 |
|||
umijeće življenja je po meni upravo to da naučimo stvoriti ravnotežu u nesavršenom svijetu i okolnostima koje, najčešće, ne možemo mijenjati.
treba djecu naučiti kako da se nose s onima koji ih žele povrijediti jer će se kad-tad naći u takvoj situaciji.
sve te promjene koje smo napravili u zivotu, pocele su se dogadjat u trenutku, kad nam je i jednom i drugom bilo dosta svega i bili smo umorni od nacina zivota koji smo zivjeli prije. ja sam u sebi osjecala nevjerovatnu potrebu za radikalnom promjenom. previse nam se toga skupilo i trebao nam je neki mir, nesto gdje cemo biti sami. btw. naravno da ta samoca, zivjeti daleko od svih svojih, privikavanje na novu sredinu ima i svoju losu stranu, o kojoj, priznajem, u tom trenutku, nisam razmisljala. i mm i ja bili smo spremni na promjene.
znam da nema svatko tu mogucnost izokrenut si zivot (iz bilo kojeg razloga), ali mislim da vec i sama spoznaja o tome da ne zelis biti dio te masinerije, je sasvim ok, jer kad si svjestan toga, vec pocinjes mijenjat neke stvari, koje mozes promjeniti.
fegusti prvotno napisa
ja sam jako osjetljiva na to. i to me prati od djetinstva. moj je otac imao posao gdje su nam ljudi dolazili na vrata u bilo koje doba dana, nije ih bilo briga da li smetaju ili ne. previse cesto smo se braca i ja dizali od stola sa nasim tanjurima i jeli ili u db ili u sobi, zato jer je netko dosao po savjet kod tate.
ja osobno nemam ni volje ni zivaca trosit se na tako nesto. zasto? ako mi netko ne pase, ne znaci da je los, ali, daj me pusti stat.
Nije ni meni baš nužno niti sasvim moguće (ipak ne biram recimo kolege na poslu ... ali i tamo biram radnu okolinu tipa projekti i sl.), ali je puno ugodnije.
Od svoje rodbine ne družim se ni sa kim osim mame i sestre (otac više nije živ) zato što nemamo iste poglede na život i nemamo baš nikakve dodirne točke.
da, u tom kontekstu sam rekla "nije mi nužno", misleći na to da nije uvijek moguće...
Mislim da to ima puno veći broj ljudi nego što to oni misle.
Samo se treba odlučiti za promjenu.
I stajati iza te odluke.
Sve drugo ide samo posebi.
Ne bih htio sad opet tu počet priču o nekim svojim primjerima, uvijek sam sebi zvučim pomalo preken*avajuće pišući o tome, ali se zaista ne mogu sjetiti niti jedne stvari koju sam uistinu odlučio promijeniti, a da u tome nisam uspio - jest da je znalo potrajati, ali je išlo.
Mi možemo puno više toga učiniti nego što smo i sami svjesni.
(naravno, druga je priča kad nema jasne odluke ... tu sam i ja znao zaglibiti i to ne jednom...)
ali često zapadnemo u kolotečinu pa i letargiju, u ono neko ne talasaj stanje.
pa nas strah promjena, pa sve neki kojekakvi izgovori...
pa sve nešto život promiče pokraj nas, a mi za njim kaskamo...
to bih ja voljela djecu naučiti - kada da ne pristaju na kompromise i ostanu svoji.
kako da razluče bitno od nebitnog.
ja sam donedavno živjela u magli. sputavali me oni nebitni problemi koji su samo posljedica lošeg stanja i koji su me odmicali od pravog uzroka nezadovoljstva.
i trebale su godine (i okolnosti) da se osvijestim.
djeci bih voljela skratiti taj mukotrpni put.
