kaj 4 ?
 |
|||
|
|
|||
kaj 4 ?
neman vrimena sve citat, bas me zanima kakva bi bila statistika ove teme...
meni su preslatki o d 0-3, da su bas uvijek takvi... prvo puzanje, koracici, prve rijeci... pa i kad su nemoguci preslatki su...
Ja ću to ovako.
Nešto kao što je Mara rekla... Fizički je naporno.... i nema predaha kad si uz njih. Ali je divno, divno, divno!!! Uzvraćaju tim božanstvenim osmjehom sve što im daješ! Ma što da rade, rade zato što istražuju tebe ili sebe... zato me uistinu ne mogu naljutiti.
Meni su, znači, prve 3 najljepše godine!! No, priznajem da su izrazito intenzivne i iscrpljujuće za tijelo i duh i da, mislim da je to za mene proći 2 puta više nego dovoljno.Posebno zato što ne znam što me čeka poslije. Dosadašnje iskustvo mi je pokazalo da mi je teže zdravo podnijeti ovu kasniju fazu (starija ima 9g).
mislim da je ovaj post najbliže onome što sam htjela reći.limunada prvotno napisa
A sad da se vratim na temu.
Pokušat ću to sročiti ovako : meni je dobro svako razdoblje do sada, a ako je i bilo teško, čim se završilo, nekako mi se već činilo ljepšim, jer se trudim pamtiti dobre stvari, a one loše spremam na dno ormara.
Moje su ljepotice stare (ili mlade) 2,5 godine i 6 mjeseci i svaka mi je na svoj način posebna i ne bi je nizašto mijenjala baš sad u ovom trenutku.
Vrijeme brzo prolazi i one više nikad neće biti u ovoj "fazi", pa se trudim uživati u svakom trenutku, iako bih si nekad najradije pucala u glavu. Kad "faza" prođe, ništa je neće vratiti, nego ćemo se uvijek iznova boriti s nekim drugim, većim ili manjim izazovima. I rasti zajedno.
čak su nam i bebači tu negdje po dobi (prolazimo slične faze).
Zašto ti je teža kasnija faza?Ja ću to ovako.
Nešto kao što je Mara rekla... Fizički je naporno.... i nema predaha kad si uz njih. Ali je divno, divno, divno!!! Uzvraćaju tim božanstvenim osmjehom sve što im daješ! Ma što da rade, rade zato što istražuju tebe ili sebe... zato me uistinu ne mogu naljutiti.
Meni su, znači, prve 3 najljepše godine!! No, priznajem da su izrazito intenzivne i iscrpljujuće za tijelo i duh i da, mislim da je to za mene proći 2 puta više nego dovoljno.
Meni se nekako čini da za ove stvari nisam fizikalac.....iako nosim i vučem oboje sa sobom posvuda.
Stariji mi je već nekako jako krakat i počinje mi faliti što prestaje biti bebast, a postaje cendrav. Kad je bio mlađi, onda nije cendrao nego plakao, znači trebalo mu je nešto......sad ima neko cendranje na repertoaru, al uspijeva verbalizirat svoje želje katkad, a ja sam rječito biće pa mi je puno lakše kad govori
Zato što se ja teško nosim sa bezobrazlukom, inatljivošću, oponašanjem ostalih vršnjaka (što bi značilo ponekad da se ponaša prema meni kao one prema svojim mamama, a ima slučajeva kad je to neprihvatljivo i nepravedno prema meni).... s mnoštvom obaveza s kojima se treba nositi i oko kojih treba usmjerenje, pažnju, motivaciju, volju, energiju i živce s naše i njene strane, a što često nije dovoljno da poluči rezultat... i sve nas to zajedno isfrustrira.
Zato što se jednog jutra probudi kao najdivnije dijete na svijetu i imamo divan dan i onda se drugog dana probudi histerična i nervozna toliko da je teško preživjeti dan, a da je ne poželiš s guštom puknuti.... i odupireš se to ne učiniti.
I onda, kad voliš svoje dijete cijeli život punim srcem, posvećuješ mu se više od debele većine ljudi... a sve to zasjene njeni hormoni koji iz tebe izvlače ono najgore od tvojih vlastitih roditelja i više nisi tako sjajan, nepogrešiv, tolerantan, sretan i razuman roditelj..., shvatiš kako je lako imati malo dijete.
Evo, 1% priče... jer ne stignem više.
Ne mora tako biti svima. Tako je nama sa našom kćerkicom.
