Evo kopirat ću bitan dio teksta koji objašnjava sve ono što slijedi:


Okolina ima svoju dodatnu ulogu da pomeće nogu (negdje više, negdje manje, ali uviejk se nađe neka budala koja bubne neku glupst baš onda kad ne treba..) i stalno podsjeća na činjenicu da je dijete usvojeno, da tiu ljudi nisu bili sposobni imati vlastito dijete, da tko zna tko su biološki roditelji, itd.


Što se tiče genetike- za sebe mogu reći da baš i nisam neki genetski materijal. U široj obitelji i među pretcima ima toliko čudaka da se ponekad više bojim za svoje (potencijalno) biološko dijete nego za ono (potencijalno) usvojeno.
I u obitelji MM-a također je tako, a tekođer i među prijateljima. Većina nas ima svašta u svojim genima (tu moram dodati da ne mislim samo na nekakve fizičke i psihičke bolesti, bojim se i tzv. savršenih tipova kakvih imam u obitelji- sarvšeno uspješnih-ali hladnih i proračunatih)


Što se tiče odgoja i depresija. Istina je da će ih posvojeno dijete imati. Ali, imat će ih i svako drugo dijete. U pubertetu je to normalno. Moja svekrva (psihologinja) kaže da se vrlo rijetko nađe dijete koje u pubertetu nije maštalo da je dijete nekih drugih -ljepših, boljih, bogatijih roditelja. Posvojena djeca imaju samo tu razliku da kod njih zaista postoji netko drugi o kome konkretno mogu maštati (ona je mnogo radila s djecom, u školi i u savjetovalištu, a nedavno je imala razgovor s djetetom upravo na ovu temu).

Istina je da postoje problemi, često i veći nego kod biološke djece (ovisno o proživljenim traumama), no uvijek se bolje osloniti na ono što je dobro, a ne na ono što će (možda) biti loše.