Potpisujem sve što si napisala, pogotovo ovo sa željom da djeci an neki način omogućimo da ne moraju prolaziti taj isti ne uvijek ugodan put učenja na vlastitim iskustvima.ali često zapadnemo u kolotečinu pa i letargiju, u ono neko ne talasaj stanje.
pa nas strah promjena, pa sve neki kojekakvi izgovori...
pa sve nešto život promiče pokraj nas, a mi za njim kaskamo...
to bih ja voljela djecu naučiti - kada da ne pristaju na kompromise i ostanu svoji.
kako da razluče bitno od nebitnog.
ja sam donedavno živjela u magli. sputavali me oni nebitni problemi koji su samo posljedica lošeg stanja i koji su me odmicali od pravog uzroka nezadovoljstva.
i trebale su godine (i okolnosti) da se osvijestim.
djeci bih voljela skratiti taj mukotrpni put.
No, nekako mi se čini da vlastito iskustvo djeluje puno jače od svih roditeljskih savjeta, primjera i upozorenja ... tu sam uvijek u dilemi gdje prestaje dobronamjeran savjet, a počinje gnjavaža odnosno uplitanje u njihov život i odluke što uvijek rezultira otporom i prouzročuje suprotan efekat.
Mislim da će u pubertetu biti jako važno ne prelaziti tu tanku liniju koja dijeli prihvatljivo od neprihvatljivoga (gledavši sa njihove strane).
Kaj se tiče rješavanja problema i teškog iskakanja iz kolotečine, sjetio sam se jutros jednog mog primjera otprije nekoliko godina.
Dugi niz godina sam se liječio kod jednog starijeg liječnika opće prakse. Došao sam do njega slučajno, dodijelili su me njemu kad sam dolazio u firmu nakon faksa, ordinacija mu je bila čak unutar kruga firme tako da je to bilo vrlo praktično, a i kao liječnik mi je bio tad ok. No, s godinama sam skužio da mi se sve manje sviđa princip njegova liječenja - ovlaš pogleda grlo, izmjeri tlak i šišne antibiotik bez obzira o čemu se radilo. A tad sam baš imao nešto većih problema sa zdravljem koji se nisu tako mogli rješavati i poželio sam promijeniti liječnika i prebaciti se njegovoj kolegici koja je imala ordinaciju 10 metara dalje, u istoj čekaonici, a koju mi je više ljudi preporučilo baš radi drugačijeg pristupa pacijentima. No, stari doktor je bio podosta tašt, sestra još više i sad je to trebalo nekak izvesti da se na kraju ipak mogu s njima i poslije tog prelaska pozdraviti na hodniku i gledati se i dalje godinama s vremena na vrijeme ... trebalo mi je valjda pola godine da se odlučim na taj korak i na kraju ga nisam baš izveo elegantno (prebacio sam se dok je on bio na bolovanju, bez da sam mu to unaprijed najavio), no poslije sam se odmah bolje osjećao (a poneki neugodni upit sestre o "bijegu" sam progutao uz kakvo-takvo objašnjenje o čemu se radilo - mislim da nisu skužili gdje je bio problem).
Ukratko, puno mozganja i odugovlačenja, a sve radi tako rutinske stvari ...
to je borba sa samim sobom.
htjeli bi da nam je bolje a da to postignemo često nekoga trebamo povrijediti i to nam tako teško pada (barem meni).
radije sam živjela nezadovoljna nego li nekoga povrijedila i stvarno me trebalo maljem po glavi da shvatim da taj netko uopće ne drži do mene i da se zapitam do kuda sežu moje granice. ima li ih uopće?
što je najbolje, ja bih podnosila loše stanje do u nedogled da se ono ne tiče i djece i njihove dobrobiti. to me osvijestilo.
moram učiniti sve da djeca ne ispaštaju a nedobronamjernike moram ukloniti iz života pa makar morala biti gruba.
tu se ja lomim. u tom dijelu gdje moram ići đonom zbog naše dobrobiti jer je u suprotnosti s mojim karakterom.
To je srž problema.
Neki ljudi mogu krenuti u sukob radi bilo kakvog i najsitnijeg razloga, dok drugi izbjegavaju sukob sve dok se ne nađu pred zidom. A treba imati nekakav srednji pristup ... i dosljedno ga primjenjivati.
Kako to postici? Kako ne povrijediti druge, a ne biti zrtva? Ne govorim tu o obitelji, nego ponajvise o poslu i nesto u manjoj mjeri o odnosu s prijateljima.A treba imati nekakav srednji pristup ... i dosljedno ga primjenjivati.