Baš mi nije svejedno kad si i ovih samo 1 posto napisala. Osijećam da je to točno i bojim se svega ovako unaprijed :/ Ne volim svoje mane i mračne strane a nisam računala da će s vremenom isplivati na površinu i razmahat se. Želila bi to konzervirat i ne otvarat
Valmislim da je ovaj post najbliže onome što sam htjela reći.A sad da se vratim na temu.
Pokušat ću to sročiti ovako : meni je dobro svako razdoblje do sada, a ako je i bilo teško, čim se završilo, nekako mi se već činilo ljepšim, jer se trudim pamtiti dobre stvari, a one loše spremam na dno ormara.
Moje su ljepotice stare (ili mlade) 2,5 godine i 6 mjeseci i svaka mi je na svoj način posebna i ne bi je nizašto mijenjala baš sad u ovom trenutku.
Vrijeme brzo prolazi i one više nikad neće biti u ovoj "fazi", pa se trudim uživati u svakom trenutku, iako bih si nekad najradije pucala u glavu. Kad "faza" prođe, ništa je neće vratiti, nego ćemo se uvijek iznova boriti s nekim drugim, većim ili manjim izazovima. I rasti zajedno.
čak su nam i bebači tu negdje po dobi (prolazimo slične faze).
Ne treba te ništa strašiti, ne možeš biti savršen roditelj jer takvi ne postoje. Naravno da ćeš raditi greške, trebaš se truditi da ih bude što manje. Kad pogriješiš kaži: oprosti pogriješila sam i meni se to događa. Nisi svemoguća i bezgrešna, ti si samo mama.
Slažem se! A ako se zaista bojiš nečega što si naslijedila (ili misliš da jesi), onda možeš na tome odmah poraditi!! Taman stigneš do tada sve to pročistiti.Ne treba te ništa strašiti, ne možeš biti savršen roditelj jer takvi ne postoje. Naravno da ćeš raditi greške, trebaš se truditi da ih bude što manje. Kad pogriješiš kaži: oprosti pogriješila sam i meni se to događa. Nisi svemoguća i bezgrešna, ti si samo mama.
Ono najvažnije što bi ja napravila, da se mogu vratiti u prošlost jest slijedećih par stvari:
1) pazila da ne pregorim i kod prvih znakova počela djelovati.... jer i prvi znak je već manje/više prekasno.
Da ja nisam "pregorila" sigurno bi se nosila na bolje načine sa ovim problemima.
2) zao mi je sto nisam radila vise stvari za sebe i ono sto mi je vazno, sto sam gušila sebe iz ljubavi prema djeci. Nije mi bilo jako teško to učinit, zato nisam ni prepoznala da je to pogreška. To prepoznajem (tek) sada, u žestokom burn out modu.
Re: Iskreno o -3
do Adrianovog prvog rođendana sam si mislila kako ću krenut na drugo čim prije ali sad brate nikako mi se ne prolazi sve ovo još jednom...
ma nije Adri tako strašan nego sam ja baš onako umorna, ne fizički, psihički....
možda bih se nakon 3-4 dana samoće i odmora predomislila :/
Najiskrenije - rekoh sebi - ovo više ne bih ponavljala. Ne mogu vise jer bih pukla. Imam dva vrlo zivahna, samouvjerena, nimalo sramezljiva, nimalo zatvorena klinca. Koji u javnosti (u dobi do negdje 3 i po god s M, i trenutno s D) nikad ne sjede mami uza skute i npr. crtaju, vec hodaju okolo, pricaju s ljudima, natezu sve sto se nategnuti dade, ne daju se krotiti dok se majka ne razgoropadi.... U kombinaciji jedan drugoga poticu na divljanje (a obozavaju se i funkcioniraju kao blizanci).
Ma znam, sve je to lijepo, ponosna sam na njih, ali stvarno ne bih opet ispočetka. Mislila sam da ce mi proraditi "hormoni" kad prestanem dojiti, ali ostala sam mrtva - hladna (po pitanju nove bebe). 8)
mrzim budjenja po noci svaka dva sata, mrzim visak kilograma, mrzim dernjavu kad je gladan dok pred ocima ne vidi moje (OOOOOOGGGGGROMNE) grudi, mrzim plakanje zbog necega sto hoce, a ja NEMAM POJMA sto zeli, mrzim pazit kad otvara ladice, ormare, mrzim hodati pognuta (ionako vec imam grbu) da bi ga pridrzavala dok hoda, mrzim kad ne mogu na miru popit voju kavu (zato se dizem u 5:30), mrzim kad su bolesni a ne znaju rec sto im je................
s djecom od 3 na gore, lakse je.
