Nema više našeg Jurića... (smrt kucnog ljubimca)
Ispričavam se ako je slična tema bila, što je post dugačak i možda mu tu nije ni mjesto. Ali ja sam još pod dojmom, i moram negdje 'otvoriti dušu'.
Naš (prisvojeni lutalica) tronogi mačak Munjeviti Jurić pao je u teškoj i neravnopravnoj borbi s rotvajlerom Benom
Moja Marija, koja se s njime najviše zbližila, vidjela je sve, od toga kako je Jurić neoprezno ušao u Benovo dvorište, kako je Ben zgrabio i tresao Jurića, do toga kako je susjed lopatom pokupio mačka i bacio ga u šikaru iza kuće :shock: ...
Mene nije bilo kod kuće, a dok je mm uspio smiriti Mariju koja se kidala od plača i dok je uspio pohvatati priču, susjedi su nekud otišli, vratili su se iza ponoći, i mi nismo uspjeli s njima razgovarati da nam dozvole da uzmemo njegovo tijelo. Sami se nismo usudili tamo ići, em što je to tuđi posjed, em što nismo sigurni koliko točno je dugačak Benov lanac, em što tamo ima svega, od Benovih govana do starog željeza... Pokušat ćemo danas.
Tehnički, on nije bio naš mačak, bilo je još susjeda koji su ga hranili, da li ga je netko od njih smatrao 'svojim' ne znam, relativno smo novo doseljeni i ne poznajemo baš sve iz okolice. Ali, samo znam da otkako se prvi puta odvažio doći k nama u dvorište (za svojom mamom, macom Bubom, kojoj btw. fali komad prednje šape, a koju smo prvu počeli hraniti), da su ga klinci prihvatili i da je on prihvatio nas. Zadržavao se kod nas sve duže, klinci su ga (i Bubu) hranili i igrali se s njime, i nevjerojatno je koliko je bio brz i spretan i bez te stražnje noge. Kad bih došla po Mariju u školu obavezno bi pitala 'mama, je li Jurić već u dvorištu', i ako bi ga stvarno i zatekli, ona se ne bi dala u kuću dok god on ne bi otišao za nekim svojim drugim poslom.
Ne mogu vjerovati da mi više neće ležati na otiraču, plesti mi se pod noge kad izađem iz kuće... gledam fleku na ulaznim vratima gdje je 'obilježio teritorij', prekjučer sam to mislila očistiti, nisam stigla... a sad nekako nemam srca ukloniti makar takav trag njegovog postojanja.
Moram priznati da se mm majstorski snašao u toj teškoj situaciji, kroz priču i crtanje uspio je Mariju provesti iz histerije do prihvaćanja. Kad sam ja došla kući ona mi je tužno, ali bez plača ispričala što se dogodilo, ona i T. pokazali su mi crteže koje su radili, T. je nacrtao Jurića kako se igra s lopticom na špagi, a ona ga je nacrtala kako pije mlijeko, i nacrtala je njegov grob i mamu Bubu kako sjedi kraj groba.
Zato mislim da bi za zatvaranje priče bilo najbolje da ga zaista i pokopamo u našem dvorištu, da mu Marija može staviti pokoji cvjetić, da mu posadimo koju biljku... Kratko je bio s nama ali donio nam je puno veselja i jako će nam faliti. Ako ćemo imati mjesto koje će kad ga pogledamo dozvati sjećanje na njega, to može biti samo lijepo sjećanje.
Kako su se vaši klinci (i vi) nosili s gubitkom ljubimca? Jeste li im dali priliku oprostiti se od njega i ispratiti ga, ili ste smatrali da bi im to bilo previše stresno? Spominjete li ga vi pred njima, ili mislite da je mudrije da ga zaborave? Jeste li im nabavili novog ljubimca (ako da: kada, da li opet istu životinju, i kako su ga prihvatili), ili ste rekli 'nikad više'? I ostala razmišljanja na tu temu molim...
 |
|||
Odgovori s citatom
Audrey prvotno napisa
da što lakše preboli gubitak miceka.