Ne znam se posvadjati, ne znam se osvetiti, cak niti zahladiti odnose. Naravno da skuzim tko mi je podmetnuo, ali se ne sukobljavam sto mi je cak i drago jer si cuvam zivce. Ali s druge strane ocito se sve to negdje skuplja, jer kad dodjem do zida, kako to tatek kaze, odjednom se sjetim svega "do stoljeca 7.", osjecam se zrtvom, a krivim samu sebe jer nisam drugacija. Zacarani krug.
I da, brinem da ne odgojim jos jednu takvu (usput budi receno i moja je mama vrlo slicna).
mislim da si sami trebamo odrediti granice nedodirljivosti.
jasno si zacrtati što ne želimo podnositi.
dok si sami ne postavimo te granice ni drugi ih neće poštovati.
često sami sebe zeznemo s nedosljednošću i popustljivošću pa kada jedanput, dvaput popustimo sve nakon toga se počinje podrazumijevati, a naše nezadovoljstvo raste.
Mislim da nije potrebno ni svađati se niti "zahlađivati" odnose, pogotovo ne osvećivati se, već jednostavno skrenuti tok događaja tim putem koji nama odgovara. I vrlo često se to može izvesti i bez bitaka, krvi i suza.
Najčešće se tu i tamo netko uvrijedi, ali to je ipak stvar te osobe, a ne nas (pogotovo kad smo sigurni da smo postupali fair).
Mislim da se puno velikih sukoba može izbjeći pravodobnim "korigiranjem životnog kursa", pravilnim postavljanjem prema ljudima, reakcijama i akcijama, pa onda ni ne dolazi do nezgodnih situacija.
Međutim, znam i iz osobnog iskustva da nekad prevlada inercija, prečesto umjesto "ne" kažemo "da", i onda započinju nevolje.
Ja se često zapitam "Da li to zaista želim?" kad sam u nekoj nejasnoj situaciji, to me pitanje potakne da malo dublje pogledam u sebe i odredim svoj stav prema tome.
dok si sami ne postavimo te granice ni drugi ih neće poštovati.Ovo cu si morati mantrati.Najčešće se tu i tamo netko uvrijedi, ali to je ipak stvar te osobe, a ne nas (pogotovo kad smo sigurni da smo postupali fair).
Mislim da je kod mene problem u onom najranijem odgoju - "ti si dobra, draga, mirna, poslusna curica - Bravo!" Glavno je bilo nikoga ne naljutiti, ne isticati se, zeljeti da su svi sretni i zadovoljni.
sada treba izbjeći primijenu tog modela na svojoj djeci.
treba ih pustiti da izraze i one negativne emocije, nezadovoljstvo, povrijeđenost, tugu...
mene boli onaj podebljani dio.
to primjećujem kod kćerke. ima potencijala ali ne voli biti zapažena. radije bi u zemlju propala.
kada je u drugom razredu trebala pročitati dječju poruku odraslima u ime cijele škole, skoro se razboljela od treme i nelagode, a izabrana je jer je bila najbolja čitačica.
čitala je 84 riječi/min. u 1. razredu!
Mislim da to još uvijek ne znači da će joj to biti veliki problem u životu. U 1. razredu je puno klinaca sramežljivo (bio je i moj vedran, pa sad u 2. razredu više nema ni traga od togasada treba izbjeći primijenu tog modela na svojoj djeci.
treba ih pustiti da izraze i one negativne emocije, nezadovoljstvo, povrijeđenost, tugu...
mene boli onaj podebljani dio.
to primjećujem kod kćerke. ima potencijala ali ne voli biti zapažena. radije bi u zemlju propala.
kada je u drugom razredu trebala pročitati dječju poruku odraslima u ime cijele škole, skoro se razboljela od treme i nelagode, a izabrana je jer je bila najbolja čitačica.
čitala je 84 riječi/min. u 1. razredu!
Mislim da ovdje najviše pomaže roditeljski primjer - ako tati i mami nije problem govoriti pred grupom ljudi, povesti ih nekud, uzeti stvar u svoje ruke, tad neće biti ni klincima.
