dugo dojenje - kad vam je bilo najteze?

[renata]

pitam mame koje su dojile dijete najmanje 2 i pol, 3 godine

ja sam vec neko vrijeme uvjerena da postoji taj jedan period kad je fakat najteze i htjela bih o tome malo pisati za predavanje za RMK o dugom dojenju

pa bih htjela cuti vasa razmisljanja, tj. iskustva
kada je bilo najteze (osim prvih mjesec dana, to nije tema sad)
i sto je bilo najteze, vasa osobna losa iskustva
i je li to proslost ili se jos uvijek mucite

ja sam dojila davno, pa ne mogu tocno odrediti period, ali mislim da je izmedju godinu i pol i dvije bilo fakat tesko. pocela raditi, dojila jako puno po noci i kraljeznica me boooooljela... podocnjaci, po danu premorena..
uz to mi je bilo jako nelagodno negdje prije 2 godine jer sam mislila da moramo prestati. bilo mi je neugodno dojiti tako veliko dijete vani, a ona je bila premala i nismo se mogle dogovoriti da vani ne vice "cicu, cicu!!!". tad sam tek dosla u rodu i tek spoznavala da se smije dojiti i nakon 2 godine.
ali jos uvijek je bilo puno vise lijepih trenutaka, ona je jako voljela dojiti, a i ja sam zapravo uzivala (po danu da, po noci ne )

onda je mislim negdje s 2 i pol godine zapravo to sve lose prestalo. kad sam se ja opustila da smijem dojiti koliko nam se hoce, i kad je ona prorijedila dojenje, bilo nam je tako lijepo da sam prestala razmisljati o kraju. dojila je do 4 i pol.

[leonisa]

jel mora biti bas neka godina?

ja ne mogu navesti dob, mogu situacije, kada je kao starija (od god i pol do dvije) znala imati vise podoja nego novorodjence. tu ne mislim na nasisavanja, vec bas podoje. sa onim kratkim "uzmi, povuci, pusti" dolazilo bi i do 20.
iako, ja sam rekla sebi sa njenih god. dana da ako doji doma da dojimo lezecki, tako da sam se pocela dosta i odmarati.

pa kad je to trazila i vani+ komentari. pa kao bijeg od gostiju i drugih u dojenje +komentari.
pa komentari med. osoblja i psihologa.

no ja sam s njom stalno doma, tako da ne mogu reci "to je bilo kad sam se sa njenih x vratila na posao".

zapravo, najtezi period mi je sada, kada je izgubila, uslijed duge zastopanosti nosa, tehniku i samo isisava.
iako, za 10 dana nas ceka adaptacija tako da....tko zna. mozda taj period tek slijedi.

[ovca_i_janjad]

imam dijete od malo više od 3 g. te djetešce od 9 mj.

obje doje; obje doje danju i obje doje noću - to preklapanje mi je do sada bilo najteže iskustvo jer dovodi do nekih psiholoških peripetija. sklizak je to teren

dojenje mi ni u jednom trenutku nije bilo teško i u svakom trenutku mi je bilo teško, ipak. ovo navedeno gore mi je najteži dio, kako sam navela

ali nakon treće godine mi je najljepše

[kloklo]

Negdje između dvije i pol i tri i pol godine mi je bilo užasno razdoblje kad je Leona inzistirala da mi fitilji bradavicu slobodne cice dok je bila prištekana na drugoj. Radila je to i kao beba, pa je na dugo vremena prestala i ja sam se izbezumila kad je ponovo počela.
To me izluđivalo, užasno me smetalo, boljelo i nikak joj utuvit u glavicu da mi to ne radi. Nije kužila da me smeta čak i kad samo s prstićem prelazi preko ruba grudnjaka i agonija je prestala kad sam je konačno naučila da samo drži otvoreni dlan na cici, ako je već ima toliku potrebu dirati

[Sun]

od druge cca pa do 2,5. Nekako mi je strašno teško sve padalo u tom nekom periodu (okvirnom)
I fizički i psihički mi je bilo najnapornije. Brojna noćna buđenja, natezanja, zahtjevanja... Apsolutno nije htio surađivati sa mnom u smislu da pričeka da pojedem ručak do kraja, da se istuširam, da odem na wc - kad bi si on zamislio morao je cicat inače histerija. Užasno mi je to išlo na žice, valjda jer mi se činilo da je već dosta veliki da razumije i da mi može dati deset minuta da dovršim nešto započeto pa onda..

