Leona (za koji dan će imati pet godina) se iselila iz našeg kreveta zadnjih par tjedana i to samo zato kaj je meni trbuh već toliki da stvarno više ne mrem izdržat, jedva spavam sama sa sobom, a kamoli još i s njenim kilometarskim nogama oko sebe

Prilagodba je trajala jedno dva tjedna, bilo je, nažalost, prvih dana nešto suza i Leoninih i mojih, ali jednostavno fizički više nisam mogla
Ta prva dva tjedna se budila usred noći plakala da dođem k njoj ili bi ona došla k nama i molila da ostane, pa bi ili ja otišla s njom i vratila se u svoj krevet kad bi zaspala ili bi zaspala kod nas, pa bi je odnijeli u njen krevet. Svaku večer bi najavili da će tako biti i strpljivo po petstošezdesetosmi put objasnili zašto više ne možemo spavati zajedno.
Bojala sam se hoće li biti išta od cijelog pothvata, ali sad je već sve super, spava cijelu noć sama i onda oko sedam ujutro osvane s jastukom pred mojim krevetom i trepće okicama neodoljivo: Evo, spavala sam cijelu noć sama, vidiš da sam velika!
A, mogu se sad malo maziti s tobom u tvom krevetu?

I tako, taman smo jednu štrucu iselili, nećemo se ni okrenut, druga će se useliti na njeno mjesto
I silno se tome veselim glede i unatoč nogama za vratom/pod rebrima, laktu u vilici ili sljepoočnici, guzi pod nosom i ostalim akrobatskim pothvatima koji nas ponovo čekaju idućih x godina