Joj Anita, ovo što pišeš o burn out-u pa čak što pišeš o ponašanju svoje kćerke, totalno me podsjeća na nas. I ja sam do prije par mjeseci sebe stavljala uvijek u drugi plan (ma i sada to radim zbog mlađeg) i totalno sam pregorila u odnosu sa starijim. Dolazak mlađeg brata nam je skroz poremetio odnos (moj i Vitov) i ja sam užasno tužna i osjećam se beskrajno nemoćnom. Osjećam da više nemam strpljenja za njega, svaka druga riječ mi je dosta, prestani i sl., što prije nikad nisam govorila.
Izbacuje me iz takta namjerno (povrijeđen je i straaaašno ljubomoran), a ja sam i dalje s njih dvojicom doma i 24 sata gledam kako pokušava udariti brata, uzeti mu sve iz ruke što ima, udariti mene, napraviti bilo što samo da me isprovocira. Nije nam takav svaki dan, srećom, ali često imamo takve dane. Stalno smišlja rečenice s kojima ćeme rastužiti tipa: ti mama mene ne voliš, ti nikoga ne voliš Jučer mi je rekao da će me zapaliti i da ću goriti. S druge strane, često mi kaže da sam mu ja najbolja mamica i da me jako voli. Ma kužim ja njega, pokušavam to ne uzimati osobno, ali...
Zbilja se trudim, idem s njim sama u šetnje, igram se s njim, pričam, uspavljujem ga... ali priznajem da griješim u brdo slučajeva jer sam jednostavno sad vezanija za mlađeg
Uglavnom, meni je bilo teškodo njegove treće godine, ali mi je sada teže psihički...