ALI gledati kako svakim danom uci, oponasa, kako ti se veseli svaki put kad te vidi, kako te grli svojim majusnim rukicama, kako se stisne uz tebe, kad te ljube najiskrenije ato mogu.
NIKAD ne bi htjela propustit te prve tri godine.
I nama. Samo je 2 godine mladja, a vec je tako.Tako je nama sa našom kćerkicom.
ja nekako mislim da to ovisi i o djetetu...
prvo dijete mi je bilo predivno,poslušno,razumno...šetnje su bile idila,kave sa frendicama bez beda ako sam se pobrinula da odemo negdje gdje se on može igrati sa svojim igračkama...dijete iz snova.zajedno smo išli svugdje! :D
u šopingu sam mu samo morala dati da on stavlja stvari u košaru ili da se vozi u onim autić-kolicima i to je to.
a onda se rodila mala zvijer...bila je najglasnije dijete već u rodilištu...
i još je najglasnija,najživlja i najzahtjevnija
a ja već pomalo padam s nogu
a još imamo odraditi trećinu do magičnih tri....samo mi se nekako čini da ni to neće pomoći
Potpisujem u potpunosti za prvo dijete, a za drugo mi još uvijek ostaje nadaja nekako mislim da to ovisi i o djetetu...
prvo dijete mi je bilo predivno,poslušno,razumno...šetnje su bile idila,kave sa frendicama bez beda ako sam se pobrinula da odemo negdje gdje se on može igrati sa svojim igračkama...dijete iz snova.zajedno smo išli svugdje! :D
u šopingu sam mu samo morala dati da on stavlja stvari u košaru ili da se vozi u onim autić-kolicima i to je to.
a onda se rodila mala zvijer...bila je najglasnije dijete već u rodilištu...
i još je najglasnija,najživlja i najzahtjevnija
a ja već pomalo padam s nogu
a još imamo odraditi trećinu do magičnih tri....samo mi se nekako čini da ni to neće pomoći
Joj Anita, ovo što pišeš o burn out-u pa čak što pišeš o ponašanju svoje kćerke, totalno me podsjeća na nas. I ja sam do prije par mjeseci sebe stavljala uvijek u drugi plan (ma i sada to radim zbog mlađeg) i totalno sam pregorila u odnosu sa starijim. Dolazak mlađeg brata nam je skroz poremetio odnos (moj i Vitov) i ja sam užasno tužna i osjećam se beskrajno nemoćnom. Osjećam da više nemam strpljenja za njega, svaka druga riječ mi je dosta, prestani i sl., što prije nikad nisam govorila.
Izbacuje me iz takta namjerno (povrijeđen je i straaaašno ljubomoran), a ja sam i dalje s njih dvojicom doma i 24 sata gledam kako pokušava udariti brata, uzeti mu sve iz ruke što ima, udariti mene, napraviti bilo što samo da me isprovocira. Nije nam takav svaki dan, srećom, ali često imamo takve dane. Stalno smišlja rečenice s kojima ćeme rastužiti tipa: ti mama mene ne voliš, ti nikoga ne volišJučer mi je rekao da će me zapaliti i da ću goriti. S druge strane, često mi kaže da sam mu ja najbolja mamica i da me jako voli. Ma kužim ja njega, pokušavam to ne uzimati osobno, ali...
Zbilja se trudim, idem s njim sama u šetnje, igram se s njim, pričam, uspavljujem ga... ali priznajem da griješim u brdo slučajeva jer sam jednostavno sad vezanija za mlađeg
Uglavnom, meni je bilo teškodo njegove treće godine, ali mi je sada teže psihički...
X. Malisa je bio (i ostao) tako super dijete da nekako mislim da je svemirska pravda namijenila da to nadoknadim s drugimPotpisujem u potpunosti za prvo dijete, a za drugo mi još uvijek ostaje nadaja nekako mislim da to ovisi i o djetetu...
prvo dijete mi je bilo predivno,poslušno,razumno...šetnje su bile idila,kave sa frendicama bez beda ako sam se pobrinula da odemo negdje gdje se on može igrati sa svojim igračkama...dijete iz snova.zajedno smo išli svugdje! :D
u šopingu sam mu samo morala dati da on stavlja stvari u košaru ili da se vozi u onim autić-kolicima i to je to.
a onda se rodila mala zvijer...bila je najglasnije dijete već u rodilištu...