Dakle, počni onda od sebe to rješavati (ako već nisi), pa ćeš time i njoj olakšati taj zadatak.
e pa u tome jeste problem.
nema šanse da se obraćam većoj skupini ljudi.
ali to prikrivam jer niti nemam takvu priliku.
samopouzdanje = 0!
za nekih mjesec dana krećem na radionicu kvalitetnijeg roditeljstva i nadam se da ću se odvažiti i prozboriti u skupini nepoznatih ljudi i to o svojim problemima.
točno znam kako ću imati osjećaj da me svi promatraju kroz lupu i vrućina će mi navaliti u obraze... grozno!
Na svom iskustvu mogu ti reci da to nije nimalo lako, uvijek mi je bio problem isticati se, makar me hvalili nisam se ugodno osjecala. Mozes misliti kako je tek bilo ako sam nesto lose napravila i dobila kritiku, tu kritiku bi sama pomnozila s 50 i bilo bi mi jos gore.
Sto se tice tih nekih nastupa u javnosti, bilo mi je tesko, al nakon toga i jako drago sto sam to napravila. Svaki put kad bih nadvladala strah, to je bio korak naprijed (tu govorim cak i o nastupu tj. izrazavanju misljenja u manje poznatoj grupici ljudi).
Ono sto mi svakako nije pogodovalo je etiketiranje od malena kao "dobre, povucene, sramezljive" jer se toga jako tesko rijesiti kad te ucitelji, roditelji i svi tako dozivljavaju. A ti tako ne bi bio takav!
Cure, onda navalite sa akcijom (pogotovo ti, fesgusti, sad na radionici)!
Sve se to može popraviti i razviti, počevši od otvorenog razgovora u manjoj grupi ljudi pa nadalje.
I ja sam kao klinca bio strašno sramežljiv, a sad mi se ponekad čini da sam u drugoj krajnosti.
Držim vam fige!
I ja sam kao klinca bio strašno sramežljiv, a sad mi se ponekad čini da sam u drugoj krajnosti.
hvala na podršci i hrabrenju!
Neki dan se Jerko zamislio nad svojim skolskim uradkom ispod kojeg je pisalo "Neuredno". Zamislio se i nonsalatno prokomentirao: "Cini mi se da uciteljica X ne zna cijeniti tudi trud".
:shock:
To je zaista samouvjeren odgovor.[Neki dan se Jerko zamislio nad svojim skolskim uradkom ispod kojeg je pisalo "Neuredno". Zamislio se i nonsalatno prokomentirao: "Cini mi se da uciteljica X ne zna cijeniti tudi trud".
:shock:
strah od javnog govora se najbolje prevlada kad te sila natjera. meni je prvi put bilo užasno, knedla u grlu+bol u želucu. i čak to nema veze sa sramežljivošću. ali, praksa čuda čini, sad bez problema održim predavanje, naročito kad mi je tema u malom prstu.
juraj isto nije od onih koji se ističu, rijetko kad digne ruku u školi. kad ga se pita, on odgovori. učiteljica je to kod njega prepoznala i nema nikakvih problema. apsolutno bez isticanja se opet na neki način istaknuo kao onaj tko zna, kao pametan i bistar dečko. na neki svoj način.
To puno znači, kad se vlada temom o kojoj se govori.
A kad se nauči tako, onda se može pričati i o nepoznatom, improvizirati itd
Meni su dosta pomogla planinarska predavanja koja sam jedno vrijeme držao vrlo često te nekoliko vođenja esperantske radio emisije na Radio Samoboru. I, jasno, nastupi u kazališnim predstavama, uz to su mi vezane najveće treme ikad, ali i najveća zadovoljstva svojim javnim nastupima (pljesak publike puno znači!).
Mene kod Vedrana smeta što je nekad i previše samouvjeren i glasan, pokušavam mu dati do znanja da i u tome treba imati mjere.