Sve je to nekako nestalo samo od sebe, sad dojimo puno smirenije: dogovorimo se, on prihvaća da ne mora biti sad i odmah, ja prihvaćam da njemu to jako puno znači i tako - postalo je opet nekako normalno.

[larmama]

najtezi mi je bio period oko druge godine, jos uvijek je non-stop dojila, a dohranu nije prihvacala

[Sanela-Naja]

podočnjaci, nespavanje, pobjeda nad samom sobom /jer smo tek sa nekoliko mjeseci imali prvi podoj na klupi - inače sam nosila izdojeno u bočici-bilo mi je neugodno dojiti u javnosti/..sve to nije ništa - sada se osjećam dvolično jer sam u zadnjih par razgovora počela opravdavati i sebe i Naju jer još uvijek doji...tipa, nije to tako puno kao prije..pa ne može se ni nazvati dojenjem..itd. Ljuta sam na samu sebe jer se opravdavam pred raznim facama - a tu me najviše nerviraju medicinski radnici -koji daju paušalne izjave tipa " To više i nije sisanje već dudanje :shock: ili, draga gospođo, pa to više nema nikakvog značenja za nju ..itd. " a ja koza , smješkam se ili zacrvenim ili nešto promrmljam sebi u bradu..eto, to mi je najgore.Inače, nas dvije uživamo /ako izuzmem ono kad me izludi po noći /...dakle, svi/ničim pozvani da komentiraju/ smatraju da je trebala prestati dojiti - a ja ne lajem dovoljno glasno...

[renata]

i jos me nesto zanima, kako (i s koliko godina) ste prestali?
na vas poticaj ili spontano?

[ivana7997]

od negdje 18-20 mjeseci, pa do nekoliko mjeseci prije kraja (36 mjeseci), tada sam se pomirila sa sudbinom, odnosno vidjela da malac pomalo sazrijeva i da razumije moje signale da mi je dosta.

pisala sam o tome, znas sve.

prestanak nikako spontan

[kloklo]

Kopirt ću ti svoj post s drugog topika, za odgovor na drugo pitanje


Probaj ne razmišljati u terminima svrhovitisti lucij@, jer to jednostavno ne vrijedi kad su emocionalne stvari u pitanju

Koja je krajnja granica "normalnosti", na to stvarno nisam u stanju odgovoriti jer nekome će naše dojenje bilo nenormalno dugo, a meni je bilo sasvim prirodno i prelijepo

Leona je imala četiri godine i tri frtalja kad je zadnji put pokušala dojiti, ali je zaboravila kako
Dojila sam je prvih par godina intenzivno, svakodnevno, pa onda svakih par dana, pa jednom tjedno, pa jednom u par tjedana dok nije sasvim spontano prestala. I sad zna pomaziti "svoje naaaajdraže titi" ili im da pusu, ali ne doji jer više nema potrebu za tim.

Ne mogu ti reći koliko sam sretna što su se stvari odvijale upravo tim tokom, što sam odavno senzibilizirala svoje ukućane na dugo dojenje tako da nakon nekog vremena baš nitko nije radio pritisak na mene da "prestanemo već jednom jer to nije normalno". Upravosuprotno, osjećala sam se najnajnajnormalnije na svijetu dojeći dijete kojemu to dojenje i dalje predstavlja jednu od najljepših i najdražih stvari u životu

A onda je dijete preskočilo još jednu razvojnu stepenicu i samo odlučilo da je vrijeme za nove stvari, citiram: "Mamice, ja ću obadvije svoje titi pokloniti mom malom Juri! Ja sam već velika i više mi to ne treba, a male bebe moraju puno cikiti da narastu velike kao ja!"

[mommy_plesačica]

pitam mame koje su dojile dijete najmanje 2 i pol, 3 godine

Kako se definicije dugog dojenja razlikuju... Dojila sam točno 28 mjeseci i meni je to dugo.

Najgori period mi je bio upravo taj nakon 2. rođendana, a zadnjih mjesec-dva su bili katastrofalni. Zato sam i stala. Imala sam osjećaj da ne činim dobro ni sebi ni njemu, osjećala sam da bi mu prestanak dojenja omogućio da nađe druge načine utjehe, zabave, hrane, gušta... Zbog osjećaja krivice sam se forsirala još par mjeseci dok mi MM nije skrenuo pažnju da AA više uopće ne dobiva cicu onoliko koliko on želi, uvijek sam ja ta koja prekida podoj (a podoja je bilo milijun dnevno, doslovce čim bih sjela ili ga uzela u naručje).
Prestankom dojenja smo se oboje preporodili. Jedina mana koju vidim je njegova opsjednutost cicama - jednom cicoljubac, uvijek cicoljubac.

