moji djecaci su, da tako kazem, sramezljivi. noa je s gotovo sest godina poceo pozdavljat da ga se cuje. lea ne cuje valjda ni njegov vlastiti nos ida je bila malo manje sramezljiva (iako i ona u nekom periodu nije bas rado glasno pozdravljala...), ami je premala, al redovno mase rukicom (naravno, u 90 posto slucajeva mahne kad onaj kome mase - okrene ledja )

uopce se ne zamaram time. nit driblam. kazem da pozdravi (podsjetim, jer podsjetim svih, ne samo lea, jer moja djeca imaju nekakav valjda prirodjeni ili uvjetovani sindrom da ih za sve moram podsjecat ), ako ga se cuje dobro, ako ne - isto dobro.

ne mislim da je nepristojan. nit mu to govorim. nit doma vjezbam glasnije pozdravljanje. glasan je kad mu je do neceg stalo, nema straha