A Zrinka je suprotnost, ovih dana smo slavili njen rođendan i uvijek je bila tako impresionirana time što je bila u prvom planu da se svako malo skrivala iza nas.
do ovog stadija još nisam došla
Takve prilike obično ne biraš već ti ih život donese i bez tvog znanja i suglasnoti.do ovog stadija još nisam došla
Malo OFF...ali zamislila sam se nad komunikacijom koju sam sprovodila na ovom topicu pa sam uzela knjigu "Nenasilna komunikacija" - jezik života Marshall B.Rosenberg
...koja mi je donijela neke pozitivne rezultate i nova saznanja koja su me nagnala da komuniciram drugačije...
Evo potvrde moje zabrinutosti:
"Jedna vrsta komunikacije koja nas otuđuje od života su moralističke prosudne koje sugeriraju da su ljudi koji ne djeluju u skladu s našim vrednotama u krivu ili loši. Takve se osude mogu naći u formulacijama kao što su: "Problem s tobom je da si previše sebičan", Ona je lijena", "Puni su predrasuda", "To nije prikladno". Okrivljavanje, uvrede, ismijavanje, etiketiranje, kritiziranje, uspoređivanje i dijagnosticiranje su sve oblici (pr)osuđivanja."
Rumi, pjesnik Sufi, jednom je napisao: "Daleko iza ideja o ispravnom i pogrešnom postoji polje. Tamo ćemo se sresti!"
:/ ...izgleda da pred menom stoji veliki posao!!!!
abonjeko, to je varijanta one priče da se u životu, pogotovo u važnim razgovorima, ne treba/smije služiti "ti/vi" rečenicama ("Ti si lijen", "Vi ste to trebali napraviti"), već "ja" rečenicama ("Želim da to ti napraviš" ili "Ljut sam, jer smatram da biste to vi trebali napraviti").
Prva varijanta je optuživačko/napadačka ("upiranje prstom"), dok druga iskazuje naš stav, emocije, želje ... a ostavlja i otvorena vrata za dijalog.
Da, tatek, baš to je varijanta modela nenasilne komunikacije:
- opažanje
- iskazivanje osjećaja vezanih uz opažanje
- iskazivanje potreba u odnosu na osjećaje
- na kraju molba da se učini nešto što bi naš život obogatilo
iako, moj cilj je bio isključivo onaj koji kaže da možemo zamijeniti jezik koji implicira nedostatak izbora jezikom koji priznaje mogućnost izbora
Samo što sam ga ja iskazala na "loš" način!!!! :/
Ali je namjera bila dobra.[Samo što sam ga ja iskazala na "loš" način!!!! :/
A i uočila si i priznala pogrešku - mnogi to nikad ne učine.
mene je jedno vrijeme držalo da moram imati stvarčice kakve i moje frendice, "furati" se na te spike... i ne znam što je to bilo toliko presudno, ali vjerujem da je imalo utjecaja odlazak na igrališta s djetetom gdje sam upoznala mame i tate različitih životnih situacija.
sad više nemam potrebu svoje dijete upisati u "najbolji" vrtić u gradu. D. za doma nosi dobivenu odjeću koja je stvarno ok.
Ne patim na sređene nokte, frizure, stalno nove cipele i usklađene torbice, donji veš mi nije sve marka i skupo - nego normalan. Poklone ne kupujem više po imenu marke nego po osjećaju što se toj osobi sviđa - i vidim da je to pametnije.
Ali još volim odlazak u HM i kupiti odjeću za svoju curku, i sad sam kupila što nisam imala i za klinca. Tamo kupim i mužu i sebi sve što trebamo, a ne potrošim hrpu love.
i od "penežljivih stvari" volim skijanje.
A kozmetika - tu sam se skroz sredila - koristim normalan gel za tuširenje i šampon, sapun za ruke, jednu kremu za lice i dječju niveu, dječju kremu za guzu za suhe ruke, plidentu i četkicu iz dm-a, prah faks, bez omekšivača, roll on fa. Imam par sjenila, šminki i maskaru. Moj muž ne podnosi zatrpane police u kupaoni s bočicama koje ničem ne služe!!!
