u mom vanjskom reagiranju na ljutnju, suzdrzavanju od dernjave itd. nego upravo u radu na sebi i nedozvoljavanju da duhovi proslosti i greske mojih roditelja upravljaju mojim sadasnjim postupcima, da mi totalno nesvjesno iz usta pljuskaju recenice koje sam uzasno mrzila slusati kao dijete itd.
Kad bolje razmislim, ustvari ima jako malo stvari koje mene bas naljute. Ali, imam problem sa jako puno stvari koje me iritiraju, a da ustvari ni sama ne znam zasto i tu vidim veliki problem.
I jos uz sve to se valjda treba i podsjetiti da djeca imaju pravo i na vlastite osjecaje. Pa pokusavam osvijestiti to da moja ljutnja nije vaznija od njihove ljutnje. (nekad stvarno imam dojam da na ljutnju odgovaram ljutnjom i da se djeca pred mojim emocijama moraju povuci jer JA tako trazim iako ne direktno....)
Skroz te razumijem jer se i sama nekad borim s takvim osjećajima.
I puno toga ovisi o mom trenutnom raspoloženju. Nekad cijeli dan mogu preskakati kocke i to mi bude tako, da kažem, slatko i fora
I cendrajući tonovi. Nekad ću mirno odgovoriti bez da pravo i registriram, a nekad me totalno izbaci iz takta.
Što se tiče kazni i nagrada, ne voli one tipa uzet ću ti lutku jer si udarila sestru i sl.
Ali nekad mi se stvarno čini da joj dobro dođe da se malo makne i ohladi, ono kad vidim da uopće ne dolazim do nje :/
Nadam se, no tu sad dolazi pitanje kako, ako neka djeca već s 3-4 godine znaju da im roditelji "ne mogu ništa" i mislim da se Marija s pravom zapitala što će od te djece biti kad dođu u nitroglicerinsku dob (i meni je super taj izraz). Danas je to bacanje po podu i vrištanje, prekosutra šutanje kanti za smeće iz čiste dosade a kad i to preraste dočekuše iza planke s bokserom u ruci. Ne govorim za nikog konkretno čak ni za ovo dijete iz članka, jer on to i jest, samo dijete, ali zaista me zanima što djecu motivira na takvo ponašanje. Jel to preveliko roditeljsko popuštanje, jel to roditeljska nebriga, dosada, frajerisanje ili nešto 5. nemam pojma ali i mene pomalo brine. Sonja zna gdje su joj granice i zna koliko daleko smije ići a ja vjerujem da je to isključivo zato što neke stvari jednostavno nisam dopuštala, a nadam se da ću i dalje uspijevati držati čvrsto te postavljene granice.
[quote="fegusti"]Fegusti, mogu se složiti.i ne samo to - odgoj je interakcija.
dobivena informacija uzrokuje neku reakciju.
s nekom je djecom lakše, s nekom teže.
mislim da ću prema sinu biti konkretnija u određivanju granica nego sam to bila prema kćerki.
dakle - isti roditelj, a drugačiji pristupi ovisno o temperamentu djeteta.
I ja sam već došla na ideju da neke savjete i razmjene mišljenja oko odgoja mojih šesnaestogodišnjaka potražim razmjenom privatnih poruka s roditeljima djece istog uzrasta ili s profesorima - forumašima. Mislim da mi mogu pomoći samo savjeti osoba s konkretnim iskustvom.
Javno na forumu ne bih o tome raspravljala jer, na temelju dosadašnjeg svog iskustva s forumom na sličnu temu (a jedno mi je bilo dovoljno) doživjela bih pogrde i osude forumašica koje imaju bebe ili dječicu od godinu, dvije...nije da me smeta, ali jednostavno mi je kronični manjak vremena da vodim nekonstruktivne rasprave. A ignorirati ljude i njihova mišljenja mi je nekako bed...i onda od foruma na ovaj način nema puno koristi.
A sve ovo zbog čega si otvorila ovaj topic i mene muči jako dugo. Ponekad imam osjećaj da su mi djeca okružena opasnim virusima i bespomoćno gledam kad će ih napasti, ma koliko ih ja štitila. U izolaciji ih držati ne mogu, popraviti svijet oko nas ne mogu ili ne nalazim načina.
Dobro je da si načela ovu temu.
Neda mis ečitati 5 stranica a ne temu toga što je mali još uvijek na slobodi mogu reći sramota. Ne kužim zašto mali nije u domu za maloljetne delikvente. Tko ga uošće pušta da slobodno hoda gradom???
Zar samo zato što ima 14 godina njemu nitko ništa ne može?
I on nekažnjeno smije tući i maltretirati tuđu djecu?
