Valjda, nemam pojma.
Cemu inzistirati? Dobro pitanje. Mislim da to u prirodi sve skupa ide malo okrutnije, a mi kao misaona bica nastojimo uzeti malo vise toga u obzir. Pocevsi od toga da i to starije dijete ne prestaje imati potrebu za sisanjem i takvom vrstom kontakta pa nadalje.
I onda, nastoji se balansirati. Vjerovatno ima zena kojima je to totalno uzasno i odustanu. Ima i onih koji se uspiju izdici iznad takvih unutarnjih sukoba. (ko sto je npr. bilo kod Samaritanke....ona je s takvom lakocom pisala o tandemu i meni je to bas bilo skroz inspirativno i umirujuce, kod kriza bih isla citati njezine i Majine postove)
Ja sam bila jedna od onih koje nisu odustale jer sam isla uvijek na to da je vaznija djetetova potreba nego ono sto se desava u mojoj glavi. A nisam ni imala iskrenu zelju za odustajanjem. Samo te neke instintkima uvjetovane ispade koji su mi stajali na putu. (iako shvacam njihov smisao i cijenim ih) Pa sam pokusala balansirati.
Na kraju smo dogurali do toga da su sve tri cure dojile istovremeno pa smo imali i trio. Najstarija je prije cca dva mjeseca definitivno odustala pa sad imamo tandem, iako mi se cini da i srednja cura polako prestaje.
Ja sam vise puta kukala tu po forumu kako mi je tesko, kako mi je psihicki jako naporno (fizicki nije bilo) i kako sam povremeno znala imati poriv da bih najradije nekom divljackom snagom zgurnula dijete sa sise i da ne nabrajam dalje.
Medjutim, nas put je bio takav da ustrajemo i ustrajali smo. Nakon prve trudnoce sam se zaklinjala da necu vise nikad prolaziti kroz dojenje u trudnoci i opet sam prosla. Drugi put je bilo lakse.....bojim se da ni ovdje nema univerzalnog odgovora.