Žao mi je što se kasno uključujem na topic, jer bih se htjela vratiti na jednu već "prežvakanu" stvar, a to je termin "quality time" proveden s djecom
Ne sjećam se više gdje sam pročitala /čula da je to termin koji je izmišljen u današnje vrijeme kad se prioritetom proglašavaju stvari koje realno to ne bi smjele biti (posao), pa služi kao ublažavanje grižnje savjesti roditeljima koji u danu uhvate 10ak minuta za svoje dijete, pa onda u to vrijeme forsiraju aktivnostine bi li se osjećali bolje...
već je nekoliko ljudi ovdje navelo primjere iz vlastitog djetinjstva, kad je mama (uglavnom mama, samo rijetki su imali i tatu u tolikoj mjeri) jednostavno BILA TU, i to pamte kao dovoljno i lijepo
moj je primjer takav. moja mama je srećom zbog prirode posla koji radi imala puno vremena za mene, pa smo se mi jednostavno družile i boravile zajedno, bez nekog presinga da sad baš moramo nešto "kvalitetno" raditi... Naravno iz ove priče isključujem rastavljene roditelje koji uistinu imaju samo jako ograničeno vrijeme za druženje s djetetom, pa onda je to nešto sasvim drugo... Tako da hoću reći da je po meni bitno što više biti uz dijete, posvetiti mu se i osluškivati ga, pa je to samim time KVALITETNO!
što se konzumerizma tiče, jesam li ja žrtva istog ako se već sad veselim božićnim ukrasima po gradu i natpisima "božićna sniženja"???
Jako me vesele štandovi po Trgu i oko njega za kobasice i kuhano vino, i kupovina poklona i kićenje bora i sve što uz to ide, a sve to zahtijeva izdvajanje novca kojeg nije u strogom smislu riječi NUŽNO potrošiti.
vjerujem da nitko nije baš na to mislio, ali tko zna....
To "BILA TU" je bilo moguće u to neko doba prije 20-30-40 godina kad nije toliko puno žena radilo već je više njih bilo kod kuće sa djecom. U takvim uvjetiam je zaista dovoljno bilo BITI TU jer je dijete tokom dana kad tad našlo vrijene da se zagrli sa mamom, pohvali novim crtežom ili vještinom itd.
Mislim da je sad ipak neko drugačije vrijeme u kojem većina roditelja provodi sa djecom tek onih nekoliko popodnevnih i večernjih sati i tad i dijete, a i roditelji osjećaju potrebu da to vrijeme bude na neki način ipak posebno, više koncentrirano na njihov međusobni odnos - e sad, jel to igra, šetnja, zajednički kućanski posao - nebitno.
Recimo, ja tokom radnog dijela godine osjećam tu potrebu da provedem s klincima bar koji sat dnevno "kvalitetnog zajedničkog vremena" (najčešće igrajući se sa njima ili radeći nešto zajedno) dok nemam takvu potrebu za vrijeme godišnjeg odmora kad smo svi zajedno cijeli dan i nema potrebe za nekim posebnim izdvajanjem nekog posebnog "kvalitetnog" vremena kad stignemo sve, i biti zajedno i igrati se i sve ostalo.
Dakle, zvalo se to kako god, mislim da je u sadašnje vrijeme ipak veća potreba za nekakvim angažiranijim zajedničkim vremenom roditelja i djece.
Naravno da nisi.
Nigdje ne piše da je zabranjeno uživati u sajmovima, reklamama, blještavim izlozima, window shoppingu itd, dapače, to si i ja rado priuštim s vremena na vrijeme.
Žrtve su oni koji na kupovinu troše više (i novca i vremena) nego što si mogu dopusititi odnosno nego što im treba.
Svatko troši svoje vrijeme i svoj novac, tu nema spora, no konzumerizam sadašnjeg trenutka kroz reklame, oglase, stil života itd potiče na neracionalno trošenje i to je ono što se ne sviđa ni meni, a valjda niti drugima.
A druga stvar je nekovrsno "zagađenje okoline" pretjeranim reklamama, oglasima, na panoima, u novinama, na radiju, TV ... kad se iza panoa i izloga više ne vidi fasada zgrade, iza novinskih reklama ne može naći normalan članak, a između radijskih reklama jedva čuje koja muzička stvar ...