[AdioMare]

Jedina mana koju vidim je njegova opsjednutost cicama - jednom cicoljubac, uvijek cicoljubac.

Mommy, ja sam mislila da to nikada, nikada neće prestati! Kada je prestalo, točno ne mogu reći, ali evo, s njenih 5,2 godine mogu reći da je prestalo.

Inače, ni u jednom periodu dojenja mi nije bilo teško, niti u jednoj fazi, zaista, ali najteži dio mi je bio prekid dojenja (prestanak iniciran s moje strane).
Sjećam se toga kao jedinog i najtežeg trenutka u naših 5 godina života i 30 mjeseci dojenja.

[kloklo]

AdioMare

[Felix]

tezak mi je bio cijeli period cjelonocnog nacicavanja, koji je trajao od 3 mjeseca do 2 godine. cjelodnevno nacicavanje bih prezivjela, nije mi toliko smetalo, ali ovo nocno je bilo stvarno naporno. jednako naporno mi je bilo i kad nisam radila i kad sam radila.

osim toga problem su mi bile ostecene i ranjive bradavice (pa su se stvarale ragade), sto je trajalo od godine dana do 2 godine. kad je prestao toliko cesto dojiti i bradavice su se oporavile.

s 2 godine smo ukinuli nocne podoje, uz puno suza, a sad je drasticno smanjio dojenje pa ocekujem kraj s nekih 2 i pol.

[ajam]

Moj mali s dvije godine i cca 3 mjeseca papa samo noću i ako sam doma, za popodnevno uspavljivanje, ali ne za večernje uspavljivanje.
Najgore mi je bilo od godine u pol do dvije, jer se nacicavao do besvjesti, štipao me je, "frkao" bradavice, grizao, nema što nije radio. I oko 2 godine je meni puklo i rekla sam mu da od sad, "mamina kuku" samo za spavanje. i najbolje od svega nije se uopće bunio. Došao bi i tražio "kuku", ja bi mu rekla da je kuku samo za spavanje, on bi se okrenuo i otišao igrati - bez scena - ostala sam šokirana. Po noći bi plakao, i još i danas zove, tako da to nemam srca ukinuti, a i nije mi tlaka - budi se dva puta po noći (osim kad spavam s njim, tada se budi i papa barem 5 puta)!

[leonisa]

pa ja se moram slozt sa AM.
zapravo m ni jedan period nije bio tezak. mislim, daleko od onog "tezak" da razmisljam prestati.
dapace.
imam osjecaj da ona prestaje a men je jos prerano. naglo.

najteze mi zapravo pada konflikt ja<->okolina.
sjecam se da je MM kad je L. imala mozda 6mj. izjavio da je dojenje dvoipogodsnjaka skoro pa fuj. danas je veliki zagovornk dojenja, pa tako i produzenog.
dapace, prvi istupa i govor o prednostima koje vidi.

taj konflikt.....naime, za mene je dojenje bezvremensko. ono mi ne ulazi ni u jedan kalup kojeg definira vrijeme ili period.
zbog toga se ne nalazim na istoj valnoj kada od okoline cujem kako je ona prevelika za dojenje.
jer ona je za mene Lea, ni velika ni mala. samo Lea. koja doji i kojoj dojenje puno znaci. pa samim time znaci i meni.

najteze bi mi bilo kada bi mi tim prigovorom starosti ukrali barem mali dio spokoja i uzurpirali nas mir.
zapravo se djelomicno ljutim i na sebe jer bi uvijek isla argumentom "preporuca se dojenje dvije godine pa i duze, dokle god to majka i dijete zele" umijesto da otvorim srece i velim "da dojimo, dojmo i uzivamo".

pogotovo kad se susretnem sa medcnskim djelatnicma, svih smijerova i dobi.
oni ko da svjesno ili nesvjesno uzimaju onu svetost i nevinost dojenju.

sto se tice drugog pitanja, jos uvijek dojimo.

