rani spontani - moja tužna priča, molim riječi utjehe
Pozdrav svima,
ne znam uopće otkud da krenem... Možda od toga da sam upravo izgubila 4 trudnoću. Ne mogu reći da sam pobacila jer tehnički još nisam, ali kao i 2 puta do sada trudnoća, tj. plod se jednostavno prestao razvijati.
Nakon što sam 2003 rodila pravu i zdravu curicu (miš moj mali, samo me misli na nju trenutno drže da se totalno ne raspadnem) počinje moja agonija. Uglavnom, nakon što smo MM i ja počeli "raditi" na novom bebaču pa oko godine dana ništa (sve pripisivala stresu i prevelikoj želji) moj gin me poslao na HSSG - nalaz bio uredan i ja sretna. Mjesec dana nakon toga M kasni, test pozitivan i u 5. tjednu krvarenje. Otišla u bolnicu, prokrvarila praktički na stolu. Nisu me kiretirali. Gin reko - događa se, prirodna selekcija, imate jedno zdravo dijete, ta trudnoće ko iz knjige. Sve će biti ok. Ja povjerovala. Naravno - da vjeruješ i briješ pozitivno.
Slijedeće godine ista stvar, malo drugačija - M. kasnila, test pozitivan, stavio me gin na utrogestan, beta na početku ok, za tjedan dana na UZV njemu čudno jer da je gestacijska vreća premala - drugi dan bolnica, i tjedan dana iščekivnja - možda je sve ok, možda je došlo do kasnijeg začeća (inače su mi ciklusi 30-35 dana) ali nakraju - nije bilo ploda u gestacijskom saku, slijedi kiretaža... i bol ne toliko fizička, nego psihička...
Ove godine u 2 mjesecu ponovo (fakat imam osjećaj da sam upala u neki loš film) nakon pozitivnog testa, opet se plod nije razvijao, prokrvarila sam, malo i uz pomoć ergometrina. Tad sam prvi put krenula radit pretrage. Hormoni štitnjače ok, cervikalni brisevi ok, citološki ok. Moj gin stalno priča da ne zna o čem se radi. Pita me dal sam promijenila muža (skoro sam odvalila sa stolca od smijeha) jer mu ne ide u glavu da s istim partnerom imam već jedno dijete i da je ta trudnoća bila super od početka do kraja) ostalo mi napraviti HLA tipizaciju - kad ovaj mjesec kasni i test pozitivan. Ja prvo u očajnom strahu, UZV pokazao mali mjehurić, veli moj gin to je ok za ovako malu trudnoću i ja se opustila. Svi simptomi trudnoće tu, nevjerojatno pozitivan osjećaj i pristup. Ma da, ovaj put će sve biti ok... Sve do jučer. šok i praznina. Došla na UZV kad ono ničeg. Ja u šoku, gin u šoku, svi oko mene u šoku. Napravila danas betu i ona je 150,50. Čula se sa gin i veli on - da to je opet ista stvar, jednostavno se trudnoća nije uspjela razviti. Veli mi da prestanem uzimati utrogestan i da ću za par dana prokrvariti, pa za tjedan dana da ponovim betu i javim mu se. U međuvremenu da obavim tu HLa tipizaciju i da će me povezati s dr. Duićem jer da je ovo za njega medicinski fenomen.
Ja trenutno ne znam zapravo kako se osjećam, čas sam tupa, čas pretjerano eforična jer kao sve ja to mogu izdržat i neću klonut duhom i doći će mojie vrijeme, a čas bih najradije vrištala ali nekako glas ni ne izlazi iz mene. Plačem i tješim se, tugujem, mislim odustat ću, ne mogu ovo više prolaziti, pa onda - naravno da mogu. Ne znam zapravo što da kažem.
Ispričavam se na ovome traktatu, ali morala sam negdje izbaciti ovo iz sebe jer mislim da ću inače puknuti. MM mi je stvarno puna podrška i uz mene je, ali nekako mislim da ću ga totalno sluditi ako ću stalno pričati o tome.
Ako ima netko slična iskustva, puno bi mi značilo da podijeli to samnom. Pogotovo ako priče imaju i happy end. Ja se nekako još uvijek nadam svom sretnom završetku...
 |
|||
Odgovori s citatom
molu prvotno napisa
!