Rado vidim fasadu ukrašenu božićnim žaruljicama, no nerado reklamom za Božićno pivo ili božićni popust u trgovini.
Nisam rekla ono najbitnije-da ja pokušavam u najvećoj mogućoj mjeri sa svojim micekom primjeniti model naučen od mame-kad mogu, dakle kad nisam na poslu, biti s njim i posvetiti mu se maksimalno!
Ili, drugim riječima, provesti "kvalitetno vrijeme" sa njim.
To je to, zvali mi to ovako ili onako.
[quote="tatek"]Da, slažem se, no mene božićne reklame za Colu uvijek raznježe... No sve dok me ne natjeraju da trčim u dućan po kašetu, sve OK
Mene samo interesira ima li netko ovdje tko si ne može priuštiti, recimo, sok? Ili autobusnu kartu? Ili stomatologa?
Ne da ih neće poštovati, neće ni znati da postoje ili što nas smeta.
Ovo smo shvatili nakon našeg prvog preseljenja, kad smo na poslu radili 100 na sat, uređivali stan skoro gradilište, oboje pisali tekstove za časopise, održavali obiteljske veze i skoro skiknuli.
Dvije stvari koje su nas tad spasile: plaćanje povremenog spremanja i objava da mm ne uživa u popravljanju računala obitelji i prijateljima. Može pogledati komp onom tko nema druge mogućnosti, kad dođe na red, ali čini to kao veliku uslugu.
Prije smo nasjedali na pozive: dođite se podružit a usput on može pogledat... A, ne ne. Mi se zabavljamo, mm radi satima, odlazimo doma prekasno, komp u gorem stanju nego je bio jer popravak traje, obitelj mm-a gleda ko ubojicu male djece, dogovaraju se dolasci za nastavak popravka... Kad je mm odbio dolazit na "druženja", objasnio da mu to jede vrijeme i živce, lijepo vas molim da ga dovezete meni, vratit ću kad bude gotov, stvari su se odmah popravile. I manje posla i manje nerazrješenih osjećaja. (Časna iznimka kojoj ide u kućnu posjetu je moja majka
To nam je bila velika škola.
Dižem temu jer me baš zainteresirala.
Zadnjih godinu dana sam i ja počela izbacivati stvari iz svog života, bolje da ne znate o koliko se kutija radi
Problem imam s ljudima! Iako sam one zaista pogubne za moje psihičko zdravlje eliminirala, još uvijek se mučim s obitelji, roditeljima i ponekad sestri. Tipa starci me stalno peglaju da se udam, a ja nemam hrabrosti reći im da mi se ne da i da to nije njihov posao. Iako se mali još nije rodio već je mama počela provoditi torturu da se mora krstiti, a ja ne znam kako da joj kažem da se još nismo odlučili hoće li se mali krstiti, ali smo skloniji da neće...
Za obitelj nekako znam da mi to ne govori iz loših namjera, tipa mama inzistira na crkvi jer misli da je to dobro za mene, sve me to užasno opterećuje, ali nikako da joj kažem ne.
Mislim da to i nisu tako veliki problemi, odnosno ne neuobičajeni.
Kad se mali rodi, vjerojatno će ti filter biti još puno gušći i manje ćeš se zamarati bilo čime suvišnim.
Odnosno možda ga i budeš krstila a da ti to ne bude smetalo a možda će te sve skupa manje opterećivati pa ćeš lakše reći ne.
Djeca imaju nevjerojatnu snagu kojom nas sile da zaboravimo sve manje bitno.
Vjerujem da će biti tako. Problem je u tome što nisu bili toliko naporni dok nisu saznali da će dobiti unuče. Sad im odjednom sve smeta i svašta nešto nije primjereno za dijete, dok prije nisu ništa govorili. Ili se možda meni sada tako čini jer mi se već smanjila tolerancija?
Meni je roditeljstvo tako lijepo "pospremilo" život da ustvari nikad nisam bila sretnija, zadovoljnija i poštenija prema sebi i drugima. Sad vrlo lako i jasno kažem svima ne kad to želim, počevši od obitelji, roditelja, prijatelja, djeca su mi i alibi da se ne naljute jer sad znaju da nemam ni vremena ni energije na bacanje, da sve ide njima.
