Ja ću komentirati sa stajališta djeteta kojem se roditelji nisu rastali iako su trebali.
Mislim da je tvoja prijateljica donjela tešku, ali pravilnu odluku kad se rastala (vjerujem da je imala dobre razloge).
Djeca često ne vide (i bolje da ne vide) kakvi su zapravo njihovi roditelji kao bračni drugovi. Ja svog oca volim jer je dobar otac, ali on i moja mama su se trebali rastati prije više od 10 godina. To znaju i oni, a i ja i moja sestra. Pretpostavljam da bi meni to onda bilo teško i nejasno, ali sad mi je jasno da bi u tom slučaju imala normalnu, sretnu i psihički zdravu majku...
Reci prijateljici da objasni BM-u da se neće pomiriti s njim i da bi bilo dobro za sina da ga ne opterećuje sa svojim nagovaranjima. A sinu neka objasni da on nema veze s time što su se njegovi roditelji rastali, da ga oboje puno vole, ali da su sretniji odvojeni.
Malac će vjerojatno jako brzo shvatiti kako izgleda nesretan brak (nadam se ne na svom primjeru) pa će znati zašto je majka tako odlučila. Bolje tako nego da ju cijeli život gleda nesretnu a ne može joj pomoći. Ili da jednog dana čak krivi sam sebe što ih je ponovo spojio.
A i ne vjerujem da propale brakove treba spašavati. Ako nešto nije valjalo...