i još je najglasnija,najživlja i najzahtjevnija
a ja već pomalo padam s nogu
a još imamo odraditi trećinu do magičnih tri....samo mi se nekako čini da ni to neće pomoći
Nemoj tako negativno. Mozda obojica budu super djeca do 3. ili 5. godine, pa ćeš sve platiti u pubertetu!X. Malisa je bio (i ostao) tako super dijete da nekako mislim da je svemirska pravda namijenila da to nadoknadim s drugim
OT
Cubana ova izjava u potpisu je
I ja se bojim ovoga što je Anita-AZ napisala....zapravo ne da se bojim već sam sada totalno zasrana od straha...trenutno mi je kao u koncentracijskom logoru...totalni, nezamislivi kaos....uhvatim se kako bez mozga bauljam gradom tražeći malo zraka nakon što je Nila nad menom provodila cjelodnevno "cijeđenje"....padaju mi sve hlače niz struk koliko sam "ocijeđena"...
Ona je tako strašno proračunata da se više i ne mazi bez razloga....poljubit će te jedino ako će ona nešto dobiti zauzvrat....dakle, već su počele psihološke igrice....
I zato i zbog ovog ne-da-mi-se i zbog nevjerojatno puno još dodatnih razloga koje ste iznijele na ovom topicu jednostavno više ne mogu imati djece....nisam kapacitet za to nikada bila....pokušat ću s ovom svojom mrvicom izaći na kraj najbolje što mogu, a da ne uskraćuje drugo dijete..
Iako, užasno mi je teško ne reći, (u ovoj sada fazi s 2.3-godišnjakinjom) nekim bliskim prijateljima koji se tek spremaju imati dijete: "Nemojte NIKADA imati djecu!" Jer moja psiha je već popucala, a vraga pitaj što me još čeka
Nama je sa Pikom milina,bas uzivamo!
Jedino sam vec u frci da nam univerzum ne uvali kosku sa ovim drugim
abonjeko
nekak mi se čini da je tvoja mala ko bilo koja druga mala
al mi se čini da je mama veća drama queen od djeteta
O...da..vrlo. vrlo, vrlo vjerojatno!!!!abonjeko
nekak mi se čini da je tvoja mala ko bilo koja druga mala
al mi se čini da je mama veća drama queen od djeteta
Ja sam potpuno indiferentna.
Svaka faza nosi svoje. S prvim sam se puno više nervirala jer mi je bilo prvo, ali i sve podnosila i podmetala leđa kada mu je trebalo da se ispuše. A to se višestruko isplatilo.
Tako ću i s blizićima.
Normalno mi je da ima predivnih trenutaka i onih manje divnih, ali sada se više uopće ne živciram.
Ne žrtvujem se u smislu da ne idem na WC jer oni upravo urlaju, ali da sam stalno još uvijek s njima - uglavnom jesam.
I mogu reći da su mi djeca super, spavaju cijelu noć, jedu, slušaju, veseli su. A to što se malo posvađaju i počupaju pa i cendraju pred spavanje spada mi u normalu.
F. sada ima 17 mjeseci,, i mogu reći da nam je ovo najnapornija faza, sve bih sam, a ne može, pa bi išao am, a boji se, pa mora vući mene sa sobom, a ni to mu se ne da. Užasno je tvrdoglav, sve mora biti kako on poželi, inače ima ispade bijesa, te se naveče osjećam kao da me je netko iscijedio.
No, s 2. strane tu su i 1. nježnosti s njegove strane, 1. poljpci, i prva naslanjanja na mamu, kako bismo se pomazili.
Zaključak: sve ima svoje dobre, i svoje loše strane. :D
vjerojatno je ovako, ali sama sam odlucila imati djecu, htjela bih bar jos dvoje iako mi je povremeno bilo naporno. Ovakve teme su super jer nekome je mozda lakse kad istrese sto ga muci. Osobno vjerujem da nece biti lako prolaziti sve faze, ali kad me uhvati histerija nadam se da cu naci pomoc i podrsku na ovom forumu0 - 3 fizički napor
3 > psihički
Napiši ovo na 13-18napravili ste sve sto ste mogli sad jednostavno uzivajte u svom tinejdzeru
Što se mene tiče "nerviraju" me sva djeca koje nisu iste dobi kao moja i uvijek mi se čini da mi je pred 2 mjeseca ili 2 godine bilo lakše ili da sin nije bio tako "grozan" kao kćer. A zapravo imam dvoje krasne djece koji prolaze kroz sasvim normalne razvojne faze, a i mi s njima.
Jasno mi je što Juul želi reći, ali u tinejdžeru se ipak rijetko može uživati i da mogu birati, s malom bih radije nekoliko puta 1-3 nego jednom 13-18.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