[Felix]

da, jos i griznja savjesti dok sam ukidala nocne podoje. jako me mucilo to sto mu ukidam nesto sto toliko voli, ali realno sam bila svjesna da smo predugo isli u njegovu korist, a u moju stetu, sto je dugorocno bilo lose za oboje. ovako smo isli na njegovu stetu, ali je dobio naspavanu majku, sto se pak odrazilo preko dana. i u jednu ruku mi je zao sto vec sad idemo prema prestajanju, jer sam sigurna da bi dojio duze (po danu) da nismo ukinuli nocno. pa se osjecam kriva sto sam (neizravno) isforsirala raniji prestanak dojenja. kako god okrenes, osjecam se kriva.

i dalje me to muci, jer bih puno puno radije da smo to uspjeli rijesiti spontano, vremenom, malo po malo, bez trauma po njega i po mene... :/ i ne znam kako cu s drugim djetetom, ali nema sanse da ponovno prolazim kroz torturu zvanu dvije godine 15 puta budjenje nocu. svaku noc. radije cu skocit s balkona

da nema nocnog dojenja, dojenje bi bilo savrseno.

[Olivija]

Evo sam sad baš odgovarala jednoj trudnici, pa ću i ovdje konstatirati 2-3 teška trenutka Gabrijelovog dojenja:
- 14 mjeseci, ostajem trudna. I sve 5 do cca njegovih 18 mjeseci kada mi naglo pada proizvodnja mlijeka, pa plačemo oboje nad mojim praznim i bolnim cicama... (do tada je bilo jedva nešto malo dohrane - veliki cicoljubac, s duugim podojima, cica je bila i tješilica i hranilica)
- 2 godine - puca me ultra nervoza dok ga dojim: em me bole bradavice, em mi smeta trbuh, a on bi "još malo mama, neću grizati".... (svejedno je cicao i tik do trudova)
- 2,5 godine - kod mene se javlja strahoviti osjećaj iskorištenosti i tu ja odlučujem da trebamo potpuno prestati jer ne vidim poantu da nastavljamo dalje, a javio se tako negativan osjećaj...
Zadnje je dojio s 33 mjeseca - možda je zadnje, možda nije - on ne traži, ja ne nudim. Da nije bilo Gregora čisto sumnjam da bi se išta od gore navedenoga dogodilo, i vjerojatno bi on šibao do .... a ne usudim se ni reći do kada. Sad je s malim nova priča. Meni čak ni prvi mjeseci s obojicom nisu bili teški: nekako smo se lako snašli pa tako nije bilo ni regada ni soora - ma stvarno milina.
Okolina - imam previše prgave odgovore pa me ni ne gnajve s tim: zapravo dio familije je stvarno shvatio poantu, a za drugi dio sam luđak. (moj najčešći odgovor je da "Tele pije kravlje mlijeko, a dijete majčino" - to ih nekako uvijek poklopi. Ono s preporukama im zvuči kao "najnovija američka istraživanja" pa sam odustala od te rečenice). U biti me je malo briga što će drugi reći, ali bilo mi je jako drago npr. kad sam upisivala Gaba u vrtić da je med. sestra vrlo afirmativno prihvatila konstataciju da Gabrijel doji. Također sam se potrudila naći prodojećeg ginekologa za praćenje trudnoće s Gregorom.

[studena]

Najteže fizički oko druge godine - stalna buđenja uz naporan posao.
Najteže psihički sada - htjela bi prestati, ali iskreno ne znam kako jer
svi dogovori i pregovori nisu uspjeli, a ne bi htjela nasilno prekidati
nešto što će nam ostati u prekrasnom sjećanju.

[renata]

jer ona je za mene Lea, ni velika ni mala. samo Lea. koja doji i kojoj dojenje puno znaci. pa samim time znaci i meni.

na ovo sam pukla ne znam zasto zapravo, ali suze cure

[renata]

nakon ovih prica morat cemo otvoriti i topic "sto vam je bilo lijepo u dugom dojenju" jer cemo prestrasiti novije mame

a trajalo je valjda dugo jer je lijepih trenutaka bilo vise.

gore je netko komentirao zasto sam stavila granicu na 2 i pol, 3 godine - nema veze s nazivom "dugo dojenje", ja tu ne vidim nikakve granice, nego samo za potrebe ovog topica, jer one mame koje su duze od toga dojile imaju vise perioda za usporedjivanje.

kad dugo dojenje postane pretesko mami, toliko da to premasuje lijepe trenutke, meni izgleda da nema razloga da se ne prekine ili da mamu pece savjest. ali samim time sto ti klinci toliko uzivaju u tome, nema veceg gusta nego gledati ih koliko su zadovoljni, to su ti neprocjenjivi trenuci za nas. a cak i kad bude tezak period, vrlo vjerojatno je da ce doci sljedeci cisto fin, lijep i ugodan
hocu rec, fakat dugo dojenje se dogodi ili ne dogodi, ne treba forsirati sebe niti u jednom smjeru. nek je lijepo koliko god traje.

[ra]

za koji dan ćemo proslaviti 3.
dojimo još uvijek, već 15 mjeseci u paru s malim bratom.

i stvarno ne mogu reći da mi je bilo ikada teško (sasvim sigurno najteže prije tri godine kad se tek rodio).
skoro svaki podoj i dan danas mi je zbilja gušt. možda zato što nikada nije bio neki okorjeli sisač, mogla sam se s njim nekako oduvijek "dogovoriti".
bilo je gadno kad u me su trudnoći boljele bradavice, tad smo ukinuli noćne podoje. nemam osjećaj da je bilo traumatično za njega.

sad kad se po noći probudi i traži cicu, kažem da ne dam, zagrlim ga i spava dalje.

samo kad bi tako bilo i s ovim mlađim, no čini mi se da idemo drugim putem.


eto, možda ovaj moj post bude ohrabrenje mamama s nešto sitnijim stažem.

[Rhea]

Nama je do tandema bilo prelijepo, dakle 3 godine dojenja bez loših faza i osjećaja, bez obzira na bolne bradavice u tudnoći i njegova cjelonoćna nacicavanja, kojih je bilo na bacanje, ali smo to izdržali junački.
E, onda nakon dolaska seke sam upala u tešku krizu, to mi je definitivno bilo najteže razdoblje dojenja, naročito njihova noćna dojenja.
Ubrzo sam to prekinula, tj. prekinula sam noćno dojenje starijeg i odonda je sve puno lakše, čak sam se i uspjela naspavati zadnjih par mjeseci.

[babyboys]

sad mi je najteže
J ima preko dvije godine, doji još samo po noći i za uspavljivanje.
Ali ja više ne mogu. umorna sam, bole me bradavice od beskrajnog natezanja, nisam noć prespavala već dvije godine.
Mali je totalno ovisan o meni i navečer ga ne može uspavat nitko drugi jer je to onda beskrajno histerično urlanje za cicom, i nije bitno šta se deševa u svijetu oko nas, dal sam bolesna, imam posla ili pnu kuću ljudi, on hoće cici i gotovo.
Juternje smo ukinuli jer sam ga uspjela zainteresirat s nečim pa bi zaboravio, ali kako da ga zainteresiran usred noći ili navečer kad je umoran?
Imam još jedno veliko dijete i moram se i njemu posvetit, nije fer da ispašta zbog dojenja brata.

Više nitko u mojoj blizini ni ne pokušava razumjet, a i mm je nedavno rekao da bi možda bilo dosta.

ali najvažnije je trenutno da ja više ne mogu i nemam grižnju savjesti zbog toga, kao prije par mjeseci kad me uhvatila kriza, pa smo ipak nastavili.
Sada je sve što želim da ga stavim leć u njegov krevet, poljubim i kažem laku noć, a onda izađem iz sobe i konačno se opustim.
I možda ćete mislit da sam nemajka, ali meni je puna kapa ovoga.

Dojenje je predivno i prekrasno iskustvo i ako budem omala još koje dijete, sigurno ću ga dojiti, ali trenutno mi je postalo beskrajn tlaka i noć mi je najgori dio dana...

molim savjete

[Maggie]

Nakon preko 4 godine dojenja, Eli je jednostavno sama od sebe prestala, spontano, unutar tjedan dana.

I zaista se ne mogu sjetiti niti jednog teškog ili problematičnog perioda.

Zapravo kao najtužniji dio pamtim dio kada sam joj zbog nekih lijekova morala uskratit dojenje i budući da je već bila dosta velika, bila sam sigurna da će to biti kraj i bilo mi je žao što smo morali "naprasno" prekinuti.
Ona se međutim nakon dva tjedna vratila i nastavila dojiti još preko godinu dana tako da očito tada još nije bila spremna prekinuti.