Mi smo roditelji posvojene djevojčice, i nema šanse da bi biološko dijete ni MM ni ja voljeli više. Svaki tren zahvaljujemo "tamo nekom" što nam je omogućio ovakvu sreću.
Dok smo mislili da ćemo bez problema imati biološku djecu, dogovorili smo i da jedno usvojimo ili udomimo - i tada smo na to gledali kao na "humanitarni čin".
Ali kada nakon nekoliko godina nismo postali roditelji, posvojenje je postalo skroz "sebičnim" činom. Nismo to napravili da postaniemo humanisti, nego zato što smo željeli biti RODITELJI.
To dijete smo mi trebali vjerojatno više nego ono nas. I to nikada ne želim zaboraviti.
Ne mogu vam opisati koliko nas usrećuje. I ne samo nas, nego i naše prijatelje, obitelj... Tko god je imao nešto "protiv" posvojenja prije, sada kada nas vidi jasno mu je da je to bio pravi put za nas. A naša srećica i trenuci koje djelimo s njom su jedinstveni.

I sada, kad govorimo o nekoj našoj budućoj djeci, i MM i ja bi odmah "potpisali" da dobijemo opet posvojeno dijete. Barem jedno.
I genetika nam ne igra nikakvu ulogu. Ja sam oduvijek uvjerena da roditeljstvo = ljubav. A moje maleno volim, volim, obožavam..

Isprike na srcedrapateljskom postu, ali.. kad god pomislim kako nam je to djetešce obogatilo život..
i smeta me kad me netko smatra "humanitarcem". Ja sam MAMA. Ponosna na svoje dijete. I to je sve.