SRAMOTA!
zato je meni bilo blesavo prema posljedicama odredivati uzrok, jer ne moze se znati jel to autoritarni pristup, permisivni ili je jednostavno dijete zapusteno i zanemareno
uzasno mi ej drago sto struka odustaje od takve podjele, a
stvarno bi mi bilo drago da se i na forumu prestanu upotrebljavati te etikete, jer mi stvarno nije jasno kako neciji pristup odgoju opisati u dvije recenice :?
Eh, kad nemam vremena...ne mogu i odgajati i kuhati i kuću držati u redu i još pročitati svih 5 stranica topica. Sorcierevažan post....al kao da ga nitko nije pročitao?trebale bi se češće družiti. Adio Mare, Nisa, VlVl....dopunite me...
aj em stil alajv end kiking
[quote="maria71"]pa svatko ima pravo na mišljenje....
ili se ovdje smije pisati onako kako većina misli
LUK HU S TOKING?????? :?
O čemu je ovaj topic - a kako je krenuo?
O sirotom dječjaku koji živi s psihički bolesnim ocem - tko zna što je posrijedi, kakva je dinamika te obitelji i koliko se jadno dijete pati...
Ne kažem da ne pate i ljudi koji kroz taj pothodnik prolaze, to ne, samo skrećem pažnju na nesreću tog siročića.
Permisivan odgoj je jedno zlo, a očito netretirane psihičke bolesti - drugo...
e to i mene zanima i voljela bih kad bi na ovom topiku o tome razmišljali.
baš je danas na prvom programu bila o tome emisija, o porastu nasilja. ja stvarno nisam imala nikakvog straha s 18, usred noći, sama hodati rijekom. da li je to još uvijek tako? da li su nam gradovi još uvijek sigurni? sigurniji sigurno jesu od nekih europskih (da ne govorimo svjetskih) velegrada, ali tako sigurni, kao prije dvadesetak godina ipak mislim da nisu. ili se varam? ili samo nemam više 18 i mozak bez brige i bez pameti?
ne znam. mislim da dijete koje vrišti u dućanu, pa ako su se roditelji negdje uz put i izgubili u postavljanju granica, će za par godina prestati vrištati u dućanu. i da to jednostavno ne vodi automatski u šutanje kanti za smeće.
dečko iz uvodnog posta. ili neki drugi sličan slučaj gdje su roditelji izgubili konce odgoja - na ovaj ili onaj način. zašto je izabrao baš nasilje kao svoju furku? a ne neki drugi oblik subkulturne identifikacije kao reakcija i otpor roditeljima?
mislim da ipak puno toga leži u činjenici da prije nisi znao ništa o helgi vlahović osim činjenice da je tv voditeljica. a danas tv voditeljice na naslovnicama s kriminalcima, ratnim zločincima. čini mi se da je nasilje dostupnije, primamljivije, a sankcije udaljenije.
zanimljivo mi je proširenje teme. uvijek su govorili - bio je rat koji je na površinu doveo drek, oružja i bezakonja koliko hoćeš, novi bogataši isplivali, siromašni se zakopali još dublje, nove generacije frustrirane, beznađe, obitelj ne funkcionira itd.
ima li to veze samo s ratom i promjenom sistema? hoće li onda nakon 10-20 godina stvari sjesti na svoje mjesto? mislim, ovakvih klinaca ima po cijelome svijetu, i u najuređenijim državama. jedino vjerojatno ne daju intervjue, a i policija nije inertna.
na tragu cokolade...
nekad su postojala " pravila" a onda se sve promijenilo. i stara "pravila" vise ne vrijede, a novih jos nema. eto nas u rupi
cvijeta, slicno i ja razmisljam.
u neko doba moje mladosti, kada sam noci provodila vani, nagledala sam se i naslusala svacega, i vidjela svijetove za koje u biti ne znaju oni koje ne doticu. i moja je slika bila drugacija od slika vecine mojih vrsnjaka - svi smo se vracali sa nocnih pohoda, no dok su oni bezbrizno razgovarali, ja sam snimala okolinu (nikakva paranoja, samo predstroznost).
mislim da je MC-ina doktorica apsolutno u pravu - ako su djeca odgajana da budu jaka, ili su rodena takva, snaci ce se. postoji lose drustvo/svijet/situacija no ti si taj koji ce donijeti odluku, i snositi posljedice. osoba se oblikuje mnogim faktorima, tako da odgoj sam po sebi nije ono sto ce prevagnuti.
[quote="nanuška"]ar ju toking tu mi ?pa svatko ima pravo na mišljenje....
ili se ovdje smije pisati onako kako većina misli
LUK HU S TOKING?????? :?
a sto to znaci, biti 'jak'?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom