U nacelu se slazem da je odlucnost roditelja presudna, ali kako to u praksi provesti?
Naime, nek je roditelj stoput zgruntao da je vrtic najbolje rjesenje - kad ujutro cupa dijete sa sebe, kad ono urla i arlauce - pale se sve lampice u majcinskom "primitivnom" malom mozgu.
A lampice kazu "Spasidijetespasidijete!", adrenalin galopira, tlak se dize...
Djabe veliki mozak zna da je to najbolje rjesenje, da je vrtic lijepo mjesto za igranje i da su tete dobre i njezne, a ne lavovi
Mene je to strasno frustriralo.
Sto mi je mozak govorio "Hej stani, pricali smo vec o ovome", a ruke htjele zgrabit K. i odnijeti ga, samo da prestane tako tuzno plakati.
Naravno da on to osjeti i urla jos jace.
Znam, ja (mama) sam odrasla, na meni je prekinuti taj negativan krug.
Ali kako?
Nas se prekinuo nekako sam od sebe.
K. ovaj tjedan ne place, trazi (i dobije) cvrst zagrljaj, i udje teti.
Ja sam s tim puno smirenija, pa je i on smireniji.
I sad smo u dobrom krugu.
Mozda je pomoglo to sto idemo skupa s tatom do vrtica, ne znam.