Što se tiče financija i nepotrebnih stvari tu sam oduvijek bila racionalna, a i MM al kako smo dobili troje djece u godini dana bili smo primorani naučiti još pametnije raspolagati novcem i malo presložiti prioritete, i shvatila sam koliko mi stvari upće nije potrebno da bi bila potpuno zadovoljna i sretna. Onih par sitnica koje nas vesele nismo se odrekli iako bi u nuždi i mogli i tih par sitnica nam daje dojam da smo opet dovoljno bogati da si priuštimo što god jako poželimo.
Djeci se trudim dati puno pažnje i vremena, stvarno nisu zahtjevni što se tiče stvari, doduše još su i mali. Trudit ću se da imaju što više doživljaja i uspomena(izleti po svukuda, neka događanja) pa da im treba manje stvari da bi se osjećali sretni.
Televiziju doma uopće ne gledamo pa na nas reklame baš ne mogu lako utjecati.
LJetovala sam dio ljeta na jednoj divljoj lokaciji, a la Afrika centrale i mogu samo reći - što manje stvari, struje, tehnike, to više druženja, bogatstva, opuštenosti i mira.
Moja djeca stalno jamraju zašto smo sad u svim tim kućama, strujama, tehnikama. Najsretniji su bili u Africi Čentrale. I ja isto...
Živjela jednostavnost!
Odlična mi je ova tema!!
Moram i ja pospremiti svoj, tj. naš život. Mislim da griješimo i ja i MM u mnogoćemu.
Odgoj naših roditelja ima jaaaako puno utjecaja na naše ponašanje i stil života danas.
prije par dana sam svratila na ovu temu i ovo pročitala i od tad mi ne izlazi iz glave! Stvarno sam se zamislila oko nekih stvari u životu!
Jako lijepo i jasno rečeno!
evo mene u ovom raspoloženju
opasno razmišljam danima o pospremanju
u više smjerova
a najčudnije mi što sam bila skoro sigurna da je sve pospremljeno
a kako se to opet nataloži, hm....
recimo, što sam starija sve sam tolerantnija
prema mužu, prema kolegama, prema prijateljima, općenito tolerantnija nego unazad dvije, tri, pet godina
i sve si mislim kako je puno lakše biti takva negoli se paliti na svaku hebenu sitnicu
i onda me samo zaskoči spoznaja da odkad se tako ponašam, zapravo me se doživljava manje ozbiljno
i da zapravo mada je lijepo biti tolerantan i blag ja opet nisam zadovoljna
jer me smeta što ne reagiram masu puta a sve vidim, i ne pašu mi određene situacije
a ja šutim - dobro, mužu ne, moram priznati, ali on me ni ne brine
i eto, kako čovjek da bude miran sa sobom kad nis am nije još spoznao što bi zapravo?
kako vi dolazite do tih odgovora, možemo li uistinu poznavat sebe toliko dobro da svaki put reagiramo onako kako je za nas najbolje u datom momentu?
poštujući pri tome druge ljude, naravno...
Ne znam, ali možda je bitnije da nakon reakcije, misliš kako je ta reakcija ono najbolje za nas u datom momentu. Jednostavnije je tako.
I da nakon reakcije znaš da to nije bila najbolja reakcija i u redu ti je. Oprostiš si da nisi savršen u reakcijama i ideš dalje... Tako ćeš puno lakše drugi put drugačije, kad ne radiš dramu od greške
casa s ovim se moram složiti - ne raditi dramu od greške - to je umijeće; naime imam neku nezdravu naviku da od svojih grešaka radim dramu, onako potiho u sebi ( puno razmišljm analiziram, preispitujem ) a zapravo trebam naučiti kako se otarasiti takve prakse. jer iako na van to ne izgleda tako ja sebi štetim tako dubokim proživljavanjem svega.
treba znati otpuštati, ne apsorbirati. sve ja znam što treba vako na jeziku, ali sprovesti...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom