Umorna sam k'o pas.
Po cijele dane jurcam na sve strane i već pucam po šavovima. A na porodiljnom sam. Sve me strah kako će biti kad se vratim na posao :/
Ujutro vodim Svena u vrtić (ponekad mi tata uleti jer MM prerano ide na posao), obavljam dućan (hrpu puta i sto drugih stvari), dolazim doma i kuham, pospremam, perem/vješam veš. Idem po Svena u vrtić. Dva puta tjedno ga odmah nakon vrtića vodim logopedu, dva puta na gimnastiku, po novom i svaka dva tjedna na radionicu - pripremu za školu, Leona subotom na plivanje. Večernja kupanja, večere, uspavljivanja u 80% slučajeva sama. "Stražarim" do 1 zbog Svenova lijeka, u međuvremenu još 1-2 puta dojim Leona. Kad konačno legnem do jutra se još najmanje dva puta budim zbog dojenja (iako većinom njegovo hranjenje prespavam)...
Sve obavljam sa Leonom. Vikendima sam jako često sama s njih dvojicom.
MM uskače koliko može ali čovjek radi od ranog jutra u Samoboru, poslije juri na trening, vraća se kući navečer i onesvijesti u krevetu. Vikendima ga najčešće nema u Zg jer je na utakmicama.
Ono, pucam po šavovima. Za sebe nemam vremena ni koliko je crnog pod noktom, vapim za odlaskom frizeru... a o povratku na posao i tempu koji me tada čeka ne želim ni razmišljati.
Kakav je vaš tempo?