Moj je L. spavao u krevetiću pored našeg bračnog kreveta do 4. godine. Nikad nije bilo problema. Od 2. godine se sam uspavljivao. Samo bi ga mi položili u krevet i prvo bi ga ja poljubila, a onda tata. Taj je ritual ostao i danas kad spava u svojoj sobi.
Na 4.rođendan smo mu prebacili krevet u njegovu sobu i otad je tamo. Stavili smo mu stoličicu kraj uzglavlja i na njoj je uvijek neki plišanac kojeg si sam odabere prije spavanja. Uz njega spava još jedan plišanac. To su mu prijatelji koji ga čuvaju. Nikad ga nismo učili da je mrak strašan i nema takvih strahova. Često ga znamo čuti kako si priča i šapuće u mraku kad ne zaspi od prve. Na sjećam se kad je po noći došao k nama u krevet. (osim kad je bio bolestan). Tipkala u sobi i kupaonici smo zamijenili onima s uzicom tako da sam pali i gasi svjetla. Po noći se obavezno jednom probudi i ode piškiti. Sam sve obavi, ugasi svjetlo i ode natrag spavati. Čak je i rekao da mora biti tiho da ne probudi mamu i tatu. 8)
Nama je naravno bolje nego ikada. Ponovno imamo sobu samo za sebe. I naravno da ljubav cvjeta. 8)
Nismo nikad forsirali spavanje u svojoj sobi i zato mislim da je to tako bezbolno prošlo. Dijete je samo otišlo iz našeg kreveta kad je bilo dovoljno odraslo.