Draga nina123,od prvog dana kako sam ostala bez bebe sam željela ponovo bebu u sebi.No,prvo sam morala na masu kontrola pa operirati štitnjaču koja nije bila uzrok smrti bebe(nije uopće bilo medicinskog uzroka,i beba i ja smo bili u redu)ali morala sam ju izvaditi komplet van pa 6 mjeseci nakon operacije uštimati kontrole i prvi dan kada je doktor rekao da su hormoni u redu,tu istu noć,na samo Tijelovo,ja sam ostala ponovo trudna.Nisam osjećala nikakav strah,možda malo ali onako kako ga osjeća svaka trudnica.Nisam jedino htjela hodati na masu pretraga koje sam radila u prijašnjoj trudnoći jer mi je srce govorilo da nema potrebe jer ionako će sudbina svoje odigrati.Išla sam samo kod svog ginekologa,jednog predivno jednostavnog doktora.On je pratio razvoj mog malenog sinčića.2 tjedna pred termin me osobno naručio kod svog bivšeg šefa na Sv. duh i tamo su svi bili prekrasni prema meni.Svaki dan su mi radili ctg i uzv i pratili pupkovinu i na živo čudo,ona se opet omotala 3 puta bebi oko vrata i sutraan me odlučili poroditi.U jutro sam dobila gel i cijeli dan ništa.....Navečer me ulovila panika,14 žena sam gledala kako rađaju a ja još ništa....Vratio mi se strah od prošlog poroda i molim dr da nešto poduzmu jer mi je psihički bilo previše.Divan stari dr,šef rađaone,daje mi drip,buše vodenjak,nisam se ni snašla i rodila sam 3 puta oko vrata omotanom pupkovinom malog slatkog,gladnog dečkića.Nije plakao odmah dok mu nisu odmotali pupkovinu i malo mu dali po guzi a ja sam plakala i vikala;je li živ?Nisam mogla vjerovati da je živ!Babica mi se čudila,nije znala da sam prošli puta rodila mrtvu bebicu.Evo,sad ga hvala Bogu imamo,zove se Ivan a ja sam ga potajno zvala Matej kako se zove naš anđelak.Ivan je vratioradost u naš dom ali moje srce nije i nikada neće biti mirno kao prije,zato i jesam na ovom forumu gdje možemo međusobno razgovarati o našim gubicima.Ne znam samo kako bi živjeli da nismo njega dobili.Ja ti vjerujem da ne možeš gledati trudnice,to je sasvim normalno i ne srami se toga.Ja nisam mogla ni bebe gledati a ni moja djeca također.Tek sad možemo.Nitko ti nema pravo zamjeriti.Moje dvije kume su rodile kad je moja beba umrla.Jedna je rodila curicu 3 tjedna prije toga a druga je rodila isto curicu 2 tjedna nakon mog gubitka.Zajeno smo čekale bebe,radovale se,mjerile se a najteže od svega je to što smo mm i ja bili krsni kumovi objema curicama.Sreća u svemu tome je što nije ni jedna rodila dečkića.Ni sama ne znam kako smo proživjeli ta krštenja,plakali smo u crkvi,ni njima nije bilo jednostavno s nama al moja kuma M. je dala sve od sebe da meni bude lakše.Hvala joj na tome.U tim djevojčicama je i moj Matej.Ti draga nina123,ne boj se ponovo ostati trudna.Ne znam gdje živiš al mogu ti preporučiti jedno divno mjesto za oporavak duše i tjela i to će ti pomoći da lakše uđeš u novu trudnoću.Budi hrabra,ne boj se,imaš troje djece i bit će opet sve u redu.Svima će biti lakše,znam kako dječica pate.....Neka samo ginekolog da zeleno svjetlo i požuri.Svi smo uz tebe..